Utihnuti će glasnice vapajne… postati će tišina boli moje uzdrhtale… Ali tko da ušutka ljubav, kada je ona osjećaj… Da nestanem kao zemaljska osoba, zar bi me zaboravili voljeni kao dušu koja je od vječnosti skrojena vještim rukama Gospoda. Ne žalite trpljenje moje, suze moje su suze koje vrijede više od zvijezda nebeskih i morskih… Sve što je čisto blago na Kristovoj kruni postaje. Sve se moje preoblikuje u darovanje Raju. Sama rođena, sama pod križem suđena. Veronike sam i Šimune Cirence fala Bogu kroz križni put imala, bilo je onih Isusovih anđela uz mene. Molitvom me držali da se ne srušim u grobnu jamu… Sve sam ja imala, a najviše LJUBAVI za svakoga, ja nesavršena umila sam savršeno voljeti, na anđeoska krila nije mi bilo suđeno se osloniti, nisam imala kome potrčati u zagrljaj a da mi bude kao da sam kod kuće. Ne može svima biti dano, posebno ne onima koji Nebo ljube… Mi nebeski samo nastradamo na zemlji… bivamo ranjeni u već duboke rane nastale rođenjem. I sad što da žalim, neću valjda živjeti više nego sam preživjela… izdržati ći rajsku misiju na zemlji u sred okova ja ću biti nasmijana… a moj plač natjerati će sudce da se obrate, da se pokaju za sve što učiniše… Iz bola kročim u još dublju bol… ljubav sam ustrajna… ako i padnem u lijes bijeli… nije to smrt svijete… to je zagrljaj Kristov koji me ove patnje oslobađa… Nisam kukavica, živjet ću upravo zbog Krista, ali samo da kažem neutješenima… onima koji su izgubili voljene rano… Smrti nema, Krist ju je pobjedio svjetlom ozdraviteljskim… Ovdje smo zbog djela ljubavi jedino. I kada obavimo dužnost svetu… mi u Raj odlazimo po milost Božju. Dao Bog da svi izdržimo okovanja, dao Bog da nam služenje bude radost. Da gasnemo sebi, da bi sjajili drugima… Svjetlost je potrebna za života svima, ona molitvena svijeća u osrčju. Darujmo si blagoslov svaki dan… blagoslov u ime Isusovo i vratiti će se izgubljeni Raj koji se povukao sa zemlje zbog poganih… od 
❤ Ana Emanuela
