Religija – religioznost

6523

Što danas podrazumijevamo pod pojmom religija, a što pod pojmom religioznost?

Suvremena istraživanja o religioznosti jedinstveno potvrđuju da je čovjek i dalje veoma religiozan, međutim mijenjaju se oblici življenja današnje neki bi rekli pluralističke religioznosti.

Drugi vatikanski sabor istaknuo je važnost da su se životne prilike modernog čovjeka sa socijalnog i kulturnog stanovišta tako duboko promijenile da je opravdano govoriti o novom razdoblju ljudske povijesti i egzistencije. Promjene se danas snažno očituju na području, humanističkih i društvenih znanosti, na području suvremene tehnologije koja kulminira u svijetu masovnih medija.Utjecaj masovnih medija na suvremenog čovjeka izmiče i najpreciznijem istraživanju kojim se koriste suvremena sociologija i psihologija. Stoga se danas često govori o krizi društva i krizi civilizacije. U današnjem pluralnom društvu čovjek je prisiljen na trajni proces prilagođavanja. Mnoštvo ponuda oblikuje fluidan vjerski identitet koji se lako prilagođava različitim situacijama ali je nesposoban za zrelu identifikaciju. Današnje društvo nudi pluralizam vjerskog identiteta. Pluralizam različitih ponuda odgaja čovjeka, nudeći mu društveni identitet kao zamjenu vlastitog identiteta. Suvremeni čovjek polako napušta tradicionalnu platformu na kojoj je gradio svoj vrijednosni sustav u kršćnskoj kulturi. Svjedoci smo i procesa religijskog raslojavanja koji ukazuje na velike promjene u življenju i javnom izražavanju religioznosti, napose mladih ljudi. Svaka si osoba odabire oblik vjerovanja i djelovanja koji joj omogućuje vlastite oblike egzistencije bez osobnog ili institucijskog angažiranog uključivanja. Kršćanin da, ali na svoj način. S jedne se strane primjećuje rast broja mladih koji se zanimaju za religiju i koji je odabiru za temelj svoga života.

Taj odabir je uglavno osoban. Na današnjem religijskom polju zamjećuje se prijelaz iz religije vjerovanja u religiju iskustva. Današnji mladi vjeruju u Boga, ali ne u onakvog kakav on uistinu jest nego u ono što oni sami projiciraju. Kršćanskoj poruci prilazi se selektivno, a crkva se više cijeni zbog socijalnog angažmana nego zbog religiozne naravi i njezine službe. U današnjoj su kulturi sve jasniji znakovi koji ukazuju da živimo u kulturi bez Boga ili neopoganskoj kulturi tj neki bi rekli nitcheovoj nihilističkoj eri u kojoj je Bog mrtav te živi agresivan nadčovjek. U modernom svijetu razum se distancirao od vjere i zahtijeva apsolutnu slobodu,a to su stavovi većine filozofskih mislilaca u zadnjih par stoljeća. Negira se mogućnost susreta znanosti i religije. Religija se promatra isključivo kao subjektivna stvar, bez ikakvog javnog značaja. Sve to ukazuje na činjenicu da živimo u mrtvoj kulturi koja sve više potiskuje Boga i zatvorenu za transcedenciju.Takvo društveno ozračje pogoduje Nietzscheovom poimanju slobode: nije istina ono što je istina,istina je ono što ti smatraš istinom. Mladi čovjek često doživljava Boga kao konkurenta vlastitoj slobodi i njegovom pogledu na život. Njegova je teza da svaki čovjek može sam razmišljati, razumjeti i otkriti vrjednote prema kojima želi usmjeriti svoj život tj biti apsolutno slobodan i autonoman. To često rezultira različitim oblicima asocijalnog ponašanja: bijegom u drogu, pribjegavanju magiji,spiritizmu,te zanimanjem za nove religijske pokrete itd. Čovjek u svojoj izgubljenosti pribjegava neograničenom konzumiranju, prepuštajući se novim iskustvima, s nadom da će pronaći izgubljeni smisao života. I u našem hrvatskom društvu sve su prepoznatljiviji tragovi sekularizacije tj. radiklane promjene sakralne i tradicionalne zajednice u profanaciju. U takvom se društveno ozračju nameće pitanje: je li moguće govoriti o zrelom i izgrađenom religijskom vjerničkom identitetu?

