ZDENKA ČUTURA (Tribistovo 24. kolovoza 1969. – 29. svibnja 2004.) ZVONIMIR «ZVONE» GALIĆ (Posušje 06. prosinca 1990. – 12. rujna 2004.)
Moram priznati da su me se za petogodišnjega djelovanja u župi «Bezgrješnoga Začeća B. D. Marije» u Posušju (2000.-2005.) uz ostale na poseban način dojmili i osobno potresli gubitci dviju mladih osoba, koje sam doživljavao prijateljski i na blizak način. Nakon dugogodišnje skleroze mišića i jednogodišnje uzetosti, prije deset godina 29. svibnja 2004. godine, preselila se Gospodinu uzorna trideset petogodišnja djevojka i patnica Zdenka Čutura iz Tribistova u župi Posušje. U životu se potpuno predala Božjoj volji, strpljivo i bez očaja podnoseći bolest i svjedočeći nadu u novi i bolji život. Dušu je redovito hranila euharistijom, Božjom riječju i molitvom, što je u nemogućnosti da na misnim susretima često sudjeluje pratila preko sredstava priopćavanja. Preko kazeta je slušala duhovne seminare uz čitanje knjiga duhovnoga sadržaja i vjerskoga tiska. Nije dopuštala da je ljudi sažalijevaju i smatraju nesretnom. Nikada se nije žalila, smatrajući da je naša vječna domovina kod Boga. Unatoč teškoj bolesti koju je strpljivo podnosila, uvijek je bila radosna i nasmijana, spremna na razgovor u zahvaljivanju Bogu. Njena vjera neprestano je rasla i na koncu potpuno sazrjela za nebo, pošto je stekla veliku životnu mudrost. Zdenkin uzorni život, osobno je svjedočanstvo svima koji su je poznavali u sazrijevanju kroz trpljenje za vječnost.
U noći prije deset godina dok je spavao, u prometnoj nesreći zauvijek je 12. rujna 2004. godine usnuo Zvonimir «Zvone» Galić iz Posušja. Prijevremeno je omilio Bogu i sazrio u rujanskom vremenu, koji Ga je «ubrao» sa stabla života u četrnaestoj godini života. Već nakon Prve svete pričesti 2000. godine, osobno sam ga kao voditelj primio u službu župnih ministranata. Posluživanje kod oltara obavljao je radosno s blagim osmijehom, oduševljenjem i ustrajnošću. Bio je redovit i točan na subotnjim susretima i dolascima na Svete mise, uredan i poslušan u posluživanju. Volio je svoje kolege i zajednička druženja, a mlađe ministrante je rado poučavao. Bio je ponosan na svoje kućne ljubimce, drugima ih pokazujući. U dvije godine što sam ga poučavao vjerskom odgoju, zapazih da je svima u razredu bio drag, prihvaćajući kolege bez razlike. Vjerujem da sada kao anđeo ministrant poslužuje, pred licem Božjim na nebu. Hvala Bogu što nam vas je oboje darovao i jer ste osobno posvjedočili Božju ljubav, što sam vas osobno poznavao i prijateljski doživljavao. Neka vam Bog bude smiraj i nagrada u vječnoj domovini, a vi naši zagovornici pred Ocem nebeskim.
fra Mate Tadić
