Sveti Josip Marija (José María) Pignatelli, španjolski svećenik, isusovac, rođen je 27. prosinca 1737. u Zaragozi, glavnom gradu Aragonije. Sedmo od osmero djece Talijana, kneza Antonija Pignatellija i Španjolke Francisce Moncayo, bio je potomak glasovite plemićke obitelji napuljskog podrijetla, iz koje su potekli papa Inocent XII, kardinali, biskupi i poznati političari. Siroče od devete godine, školovao se u isusovačkom kolegiju u rodnoj Zaragozi i stekao visoku naobrazbu i kulturu. U cvijetu mladosti, 8. svibnja 1753, stupio je u Tarragoni u Družbu Isusovu, zajedno s bratom Nicolásom. Zaređen je u prosincu 1762. za svećenika, a djelovao je kao profesor u isusovačkom kolegiju u Zaragozi i dušobrižnik u zatvorima, posebno vezan uz osuđenike na smrt. Nad isusovce su se tada posvuda u Europi, a na osobit način i u Španjolskoj, nadvijali tmurni oblaci, predznak oluje koja će naposljetku uroditi ukinućem reda. José Pignatelli ipak je žarko želio biti baš isusovac. Kad je kralj Carlos III. protjerao 1767. isusovce iz Španjolske, on je kao plemićki sin mogao izbjeći izgnanstvo, ako napusti družbu. Tada je napisao svojem bratu Joaquinu: “Prošlo je više od 14 godina kako sam prigrlio redovnički život u Družbi Isusovoj: tada sam želio postati misionar u Indiji ili Americi, ali me poglavari, da se ne zamjere našoj obitelji, nisu htjeli uslišati. Sada me pak nikakav razlog neće pokrenuti da napustim ovu družbu u kojoj sam odlučio živjeti i umrijeti.« Vjernost redu značila je tada da je svaki isusovac postao lutalica, beskućnik i prognanik. Nakon izgona iz Španjolske, isusovci nisu bili poželjni ni u Rimu pa je započelo njihovo lutanje, u kojem je sudionik bio i otac José Pignatelli. On je sa subraćom neko vrijeme boravio na Korzici, a zatim u Genovi, Parmi i Ferrari. Cijelo vrijeme bio je glavni organizator okupljanja i zbrinjavanja isusovačkih svećenika i sjemeništaraca. U Ferrari je položio i svečane zavjete, u vrijeme kad je njegova družba proživljavala svoje najteže trenutke. Na pritisak burbonske dinastije, papa Klement XIV. ukinuo je 1773. isusovački red. Isusovci su nastavili djelovati samo u Rusiji i Pruskoj. Otac Pignatelli postao je svjetovni svećenik, nastanio se u Bologni, posvetio se molitvi i studiju i postao uzor svećeničke skromnosti i poniznosti.
Nakon francuske revolucije, nasilne i krvoločne, Crkva je spoznala koliko joj nedostaje djelovanje isusovaca. Uz pristanak pape Pija VI, najprije se 1799. formirala isusovačka zajednica u Colornu kod Parme. Na čelu te zajednice nalazio se kao rektor i učitelj novaka otac José Pignatelli. On je neprestano održavao i čuvao istinski isusovački duh i predstavljao najsnažniju sponu između starih isusovaca, zabranjenih 1773, i novih, uspostavljenih 1814. Kad je papa Pio VII, Napoleonov zatočenik, 1804. ponovno odobrio djelovanje Družbe Isusove, njezin glavni obnovitelj i spasitelj, po nekima i drugi utemeljitelj, otac Pignatelli, postao je provincijal talijanskih isusovaca. Vratio se u napokon u Rim, cijenjen i voljen od svih, zbog svoje ljubavi, poniznosti i uglađenosti. Osnovao je kolegije u Rimu, Tivoliju i Orvietu. Godinama je bolovao od tuberkuloze, a preminuo je tiho i nečujno u Rimu, na današnji dan, 15. studenoga 1811. Do potpunog uskrsnuća njegove voljene družbe, došlo je tri godine kasnije, 1814, kad je papa Pio VII. ponovno uspostavio Družbu Isusovu u cijelom svijetu. Oca Pignatellija blaženim je 1933. proglasio papa Pio XI, a svetim 1954. papa Pio XII. Njegovo tijelo počiva u kapeli Muke Kristove u rimskoj isusovačkoj crkvi.
Izvor: http://www.zupajastrebarsko.hr/
