Tvrdnja iz naslova je zbunjujuća, ali istinita, moguća samo u hrvatskom radno-mirovinskom sustavu, koji je sve drugo samo ne smisleno organiziran. U naletu neoliberalnoga smanjivanja mirovinskih i radničkih prava uvjeti staža i starosti za mirovine otežavaju se po načelu »dva se koraka smanje prava, pa ih se onda malo ublaži jednim korakom natrag«. Nakon toga ponovno se skrešu prava za dva koraka i tako stalno isto – ali za radnika i osiguranika sve teže i gore. Takva »igra« ministara rada i mirovinskoga osiguranja provodi se kontinuirano od 1998. g. kada je započela radno-mirovinska reforma.

Pogodovanje na štetu ostalih

Odgovorni su ministri rada i mirovinskoga osiguranja, koji se smjenjuju, ali su uvijek sjedinjeni u jednoj osobi. Međutim, nije glavni problem što su ministar rada i ministar mirovinskoga osiguranja sjedinjeni u jednoj osobi, nego to što oni u pravilu nisu pravnici niti poznaju radnu ni mirovinsku problematiku, a čak odaju dojam kao da mrze radnu i mirovinsku populaciju. Zato im se u pravilu događaju brojni promašaji i nelogičnosti, ali u konačnici uvijek na štetu radnika i umirovljenika. Međutim, kako svako pravilo ima iznimaka, tako se i njima dogodilo da se u jednom slučaju pogoduje radnicima s malo mirovinskoga staža ostvarenoga u njihovu radnom vijeku, a s doživljenom starošću za mirovinu. Ipak je to pogodovanje na štetu ostalih, ali i poreznih obveznika.

Treba objasniti razliku između staža po osnovi produženoga osiguranja i staža ostvarenoga po osnovi rada od samo jedan sat dnevno. Tako npr. ako neka mlađa osoba koja nakon nekoliko mjeseci rada ostane bez posla, a ima ostvareno mjesec dana ili godinu ili više staža, može daljnjim osiguranjem po drugim osnovama ostvarivati mirovinski staž jer ima pred sobom dvije mogućnosti: ili ostvariti pravo na produženo osiguranje ili se zaposliti s nepunim radnim vremenom od npr. samo jedan sat dnevno.

Obveza plaćanja

Prva joj je mogućnost da prije isteka roka od 12 mjeseci nakon prestanka zaposlenja podnese zahtjev za tzv. »produženo« mirovinsko osiguranje (čl. 18. mirovinskoga zakona). Hrvatski zavod za mirovinsko ne donosi o tom pravu posebno rješenje (a to je protuzakonito), nego o prihvaćanju prijave na to osiguranje obavještava nadležnu poreznu upravu, koja ne donosi posebno rješenje o pravu na produženo osiguranje, nego samo rješenje o osnovici osiguranja i dužnim doprinosima. Kako često od zahtjeva za pristupanje produženomu osiguranju do donošenja rješenja protekne više od 12 mjeseci, porezna uprava odmah obračuna i kamate za proteklih 12 mjeseci, tako da budući osiguranik postaje odmah i porezni dužnik za često oko deset tisuća kuna i odmah mu se prijeti ovrhom.

Dakle, umjesto da plaća mjesečni doprinos za najnižu mirovinsku osnovicu predviđenu za produženo, koji u ovoj godini iznosi oko 700 kuna mjesečno, njemu se odmah pripisuje dug od više od desetak tisuća s kamatama, što je u pravilu za većinu takvih osiguranika neprihvatljivo. Ako podnese žalbu na takav dug za doprinose uz koje su pribrojene i kamate, mora za žalbu platiti pristojbu od 50 kn, kao da se radi o poreznom postupku, a ne o pravu iz mirovinskoga osiguranja (koja su kao socijalna prava oslobođena pristojba). Prijeti mu se čak i ovrhom, iako za nju nema zakonske osnove. Naime, mirovinski zakon propisuje da u slučaju neplaćanja dužnih doprinosa za produženo osiguranje dulje od tri mjeseca nakon dospijeća (čl. 18 stavak 7. Zakona) prestaje pravo na produženo osiguranje, što znači da prestaje i obveza plaćanja.

Pogrješno tumačenje propisa

Nažalost, većina poreznih uprava ne čita propise koje primjenjuje ili ne zna za taj propis pa uporno šalje uplatnice i opomene za ta plaćanja. S druge strane žalbu podnesenu poreznoj upravi protiv rješenja o doprinosima porezna uprava uopće ne rješava. Međutim, osiguranik se ne može žaliti mirovinskomu zavodu jer mu zavod nije donio nikakvo rješenje. Konačni je rezultat to da većina nezaposlenih radnika koji su se odlučili na produženo osiguranje odustaje od toga osiguranja, iako je baš to pravo uneseno u zakon s posebnom socijalnom svrhom da bi se nezaposlenima s plaćanjem najmanjih doprinosa omogućilo ostvarivanje mirovinskoga staža. Dakle, pogrješnim tumačenjem propisa promašena je osnovna svrha donošenja propisa o pravu na produženo osiguranje.

Druga mogućnost ispunjavanja uvjeta za mirovinu je da se takav bivši osiguranik, sada nezaposlenik, zasnuje kod nekoga poslodavca radni odnos od jedan sat dnevno i takvim radom od 1 sat dnevno ispuni uvjete za starosnu mirovinu s najmanjim obvezama doprinosa. To dopušta Zakon o radu (čl. 62. st. 1.) koji propisuje: »Nepuno radno vrijeme radnika je svako radno vrijeme kraće od punog radnog vremena.« Iz dijela te zakonske odredbe »svako radno vrijeme kraće od punog…« jasno proizlazi da to može biti i samo jedan sat dnevno.

Ruganje radnicima

Isti zakon dalje u istom članku u stavku 6. propisuje da se plaća za nepuno radno vrijeme utvrđuje i isplaćuje razmjerno tomu ugovorenomu radnomu vremenu, osim ako kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije uređeno. Iz te odredbe u odnosu na plaću proizlazi da poslodavac koji zapošljava radnika na nepuno radno vrijeme, npr. samo jedan sat dnevno, plaća i smanjene zakonske obveze za plaću, samo u razmjernom dijelu za taj jedan sat. Dakle takav radnik je jeftiniji.

Međutim, Zakon o mirovinskom osiguranju u čl. 27. st. 8. propisuje da se iznimno samo za ispunjavanje uvjeta za mirovine rad u zaposlenju s nepunim radnim vremenom smatra razdobljem rada provedenim u zaposlenju s punim radnim vremenom. Dakle, primjerice rad u razdoblju od 20 godina, ako je proveden s nepunim radnim vremenom od samo jedan sat dnevno i ako su za to plaćani doprinosi za samo jedan sat dnevno, izjednačuje se s radom od 20 godina u punom radnom vremenu. Istina je da će takva mirovina biti znatno manja, pa zato zakonodavac nudi druge mirovine (nacionalnu i najnižu). Pogoduje se poslodavcima, a ruga se radniku koji radi puno radno vrijeme čitav radni vijek. Prikaz razlika prava i izdataka slijedi u sljedećem broju.

Izvor: Glas Koncila

PODIJELI