Moderno društvo, s jedne strane tolerira religiju i religijsko opredjeljenje, ali ga sve više marginalizira te ga potiskuje u privatni prostor pojedinca. Biti religiozan smatra se nečim potpuno normalnim, nečim što je vrijedno u sebi, ali nekorisno za društvene i socijalno-kulturne sfere. U takvom ambijentu religioznost postaje periferna i osobno-subjektivna stvarnost.

Postaviti ćemo pitanje: Kako današnji čovjek izražav i živi svoju religioznost, kako zamišlja Boga,i na koji način uspostavlja odnos s njim?

Istraživanja potvrđuju da su mladi ljudi religiozno senzibilni i otvoreni za transcendentno. Istina je da često takva religioznost ostaje samo na tzv.deklarativnoj razini bez dublje povezanosti s drugim životnim iskustvima.Religioznost mladih potencirana je njihovim očekivanjima i snažno je obilježena subjektivnim iskustvom i doživljajem. Crkva mora pomoći mladima da prijeđu s opće i konfuzne religioznosti na življenu zrelu iskustvenu vjeru.

 

Odnos religija-religijoznost

Sam pojam religija je višedimenzionalan i ima različita značenja. Religija je stvarnost koja transcendira samog čovjeka i njegovu zbilju.Naziva se božanstvo, božansko, osobni Bog, sveto, ono što je suprotno od profanog ili ovozemaljskog . Odnos čovjeka s tom stvarnošću dobiva naziv religija. Ključna riječ jest odnos čovjeka prema transcendentnom i apsolutnom.Sv.Toma Akvinski definira pojam religioznosti: po njemu je to odnos čovjeka prema vlastitom uzroku i cilju. I cijeli naš život je putanja i traženje, hod od uzroka ka onom konačnom cilju.

 

Religare

Ponovno povezati, kao pojam on nas upućuje da kad govorimo o religiji da se radi o odnosu čovjeka prema Bogu, onostranosti, transcendentnom, božanskom,uglavnom je riječ o nečemu što čovjeka nadilazi tj spajanje ili povezivanje ovozemaljsko sa nebeskim-transcedentnim.

Kad zavirimo u povijest religije ona egzistira otkad je i čovjeka. I ako pratimo SZ prema NZ do danas, vidjet ćemo i možemo osjetiti kako je taj odnos permanentno rastao, pročišćavao se i razvijao. Pojam religije danas ne možemo usporediti s religijom Abrahamovog doba.Ono je imalo svoj tijek.U dva zadnja stoljeća pokazao se veliki interes drugih znanosti koje su se počele baviti religijom, od psihologije, sociologije, antropologije, teologija,koje su pokušale razumjeti, na koji način čovjek živi taj odnos s onostranim, božanskim-transcedentnim.

Kada govorimo o religiji i religioznosti, važne su 2 stvari. Religija nas upućuje na jedan sustav vjerovanja koji objedinjuje na svoj način kršćanstvo, židovstvo i druge objavljene religije. Dakle religija, bila ona objavljena ili ne ima svoj sustav vjerovanja pravila, obreda, svega ono što je čini takvom. Kad kažemo religioznost automatski znamo da ona u sebi uključuje odnos čovjeka prema religiji, prema Bogu a naravno i način kako on taj svoj odnos i živi ili izražava,tj na koji način ja molim, slavim,sudjelujem u određenim obredima.Za bolje razumjevanje pojma religioznosti, razlikovati gdje je kod mladih njihova religioznost,važno bi bilo uočiti dvije stvari: s jedne strane religioznost uključuje bitno čovjekov stav prema božanskom,a druga dimenzija koja je važna to je kompleksnost čina kroz koje čovjek izražava svoj odnos prema Bogu.

