Kako reći NE – moje svjedočanstvo

186

“Ako netko hoće ići za mnom, neka se odrekne sebe, i uzme svoj križ svakoga dana, i slijedi me.” (Luka 9:23)
Često razmišljam o ovom redku. I govorim Isuse želim te slijediti ….da, radim na tome da svaki dan budem bolja, kako bi zaista bila dijete Božje, i djelima pokazala da ga slijedim! Hm..? No, u životu to ipak nije tako lako sprovesti u djelo! Slaba sam i teško ide. Često padam u životu i pod mojim križevima … baš zato što se ne odreknem sebe. Ispričat ću jednu zgodu iz mog života…

Već sam toliko dugo u braku, da bi već mogla biti u penziji.. Muž i ja, jednom prije, imali smo veliki problem u braku ( ovisnosti moga muža) i ja mužu kažem onako smireno, tiho… Ma dosta mi je svega, “netko nosi križić, netko križ a ja cijelu crkvu”. E, nisam još ni prestala s tim što govorim, a moj muž kaže “a ja katedralu”??? Ostavio me bez teksta!????? Nisam znala što misliti .. i prvo što mi je palo na pamet, ma ti nemaš ni križić, a kamoli katedralu!? Kako možeš samo tako nešto provaliti? I ostalo je na tome… a ja stalno razmišljam o tome…. Kako? On se ne brine, ne sekira ni za što i sve ostavlja u životu za zadnji tren… i onda kad je već pri kraju, moram preuzeti ja… i rješavati! Jednostavno (zbog ovisnosti) živi tako, kao da nema obaveza niti je dužan što uraditi… I nakon nekoliko dana sam došla do zaključka, da je on u pravu! On treba moju podršku i ohrabrenje, mnogi su zbog svoje ovisnosti izgubili obitelj i prijatelje, ne želim to. Nisam ga kritizirala, mada ima i prgavi karakter, suzdržavala sam se koliko god mogu, jer znam da nije lako odbaciti stare navike i da za to treba strpljenja. Bilo je uspona i padova i shvatila sam da treba moju pomoć, a on je odbija… bahato, onako….. mogu sam…

Sam sebi ne želi priznati da je ovisnik? I tu je bila “njegova katedrala”. Pokazala sam mu da mi je stalo do njega i da ga volim… I kada krene na bolje, ne bude dugo i on ponovno kiksa…? Jedno je bilo sigurno, moram biti tu kad me najviše treba i ako to psihički tuče… ubija. Samo, i u tome je baš i moj križ, nametnut od njega… i njegovih nevolja, poroka, za koje nisam imala uvijek snage, ni razumijevanja… “Ako netko hoće ići za mnom, neka se odrekne sebe.” Zvoni u ušima… razmišljam… Nisu samo meni upućene te riječi, i njemu su upućene??? Ništa, idemo opet dalje… Znam da će vjerojatno pokleknuti pred starom navikom, bez tih prepreka ne ide… Nisam se predavala, ali nisam mogla shvatiti kako ne može analizirati, što je to što ga tjera ponovno na one stare navike. A , još više mi je smetalo da ne razmišlja u kojim situacijama se javlja ta želja za ovisnosti… Da li je potišten, usamljen (nije mogao biti, imao je mene i djecu) dosadno, pod nekim stresom, nisam imala pojma što bi moglo biti? Muški ponos mu nije dao. Potrebno mu je da izbjegne sve te situacije, “a on mrtav, hladan”. Ne može se kloniti tih mjesta i svega što ga tjera na to?

I onda naš bratić, koji je svećenik… imao je priliku vidjeti ga takvog, kaže mi: “nemoj da ti padne na pamet da ga napustiš”. Zašto, nisam ni rekla? Odakle ti to?. On bez tebe ne može funkcionirati u njegovom životu! Uh, to me pogodilo, k’o grom iz vedra neba… “Ako netko hoće ići za mnom, neka se odrekne sebe.” Pitam sama sebe, a gdje sam ja u svemu tome? Tko je odgovoran za mene i moj život? Ništa, odrekni se sebe… Molitva mi je mnogo pomogla… razmišljala sam, i počela ga blagoslivljati svaki dan…

“To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas.“ (2.Kor.4,7)
Bog mi je dao snagu, križ je ostao, ali olakšao mi je teret tog križa da ga mogu nositi i dalje… Strpljivo i polako radim na sebi, i molim za njega da mu Gospodin sruši katedralu, jer mu je dovoljan križić… ako već mora nositi, neka to bude nešto što će mu olakšati teret. Uvijek nađem rješenje u Bibliji, redak koji me ohrabri i kaže kako dalje. Bogu hvala…

“Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu. (Filipljanima 4:6, 7). Nestrpljivo čekam taj dan, kada će biti slobodan čovjek koji ima svoj identitet i dostojanstvo. Da u miru i ljubavi dočekamo starost! I slijedimo Krista.

Katarina A.

PODIJELI