Iv 8,1-11
Bog je stvorio čovjeka: muško i žensko. To su dvije osobe, različitih spolova. Spolnost je poziv na svetost. U njoj se otkriva Božje djelovanje. Bog nam je darovao samo spolnu želju da nam bude snagom da ljubimo kako nas on ljubi, tako da mognemo sudjelovati u božanskom životu i ispuniti smisao vlastitog bivanja i postojanja. Kroz spolnost postajemo sveti jer spolnost si ti! Zvuči sjajno, ali to je nešto posve drugo od načina na koji se spolnost danas izražava. Silovanje žena, gnusni spolni zločini, AIDS, spolne bolesti, prostitucija, napuštana djeca bez očeva, razvodi brakova. To je slika koja predstavlja tragediju ljudske grješnosti i naš otpad od Božjega nauma, kojega je Bog imao za našu spolnost od samog početka.
Spolnost je tako zgažena, tako popljuvana da kad samo spomenem riječ spolnost, u vašim glavama prostruji kojekakva pornografija i prljavština, samo ne ono što Bog želi da mislite o tome. Kamo god se danas okrenemo, ta stvar je srozana na nulu. Nema ni jednog filma bez golotinje, ni jednog. Tako se pokušava legalizirati zlo. Usvojiti, kao da nije grijeh, nego moderna kultura. Da, to je kultura-kultura smrti vječne. Vratimo se na početak. Vratimo se Kristu jer nas je On otkupio. Otkupio je našu neurednu želju za spolnošću. On je došao ponovno uspostaviti izvorni Božji naum ljubavi u svijetu. To je radosna vijest Evanđelja. Kroz trajno obraćenje srca, dakle, kroz čisto srce možemo doživjeti otkupljenje naše spolnosti. Na to nas poziva Krist: „odbaci od sebe sve to što te sablažnjava, jer nećeš ući u nebo!“ (Mt 5,29-30) Isus nikoga ne osuđuje nego je došao na ovaj svijet da nas spasi.
Isusovu samilost osjetila je žena poznata u gradu kao bludnica. Farizeji i pismoznanci doveli su je Isusu. Za njih nepoznata žena bila je nitko i ništa. Nije bila osoba. Morala je jako trpjeti. Bila je iskorištena. Bojala se. Njezin je život bio u pitanju. Čudno je što farizeji i pismoznanci nisu doveli i muškarca, koji je s njom zatečen u preljubu. Mislim da su farizeji znali tko je taj. Netko se jako dobro igrao sa ženinim životom. No, to je bila postavljena klopka i Isusu. Ukoliko bi se Isus suprotstavio kamenovanju, značilo bi to da odobrava grijeh bluda. Međutim, Isus razlučuje grijeh od čovjeka. On osuđuje grijeh, a ne ženu. Stari zakon je bio dobar čuvar morala u ono vrijeme, ali u njemu nije bilo snage Duha Svetoga (KKC br.1963). Tek nam Isus pruža snagu Duha Svetoga. Oslobađa čovjeka, jer mu je čovjek najvažniji. Jedino u slobodi čovjek može izabrati čistoću, a odreći se bluda. Zato je Isusov stav prema lakoj ženi sasvim drukčiji od pismoznanaca i farizeja. On ima srce. Upućuje im ubitačan izazov: „Tko je bez grijeha neka prvi na nju baci kamen!“ Tada počinje povlačenje.
Tko je bez grijeha? Jesi li ti bez grijeha? Osim Marije, Isusove majke i Isusa ne poznam nikog drugog. Svi nosimo u sebi tajnu grijeha. Svi imamo to iskustvo. Svi smo slabi. Nisu to samo bludni grijesi. U ljudskoj spolnosti odigrava se stalna bitka. Zato nitko ne može biti sudac. Osuđujuća gesta ispruženog prsta u stvari je govor protiv optužujućega: jedan je prst ispružen prema optuženiku, a tri prema onome, koji optužuje. Sam Isus upozorava da su tužitelji u isto vrijeme i tuženi.
Svi trebamo milosrđe i dobrotu. Trebamo Isusa. On neka nam postane naša čežnja. Učinimo sve da steknemo Krista i u njemu se nađemo. Sve drugo je otpad – veli Pavao. Usuđujem se reći da je najveća ženina čežnja bio Isus. Ona je tražila ljubav na krivim mjestima, ali pronašla ju je u Isusu. Isus je ljubav. On prašta, ne osuđuje čovjeka, nego grijeh. Slikovito možemo reći da u zemlju utiskuje svaki grijeh i čeka obraćenje: „Ne osuđujem te! Idi i odsada više ne griješi!“
Teško nam je kad nas drugi okrivljuju, optužuju, ogovaraju i kleveću. Ponekad i sami sebe ne možemo nositi prepoznajući svoju grješnost. I možda nas nitko nije zatekao u grijehu, ali osjećamo u sebi svaki potajni grijeh. To nas boli. Zato dođimo Kristu. On liječi, oslobađa, čisti; čini sve novo. U njemu smo novi ljudi, slobodna djeca. Isus je Put k našoj svetosti.
Pater Arek Krasicki