Veliki teolog K. Rahner tumači da je svaki čovjek u sebi prirodno religiozan, ili rekli bismo da je milošću pogođen samim činom stvaranja,te samim time okrenut božanskom i transcedentnom i da je svaki čovjek ustvari anoniman kršćanin.Svaki je čovjek po sebi, po svojoj naravi religiozan ali pitanje je koliko će ta religioznost tijekom života rasti, sazrijevati i bujati do konačnog zrelog oblika. Dakle on sam po sebi je otvoren transcendentnom,i znamo da ni jedan čovjek ne može proživjeti svoj život a da si ne postavi pitanje svoga uzroka i svoga cilja života. Danas je sve teže odrediti jasnu granicu između onoga tko se smatra religioznim i onoga tko to nije, između vjernika i nevjernika, između kršćanina i drugih.

Kad netko kaže vjerujem u Boga, ne možemo točno znati radi li se o osobnom Bogu,ili je riječ o nekom određenom božanstvu. Danas biti religiozan znači pripadati određenoj konfesiji ili religioznoj instituciji.

 

Vjera u samog sebe

Koja je razlika kad netko kaže:ja sam religiozan,a što znači kad netko kaže ja sam vjernik?

Vjerovati Bogu znači cijelu svoju egzistenciju izručiti-staviti u Božje ruke. Ja svoj život prihvaćam i neograničeno se oslanjam na Boga,to je pravi čin vjere. Može bilo tko reći da Bog postoji, a potpuno živjeti kao da ne postoji.Danas mnogi ljudi niti su za Boga niti su protiv Boga,oni su bez Boga. Za njih Bog može postojati, ali postojanje ili nepostojanje Boga uopće ne drže problemom i svojim intimnim prostorom interesa. Prema Bogu su potpuno ravnodušni ili indiferentni.Bog je potisnut iz privatnog životnog obzorja.Sve do 50.-ih -60.-ih godina prošloga stoljeća na crkvu se gledalo kao na čvrsti jamca religioznosti i vjere.Napuštanje crkve se podudaralo sa slabljenjem nutarnje religioznosti. Danas međutim crkveni modeli religioznosti sve više slabe.Mnogi mladi više se ne prepoznaju u crkvenom kršćanstvu,nego u tzv. difuznoj i deformiranoj New age religioznosti, i svim drugim sinkretističkim oblicima duhovnosti koje svoje početke imaju Francuskoj revoluciji, kada se htjelo kršćanskog Boga eutanizirati. To je plod agresivne sekularizacije i posvjetovljenja gdje se gledalo pod svaku cijenu Boga izgurati iz društvenih razina u anonimnost.Gledajući koja je okosnica religioznosti,a to je da čovjek otkrije ili prepozna uzročni smisao svog vlastitog postojanja, značilo bih da sam ja otkrio nešto što je posljedično važeće za mene, i iznad čega nema ništa što bi imalo veću vrijednost. Tu negdje trebamo utemeljiti svoj život, otkrivati istinu, stvarnost koja ima zadnju apsolutnu vrijednost. Religioznost je veoma složen fenomen i teško je mjeriti religiozni osjećaj zato što je teško mjerit nešto što je u sebi nemjerljivo.

Današnja religioznost mladih karakterizira se kao divlja kreacija, bez dogmi i morala, nema sakralne rituale i alergična je na bilo koju hijerarhijsku i crkvenu organizaciju.Može se reći da se ta divlja religioznost prije svega služi Bogom, umjesto da služi Bogu te zadobiva ponekada dekadentne i sinkretističke oblike deformirane do neprepoznatljivosti. Za mnoge religija nije vrjednota u sebi nego je vrijedna toliko koliko može zadovoljiti neke njihove potrebe.U religioznom pogledu mladost je faza u kojoj bi se morao dogoditi prijelaz od posredovane vjere na poosobljenu,tj trebala bi se dogoditi integracija vjere i života. No, činjenica je da je kod mladih ljudi sve prisutnija tendencija deklarirati se katolikom ili religioznim a da to nema posljedice na praktičnom i moralnom području.Većina današnjih mladih vjeruje doduše u Boga, ali često ne u biblijskoga Boga nego u svoga osobno projeciranog Boga. Zapitati ćemo se koji su to kriteriji koji omogućuju da procjenimo religioznost današnjeg društva,koje su to stvarnosti ili razine?Pa sigurno one koje bi se mogle izmjeriti empirijski i zaći u ljudsko ponašanje.To su uglavnom vjerovanja,vjersko iskustvo(bilo karizmatsko, osjećaji blizine svoga anđela čuvara,vidioci itd),pripadnost,praksa te moralno-etička dimenzija.Ovdje ćemo ih ukratko izložiti.

