ROĐENJE SV. IVANA KRSTITELJA
24. lipnja 2016.
Ps 139 (138), 1-3. 13-14ab. 14c-15
2. Dj 13, 22-26
Lk 1, 57-66. 80
UVOD
Crkva u liturgijskoj godini samo iznimno slavi tri rođendana: Isusa Krista, Marije Bogorodice i Ivana Krstitelja, najvećeg među ljudima, kako ga Isus nazva. I mi želimo čuti poruku ovoga Božjega čovjeka, moliti za njegov zagovor s njime slaveći Boga. Njegov je glavni poziv bio: «Obratite se, jer je blizu kraljevstvo nebesko» (Mt 3,2).
Skrušimo se u srcima, priznajmo svoje grijehe pred Bogom, molimo za oproštenje i popravak svoga života. Da bi Bog oprostio nama, i mi najprije oprostimo drugima i samima sebi.
HOMILIJA
Kad se sazna da neka obitelj očekuje rođenje djeteta, najčešće se pita: «Kako će se zvati?» Već su prethodno roditelji, starija braća i sestre bili uključeni u izbor imena za novoga člana obitelji. Davanje imena nekoj osobi znak je prisvajanja, primanja i priznanja. Ime je i znak koji će ta osoba nositi čitav život i po čemu ćemo nekoga prepoznavati. Tim se imenom potpisujemo i ono predstavlja našu osobu.
Slavljenjem današnje svetkovine sv. Ivana Krstitelja, slušamo o davanju imena novorođenom djetetu. Svi su se čudili što ga žele nazvati imenom koje označava Božju milost i milosrđe. Zaharija i Elizabeta su imali razloga nazvati ga tim imenom, jer su u svojim poodmaklim godinama iskusili Božje milosrđe. Obdareni su djetetom i na taj način s njih je skinuta sramota neplodnosti. U ona se vremena bračni par bez djece smatrao neuspješnim, neostvarenim pa i prokletim. Ne imati djecu bila je velika nesreća i Božja kazna.
Naša imena često govore više o okolnostima u kojima smo se rodili i o osobama koje su nm ime dale, negoli o nama samima. Neki od nas tako nose ime sveca na čiji su se dan rodili, a drugi opet po imenima djedova, baka ili rođaka. Neki od nas i ne znaju zašto imaju ime koje nose. Je li to možda slučajnost ili tek izraz puke volje njihovih roditelja ili rođaka? Je li se roditeljima za djetetove trudnoće nešto lijepo dogodilo da su taj događaj htjeli utkati u ime svoga djeteta? Drugi opet imena djeci daju po osobi koja je obilježila neko povijesno vrijeme, po junaku pročitane knjige, glumcu iz filma ili sapunice.
Prigoda je upitati se kakva sve imena dajemo svojoj djeci: kršćanska ili poganska, u duhu hrvatskoga naroda ili neuobičajena i na prvi pogled moderna s kojima najviše pokazujemo da se sramimo onoga što jesmo i svoje narodne tradicije. Prilično je nezgodno kad netko tijekom života ima potrebu, mijenjati svoje ime jer zvuči neprimjereno i neukusno.
Ime označava naš život, stalno nas prateći od trenutka krštenja do sprovodnog križa. Za kršćane ime ima svoje dublje značenje. Ono označava poslanja i stoji poput cilja kojega nam je ostvariti. Po imenu nas prepoznaju ljudi, ali i Bog koji nas ljubi jer smo mu dragocjeni da nas urezuje u svoje dlanove i zove našim imenom.
Već davno prije, stari Latini su rekli: «Omen – nomen!» u značenju: «Ime – znak!» Ivan Krstitelj je bio u skladu sa svojim imenom, jer je naviještao Božje milosrđe propovijedajući blizinu milosti u Isusu Kristu. Budimo i mi u skladu sa značenjem svojega imena, znakovi i svjedoci Isusa Krista među onima s kojima živimo a time i u svijetu.
Ivan Krstitelj je bio asket. Markovo ga Evanđelje opisuje odjevena u neugodnoj odjeći od devine dlake, opasanog kožnim remenom, odjevena poput pustinjaka beduina. Živio je u pustinji na donjoj obali rijeke Jordana, nasuprot Mrtvoga mora, gdje je djelovao kao moćni propovjednik pokore, čije su riječi bile utjecajne i prodorne. Ivan se u svom pokrštavanju služio riječima koje prorok Izaija kliče Židovima za izlaska iz Egipatskog ropstva 500 godina prije njega: «Pripravite Jahvi i njegovom narodu na povratku kući, put kroz pustinju» (Iz 40, 3) .
Ivan je bio u nizu starozavjetnih proroka, koji su zbog svog naviještanja bili progonjeni od vlasti. Od židovsko-rimskoga pisca i povjesničara Josipa Flavija doznajemo da je bio zarobljen u tvrđavi Macarus, istočno od Mrtvoga mora, gdje je i pogubljen o čemu nas izvješćuje i Markovo Evanđelje.
Uznemirujuće od bilo kojega zarobljeništva, bile su njegove unutarnje dvojbe. Samo to što je sjedio u zatvoru bilo je dovoljno. Ali ni oskudica, ni hladnoća, ni tama, ni smrad, ni poniženje, nisu bili tako mučni kao unutarnje pomračenje, dvojbe i sumnje. Dospio je naime u stanje teške vjerničke sumnje. Neopisivo pomračenje vjere, bujalo je kod Krstitelja toliko jako, da je svoje učenike poslao k Isusu s upitom: «Jesi li ti taj, što treba doći, ili da drugoga čekamo?» Razumljivije: «Jesi li ti obećani Mesija ili nisi?» U jednom trenutku Ivan dovodi u pitanje cijeli svoj život i proročko djelovanje: Jesam li se ja u prosudbi prevario, zabunio i zaletio? Je li me Bog pozvao ili sam se samo umislio?
Više nije razumio ni Boga, ni svijet, ni samoga sebe. Isus međutim svoga prijatelja Ivana, nije primirio jasnim odgovorom: «Da, ja sam Mesija!» Ne štedi prijatelja ni pratioce od sumraka vjere, nego im govori o znakovima koji ga prate da to sami prepoznaju.
Dar vjere nije zasluga svakoga od nas, nego u prvom redu Božja milost – dar koja ide u suradnji sa svakim od nas i darovima koje stavimo Njemu na raspolaganje i dadnemo mu mjesta da djeluje u nama i našem životu. Vjera je dio našega života i zvanja u kojemu se nalazimo i u njoj neprestano trebamo rasti. Svjesni toga na pozitivan ćemo način shvaćati i prihvaćati životne križeve, bolesti, sumnje i nerazumijevanja s kojima se neprestano susrećemo. Vjerovati uvijek nije tako lako, nego mora proći kroz iskušenja, jer se tako vjera učvršćuje i u nas ucjepljuje.
fra Mate Tadić, OFM
Objavljeni članci:
Presveto Tijelo i Krv Kristova
Nikoga nije dobro sažalijevati?!
4. Uskrsna nedjelja “Dobrog pastira”
Naviještenje Gospodinovo – Blagovijest
Nedjelja Muke Gospodnje – Cvjetnica
Korizma u svjetlu Godine milosrđa i Enciklike “Laudato Si”
Sveta misa za ratne i poratne žrtve Duvanjskog kraja
“Valentinovo” i za nesimpatične
Ljepota srca i izvanjski izgled
Za sve u životu ima određeno vrijeme
Bogojavljenje – Tri kralja – Vodokršće
