travanj 2002.
Naša ognjišta (dalje N. o.): Možete li se ukratko predstaviti našim čitateljima?
Zdenka Čutura (dalje: Z. Č.) Rođena sam 1969. godine u Tribistovu, pokraj Posušja gdje sam završila osnovnu i srednju školu. U mladosti sam voljela izlaske, društvo i sve što mladi vole. Najviše sam iz običaja pohađala crkvu i vjeronauk. Nakon školovanja tri godine radila sam u Poreču, potom u Njemačkoj i dvije godine u Italiji. Voljela sam raditi i putovati, a u životu mi je važno bilo što više zaraditi, lijepo se obući i našminkati. Pored svega što sam imala, nisam bila zadovoljna i ispunjena.
N. o.: Ipak u Vašem životu, nije sve teklo kako ste zamislili?
Z. Č.: Prije deset godina 1992., počela sam osjećati veliki umor i slabost. Dvadesetak dana bila sam na bolničkim pretragama u Zagrebu. Liječnici mi nisu odmah rekli da imam sklerozu mišića, jer su smatrali da ću se vremenom upoznati s bolešću. Sve slabije i manje, mogla sam hodati i raditi. Držala sam se za stolice, vrata i ormare dok bi se hodajući borila s bolešću. Tako je bilo do prije tri godine, kada više nisam mogla hodati. Od tada sam neprestano u bolesničkim kolicima, koja mi je pribavio fra Valentin Vukoja.
N. o.: Kako ste prihvatili bolest i da cijeli život morate provesti u kolicima?
Z. Č.: Ispočetka mi je bilo teško, ali sve sam prihvatila jer Bog pronalazi načina, kako će doći do našega srca. Preko ove bolesti želi me uzdići k sebi, da gledam svjetlost, a ne tamu. Bog me na to pripremao. Godine 1996. sudjelovala sam u molitvenom seminaru Daria Betancourta u Splitu. Dok je nosio Presveti Sakrament reče: – Ovo je živi Isus koji prolazi, dirnite ga. Tada sam duhovno ozdravila i otvorile su mi se oči, da je Isus među nama živ, pa se ničega ne trebam bojati. Ipak od toga ništa ne bi bilo, da doživljeno iskustvo svakodnevno ne hranim molitvom i Božjom riječju.
N. o.: Kako su Vaši prijatelji i okolina reagirali na bolest?
Z. Č.: Nitko nije htio otvoreno reći svoje mišljenje. Uglavnom su me sažalijevali govoreći: – Jadna ti je ona! Svoju bolest prihvatila sam bez očaja i ne smatram se jadnom. Sve će ovo proći i doći će vrijeme kada mi više neće trebati kolica. Na jednom mjestu sam pročitala: – Ne pitaj Boga zašto bolest, već zbog čega?!
N. o.: Kako izgleda jedan Vaš dan?
Z. Č.: Redovito čitam Bibliju i duhovne knjige Daria Betancourta, Tomislava Ivančića, Anselma Grüna pa o svemu tome razmišljam. Osluškujem Boga što mi želi reći. Svemu ovome doći će kraj. Kako je Isusu bilo na križu s probodenim rukama, a ja u kolicima samo sjedim bez bolova. Zašto bih bila nesretna? Preko dana televiziju ne gledam, osim što redovito pratim vjerske emisije i Svetu misu.
N. o.: U životu ste se morali puno toga odreći. Je li Vam radi toga žao i teško?
Z. Č.: Ničega mi nije žao i ne mislim da mi je u životu bilo što propalo. Zemaljskim stvarima se u životu samo služimo i ovdje nemamo nikakvoga vlasništva. Kućom, autom, njivom ili kolicima poslužimo se i idemo Bogu. Imam prijatelja, ali najveći i meni najdraži prijatelj je Isus. Nije mi teško, kada se sjetim raspetoga Isusa, koga su bičevali i raspeli.
N. o.: Nedostaje li Vam redovita Sveta misa?
Z. Č.: Mnogo mi nedostaje, ali je redovito pratim preko televizije. Gladna sam i žedna Božje riječi s kojom se redovito hranim. Sretna sam i ništa mi od onoga što sam izgubila ne nedostaje. Nikada mi nije dosadno, jer sati i dani brzo prolaze kad si s Bogom. Nestrpljivo čekam vjerske emisije, koje mi pomažu u osluškivanju Boga i njegove volje. Sve ostalo mi je nevažno. Treba se brinuti za hranu i odjeću, ali to nije glavno. Naša domovina nije ovdje, nego u vječnosti.
N. o.: Čitate li kakav tisak?
Z. Č.: Redovito čitam Naša ognjišta, u kojima ima puno zanimljivih i dobrih priloga. Najprije pročitam Gospinu poruku i vijesti iz Međugorja. Iako ne mogu ići u Međugorje s Gospom sam povezana preko molitve i poruka, kojima nas potiče da živimo mudro i pametno.
N. o.: Vi ste još mladi, što biste poručili mladima našega vremena?
Z. Č.: Mladima poručujem da žive mudro, a ne ludo i da je naš pravi život u vječnosti. Ne zamarajte se previše prolaznim stvarima. I ja sam voljela provode i zabave, ali sve je to prolazno. Mladi vjerujte u Boga i živite svoju vjeru, jer je to najvažnije u našem životu. Vidite koliko je Bog dobar, kad je za nas toliko trpio da budemo sretni. Beskorisno je ići u crkvu i moliti se iz običaja, ako nemamo vjere. Onda se nećemo bojati bolesti niti smrti. Pitam se zašto kršćani u svoje kuće stavljaju Isusov križ? Nije to neka ljepota već živi čovjek, razapet i umro da nas otkupi. Križ mi pokazuje životni smisao, da nam domovima nije na zemlji nego u vječnosti. Trebamo graditi duhovnu kuću u kojoj ćemo živjeti vječno i gledati lice Božje. Nije mi teško u kolicima, jer me Bog voli, on je moj Otac i zna što je za mene najbolje.
N. o.: Što biste poručili našim čitateljima za ovogodišnji Uskrs?
Z. Č.: Svima bih poželjela blagoslovljen Uskrs. Uskrsnuće je naš životni cilj, a ovo na zemlji sve brzo prolazi. Isus je patio, nosio križ i za nas umro. Njegov su grob čuvali, a on je uskrsnuo. Ne možemo život na zemlji vječno sačuvati. Proći će naša patnja i bolest ma kakvi bili, ne trebamo se bojati. Sigurno će doći naše uskrsnuće i novi život. Treba vjerovati Isusu i hrabro ići kroz život.
fra Mate Tadić