 

1.Vjerovanje

Što obuhvaća dimenzija vjerovanja? Dakle ona pretpostavlja da pojedinac prihvaća temeljne istine-dogme određene religije. Ova dimenzija vjerovanja, ona čini okosnicu religioznosti, ona je temeljna. Zašto? Jer nam sama logika govori na čemu se temelji kršćanska vjera? To su temeljne istine,od utjelovljenja,smrti,uskrsnuće,uzašašća.Ako ne bismo vjerovali u dogmu da sakrament krštenja nas oslobađa od grijeha, da nam sakrament ispovijedi vraća milost,da nam je euharistija pravi i živi susret sa Kristom tu je pitanje je li taj temelj čvrst ili nije.Unutar tog vjerovanja postoji i fides quae,a to znači da ja mogu vjerovati na razini kad znam vjerske istine napamet.Druga razina je puno važnija,a to je da te vjerske istine iznutra prihvaćam. To je razina vjerovanja, da im vjerujem i na njih oslanjam svoj život. No, kakav je naš odnos prema kršćanskim istinama. Taj odnos pojedinca prema Bogu jednostavno nije mjerljiv. Mi teško možemo izmjeriti koliko tko vjeruje. Ali postoje drugi pokazatelji koji nam to mogu ukazati,npr koliko srednjoškolci prihvaćaju temeljne kršćanske istine na određenoj razini. Koliko sakramenti utječu na naš život? Njih 5% kažu da Isus Krist ima nekakav utjecaj na oblikovanje njihovog života. Mi ne možemo vidjeti koliko tko vjeruje ali možemo vidjeti koliko vjera oblikuje stavove, etičko-moralna načela i ponašanja pojedinca.

 

2.Pripadnost

Na koji način se pripadnost redovito događa,? Uvijek postoji jedan inicijacijski obred. Kod nas je to krštenje, kod židova obrezanje,također i kod muslimana.To je ulaznica koja ponekad ovu pripadnost može pratiti kulturološko ozračje,da netko kulturološki razvija određeni stupanj pripadnosti. Kod nas je to primjer kad kažu ja sam Hrvat i veliki katolik.O kakvoj se pripadnosti radi? Radi se često puta o jednoj sociološkoj, kulturnoj, povijesnoj pripadnosti koja ne uključuje osobno opredjeljenje, osobnu razinu. Na koji način izmjeriti ili osjetiti u kojoj mjeri pripadamo nekoj vjerskoj zajednici? Što bi sve trebalo prihvaćati i razvijati da bismo mogli reći da pripadamo nekoj vjerskoj zajednici? Identificirati se s nekom redovničkom zajednicom, nekom karizmatskom zajednicom otvorenog ili zatvorenog tipa,ili možda slijediti put nekog karizmatskog vođe,što to određuje indentifikaciju?Ova pripadnost uključuje da prihvaćam sve što pripada određenoj zajednici ili religij.Da bih ja mogao potpuno pripadati Rimokatoličkoj crkvi vjeri, što je potrebno? Morao bi prihvatiti cjeloviti sistem,sustav i vjerovanja dogmi naše vjere. Ne mogu prihvatiti dogmu bezg.začeća a ne prihvaćam nezabludivost pape.Tada se redovito događa da ja zapravo po subjektivnom ključu biram na koji način ću vjerovati.

 

3.Religiozna praksa

Ona je najočitija, nju je najlakše mjeriti.Segment koji se najčešće uzima je pohađanje nedjeljne mise. U cjelovitu pripadnost uključuje se sudjelovanje u nedjeljnoj misi (kod nas 10-15%).Nema razlike između pohađanja srednjoškolaca i odraslih vjernika u smislu pohađanja sv.mise, ono što srednjoškolci zanemaruju su sakramenti a osobito sakrament ispovijedi,to je jedan od sakramenata koji se rjeđe prakticira od strane srednjoškolaca. Da bi čovjek mogao iči na ispovijed važan je osjećaj i senzibilitet da je sagriješio.

 

4.Moralna dimenzija

Ona od svih ovih dimenzija religioznosti ima najniži status. Moralno je područje, područje u kojem se mladi i srednjoškolci najviše distanciraiju od određenih kršćanskih moralnih normi i zapovijedi. Zapovijedi i norme su te koje štite od posljedica npr.mladi su jako alergični prem 6. božjoj zapovjedi.Današnja kultura mlade odgaja za promiskuitet,a ne razmišlja se da ih to isto vodi u sigurnu moralno-etičku propast. Ovo neprihvaćanje moralne dimenzije crkve dobar dio je povezan s visokim stupnjem današnje dekadentne i porno-erotiozirane kulture.

 

5.Iskustvo

Iskustvo je nešto što je također jako teško mjerljivo. Teško možemo izmjeriti religiozno ili vjerničko iskustvo. Naravno, doživjeli smo da ljudi kad dožive karizmatsko-autentično iskustvo da imaju potrebu to verbalizirati, opisati, i prenositi drugima.Tipičan je slučaj kad nam netko priča o svom doživljaju u Taboru ,bilo da je to doživio na misi, slavlju, molitvi, molitvenoj zajednici Dobrog pastira,ili na seminaru vlč.Zlatka Sudca. Imamo toga jako puno danas možda čak i previše.Ta osjetnost, senzacija,i doživljeno iskustveno,ono je najviše osobno i to bi se trebalo na jedan zreli način ukomponirati sa svakodnevnim sakramentalnim životom u svojoj župnoj zajednici.

Ako gledamo religiju danas općenito, znamo kako je već 19-20.stoljeće bilo obilježeno jednom tezom da će snažnom sekularizacijom doći do nestanka religije, umiranja Boga.I zapravo postmoderna je pokazala da ono što se očekivalo, da će religija biti marginalizirana u društvu, zapravo se opovrgnulo jer danas se govori o ponovnom buđenju religiozne svijesti na različitim razinama. Ako gledamo s jedne strane pojavu novih religijskih sekti je li to zaista znak povratka religije ili je na sceni nešto drugo?

Kad su u pitanju religiozni pokreti i sekte, možemo reći da su danas aktualne među mlađom populacijom redovito pokreti koji zaziru od Boga, od razvoja, od modernoga, kulture, novog tumačenja svetih spisa npr. Biblije, zatim jaka otvorenost prema istočnjačkim filozofijama i duhovnostima. Znamo da je zapad počeo težiti prihvatiti ove oblike negdje 60.-ih 70-ih godina prošlog stoljeća i da danas on izuzetno cvijeta upravo u zapadnoj Europi.Također je danas jako aktualna ezoteričnost tj njegovanje starih kultova, običaja tetoviranja, piercing,a sve to ima pozadinu oživjeti različite religiozne parakultove.Također se mora spomenuti okultizam,spiritizam,sotonizam koji ljude svojom afektivnošću jako privlači,ali ovdje nećemo ulaziti u ova područja jer je to materija i pojam za jednu dublju i podužu analizu.

Mnogi ljudi doživljavaju religioznost na općoj razini koja daje određene odgovore na pitanje o smislu,ali je lišena transcendentne dimenzije. Na religiju se gleda kao na religiju ljudskih očekivanja kao izvor vrjednota.Također se sve više primjećuje da ljudi religiju doživljavaju poprilično konfuzno. Mali broj ljudi uspije izgraditi zreli religijski identitet, prihvatiti religiju kao temeljni orijentir u svakodnevnom životu. Znatan broj prepoznaje se u tradicionalnim religijama, a velik broj pokazuje zanimanje za duhovnost orjentalnih religija, ezoterije i drugih kultova. Zamjećuje se i zanimanje za karizme, religiozna intenzivna iskustva, snažne emotivne doživljaje. U životu ljudi primjećuje se potreba za emocijama i kolektvinim iskustvima, izvanrednim religijskim događanjima, posebnim mjestima, svetištima itd.Ljude privlače snažne osobnosti, lider, karizmatici i osobe koje svjedoče ono za što se zalažu i žive.

U vrjednovanju religijske pripadnosti važnu ulogu ima identitet i religijska praksa te važnost religije u svakodnevnom životu. Zanimljiv segment u religioznosti mladih je odnos između pojedinca i zajednice vjernika-Crkve.Empirijska istraživanja su potvrdila da postoje nekoliko temljnih oblika religijoznosti.Pokušti ćemo objasniti neke koje bi bile zanimljive za našu situaciju.

 

Religioznost koja je usmjerena na čovjeka

To je ono što smo rekli da je religija u službi čovjeka-funkcionalistička. I tu se religija shvaća kao ona koja daje svoj doprinos u izgradnji identiteta, doprinos odgoju, razvoju humanoga. Nije usmjerena toliko prema Bogu nego je usmjerena prema samom čovjeku. Dakle, na društvenoj razini religija se sve više vrednuje kao važan čimbenik u oblikovanju socijalnog identiteta. Vjerodostojnost se religije dokazuje time u kojoj mjeri ona promiče ono ljudsko, humano.

 

Religija kao privatna stvar

Tu subjekt sam odlučuje hoće li vjerovati i u što će vjerovati. To ima svoju pozitivnu i neg. stranu. Pozitivno: danas imamo veći broj ljudi koji vjeruju jer su to sami izabrali, dakle bez utjecaja autoriteta,običaja,nego je vjera moj vlastiti izbor. Negativna je stvar to što se danas vjeri pristupa po svom subjektivnom ključu,dakle to je moje osobni, privatno prostor , ja ću vjerovati u ono što meni odgovara, prihvatiti ću ovu ili onu kršćansku istinu , imat ću privatno mišljenje u pojedinim dogmatskim i moralnim razinama.

 

Prigodna religioznost

Riječ je o religioznosti koja se ne živi u svakidašnjici i u vlastitoj sredini-župi,nego u izvanrednim situacijama i na posebnim mjestima. Naglasak je na religioznom doživljaju koji se živi u skupini, za blagdane, u jakim vremenima i poznatim svjetskim religijskim centrima. Lijepo je ići na svjetski dan mladih, nacionalni susret, hodočašća,križne puteve itd.

 

 

 

Religioznost prema vlastitom izboru

Takva religioznost krije u sebi znak eklekticizma gdje nema nikakvih pravila.Ljudi poput mozaika ili još bolje kao u restoranu na meniju biraju što im se sviđa i sve sintetiziraju u jedan sinkretistički koktel.

 

Religioznost koja ne obvezuje

Veliki broj ljudi se izjašnjava religioznima, vjernicima, čak su primili sve sakramente inicijacije,a da to nema nikakve posljedice na njihov život. Znači deklarativno sam religiozna osoba.Boga priznajem,vjerujem da postoji ali živim kao da ga nema,dakle nemam nikakve obveze.

 

Sada ćemo navesti neke socijalno-kulturološke sustava koji su doveli do krize religijoznosti.

 

Problem nove religioznosti

U njenom su središtu iskustva svetoga, a ne vjerovanja u njega. Sva obilježja nove religije nalaze se skupljena u pokretu New age, jer New Age je klasičan i do kraja doveden slučaj vjerovanja bez pripadanja. New Age je više neki ugođaj, klima, ozračje a manje završen,osmišljen i dobro osmišljen sustav učenja. Glede pravovjerja ta je religioznost sinkretistička i heretička jer prihvaća i miješa vrlo različita vjerovanja i objave. Sve je zamjetnija tendencija definirati se katolikom ili religioznim a da to nema posljedice na praktičnom i moralnom području, izbjegavajući jače poistovjećivanje s religijekim ustanovama. Sve se više zamjećuje opadanje broja onih koji redovito prakticiraju svoju vjeru. Mladi Europljani izjavljuju da su katolici iako to čine u okviru mnogih suprotnosti i nesuglasnosti. Posljedica je to kulturalnog pluralizma i tolerancije koje karakteriziraju suvremeno društvo. Većina se prepoznaje u katoličkoj vjeri ali u isto vrijeme stvara vlastitu vjeru uključujući mnoge elemente koje je ponekad veoma teško povezati s kršćanskom tradicijom.Pojedinac još uvijek ima religioznu viziju života ali to ne odgovara u cijelosti ni jednoj hijerarhiji svojstvenoj religioznoj instituciji. Čovjek više jasno ne prepoznaje tradiciju. Oni koji mu je prenose izgubili su autoritet, te nisu više vjerodostojni.

 

Pruralnost religijoznosti

Pluralizam nije samo određena datost nego pravo a to znači da je pluralitet priznat ne samo kao činjenica nego kao pravo, dobro i vrijednost.Francuski filozofi saželi su pluralizam kao „pravo na različitost“,autonomiju i slobodu te su to dvije temeljne pretpostavke pluralističkog društva.Prema zakonu tolerancije sve je moguće, svi imaju ista prava.Na religijskom području to je „plodno polje“ za nicanje novih religijskih sekti, ali i put do religijskog relativizma. U modrenom društvu religija je postala „element luksuzne potrošnje“ u golemoj ponudi pluralističkog života što dovodi do religijskog tržišta. Nadalje, u modernim društvima, religijski identitet sve je više plod osobnog izbora. Individua odlučuje sama u kojem obliku vjerovanja će se prepoznati, konačno ili smao za neko vrijeme. Sve se više pojedinci distanciraju od tipa vjernika praktikanata. Više nalikuju tipu hodočasnika ili obraćenika. Na djelu je proces religiozne individualizacije koja sve više ukazuje na slabljenje tradicionalnih oblika pripadanja, kako župnoj zajendici tako obitelji s religijskim predznakom.

 

Sinkretizam

Sve je zastupljenije mišljenje da ljudi razvijaju novu religiju koja je sinkretistička, individualistička i distancirana od tradicionalne religije, osobito od crkve.Stoga je ta religiznost raznovrsna, nestabilna i nestalna pa ide od slaganja komadića budizma, hindiuzma, taoizma,shintoizma,do posudbe dijelova učenja masonerije, alkemije i gnosticizma. Sinkretizam je svojevrsna rekonstrukcija vjerovanja koja „sintetiziraju“ različita mišljenja koja malo vrijede i ponekad su u sebi oprečna. Za neke je sociologe fenomen New Age-a ostvarenje tih pokušaja. Umjesto da osoba bude utemeljena i pripada jednoj religiji, stvara vlastitu religiju koja joj se sviđa. Religija se na tržištu prodaje i možemo je analogno usporediti sa brzom hranom (fast food-religion).

 

Subjektivizam

On prevladava u svim segmentima života pa tako i u releigioznom.Ljudi pod utjecajem subjektivizma odbijaju norme koje dolaze izvana, osobito one koje od njih traže odgovornost i promjenu ponašanja. Svaka osoba izrezuje svoj oblik vjerovanja i djelovanja. Slogan kršćanin da, ali na svoj način, najbolje oslikava posljedice utjecaja subjektivizma. Raste broj mladih koji se zanimaju za religiju, ali prema vlastitom izboru. Na djelu je subjektivistička interpretacija vjere. Zapravo, postoji velik raskorak između konkretnog življenja vjere i normi crkvenog učiteljstva. Današnji mladi vjeruju u Boga ali ne u onakvog kakav on jest, nego u ono što je Bog za njih. Umjesto religioznosti u okvirima crkvenih modela, oni pokazuju sklonost subjektivizmu koji se očituje u želji da grade osobni odnos s Bogom, Kristom i Crkvom. Takvo ponašanje može voditi indiferentizmu i otuđenosti od institucionalnih oblika religije i gubljenju osjećaja pripadnosti Crkvi.Večina religioznih osoba rođenjem i biološkim determinizmom odabire religijske konfezije i pripadnosti,što je u hrvatskoj slučaj da je to kršćanski predznak.

 

Rimokatoličanstvo

Najveća je kršćanska konfesija rimokatoličanstvo, čak se 16 posto svjetskog pučanstva identificira sa tom vjerom. U Europi živi 270.00,000 rimokatolika, to je najveća religija sa dugačkom tradicijom i dobro razvijenom strukturom te mehanizmima.

 

Protestantizam

Protestanti ne teže centraliziranoj upravi i jednom vođi pa je stoga nekima teško s preciznošću odrediti tko bi sve mogao uči u tu kategoriju. U vrlo širokom smislu protestanti su svi oni koji imaju slične teološke poglede na religioznost koja proizlazi iz reformacije 16.st. koje je vidljivo po konfesijama i vjerskim denominacijama. Bez konfesija ne može se govoriti o protestantizmu.

 

Pravoslavlje

Pravoslavnih kraćana na svjetskoj razini ima 270.00,000, odnosno 4 posto svjetskog pučanstva pripadnicu su neke od Pravoslavnih Crkava . Najviše je pravoslavnih vjernika u Europi ali postoje velike zajednice i na drugim kontinentima pa je tako u Africi čak 40.000,000 vjernika.

 

Ostali kršćani

U njih ubrajamo sve zajednice koje se često puta nazivaju denominacije, to su one koje nemaju doktrinarne dokumente i teološke sustave. Među njima su većina tzv. protestantskog nasljeđa, te onih koji su povezani sa rimokatoličkom i pravoslavnom tradicijom,na globalnoj razini te zajednice uglavnom imaju permanentan porast članstva.

 

Agnosticizam

Agnostika na svjetskoj razini ima cca 9 posto, sa tendencijom pada. U Hrvatskoj se često puta poistovjećuje sa ateizmom što nije točno.Agnosticizam je ideologija koja se prema onostranim-božanskim postavlja sa skepsom, i nesigurnošću.Budući nadnaravno nije moguće materijalno dokazati, oni koji slijede ovaj svjetonazor, reći će kako nisu sigurni, ali ne negiraju postojanje nadnaravnog-metafizičkog .U tom su smislu agnostici na prekretnici u traganju za duhovnim identitetom. Nisu deklarirani vjernici ali se i ne bore nasilno protiv religije.

 

Ateizam

Ateizam je ideologija koja negira, odbacuje i obezvrjeđuje religiju. Ateizam je  u sklopu totalitarne ideologije na svim razinama stvarao uvjete za segregaciju i progon vjernika bilo koje religije.Samo par posto ukupnog pučanstva na svijetu su ateisti.Velika većina ljudi današnjice su religiozni.Ateističku ideologiju ne treba brkati sa osobnim stavovima ljudi koji ne prihvaćaju i ne vjeruju u postojanje Boga. To je stvar svake osobe koja se ne obezvrjeđuje i treba je razlikovati od totalitarne ideologije koja je sustavno zatirala vjeru pod krinkom svojih opredjeljenja.Religija je sastavni dio čovjeka, njegovo prirodno stanje. Religioznost je temeljna potreba čovjeka. Neki dovode u pitanje sve religiozno, i sve što je s tim u vezi kult, molitve, žrtve i smatraju da je izvorno kršćanstvo areligiozno i da samo treba zadržati čistu vjeru bez obreda, kulta i žrtava.

 

Neprimjereno ponašanje ljudi ozbiljan je pokazatelj da današnje društvo više ne pruža kvalitetnu socijalizaciju koja bi jamčila oblikovanje cjelovite i zdrave osobnosti i religijoznosti. Temeljne vrjednote koje želimo vidjeti u ponašanjima i stavovima naše djece i mladih trebale bi najprije biti prepoznatljive u svim segmentima društvenog života u politici, gospodarstvu, školstvu, kulturi, crkvenom životu, u župnim zajednicama,sakramentalnom-religijskom životu itd.S pravom se čovjek pita gdje se naša djeca mogu vježbati u poštenju, istinoljubivosti, odgovornosti, odgovornoj slobodi, solidarnosti, evanđeoskom životu, praštanju, prihvaćanju drugačijeg mišljenja, životnog i religijskog opredjeljenja.U obitelji? U Školi? U župnoj zajednici? Očito je da u našem društvu nedostaje čvrsta odgojna infrastruktura koja bi umrežila i povezala sve odgojne čimbenike i tako osigurala nužnu potporu u prenošenju temeljnih vrjednota današnjim generacijama.

 

Kristijan Duvel mag.theol.

PODIJELI