Nedostatak ljubavi i razumijevanja, put obiteljskom nasilju

Problemi u roditeljskom domu

„Rođena sam pod svjetlima velegrada, dok su mi obadvoje roditelja bili alkoholičari. Prva osoba od koje sam doživjela ljubav bila je moja baka, a o mom kršćanskom životu u internatu su se pobrinule časne sestre, gdje sam pohađala dječji vrtić. U vremenu školovanja zbog neprestanih svađa, roditelji su se svaki čas rastavljali i sastavljali, dok se bakina i moja ljubav neprestano produbljivala. Kao dijete sam majku propitkivala koji je dan, jer sam kroz svađu roditelja često čula svoje ime. Pa bih od ponedjeljka odlučivala da ću biti bolja.

A bila sam jako povučena, pa su mlađa i starija djeca pokazivali svoju jačinu na meni. Neprestano sam plakala zbog odvojenosti od majke koja je radila, dok su oboje roditelja patili u braku. Nisam ih razumjela i kroz to ih nisam ni voljela, nego željno iščekivala susret s bakom i slobodom koju sam s njom imala. Oca sam više osuđivala, jer bi često poslije njihove svađe mama i ja bile na ulici ili kod moje tetke. Jedanput smo stajale na nekom mostu same u spavaćicama, kad mi je majka rekla: ‘Sad ću ja skočiti i tebe povesti sa sobom!’ Tada mi nije bilo važno što bi ona skončala, nego mi je bilo žao mene, te sam je molila da mene ostavi.

Majci je bilo jako teško s ocem te sam željela da se odvojimo od njega, ali da tada konačno dobijem majku na raspolaganje. Međutim, oni nisu mogli skupa, a još teže odvojeno. Ni danas točno ne znam što je to bilo, ali im opraštam i shvaćam da su takvi kakvi jesu. Oduvijek sam znala da sam Božje dijete, a čak sam imala želju odabrati i redovničko zvanje. Unatoč svemu bila sam dobar đak, po prirodi živahna i vesela. Otišli smo od oca i tek tada dolaze problemi, jer se majka u svemu tome izgubila. U neku ruku sam prekrižila, da ću ostvariti snove o životnoj idili s majkom.

 

Nastavak uvreda i zlostavljanja u braku

Udala sam se mlada i redom dobivala djecu. Ispočetka mi se činilo da imam muža koji će mi dati ljubav, te da ću uz njega učiti kako i davati ljubav. Predugo je trajalo lutanje i iznalaženje metoda, kako popraviti tek izgrađenu zajednicu. Napravi se puno grješaka i propusta, pod stalnim pritiskom života i odgaja djece. Jako je teško doživjeti nerazumijevanje i pasivno promatranje svega, kod rodbine i okoline. To me još dodatno dotuklo, jer bi se uglavnom tražile moje grješke, dok se puno toga i nadodavalo. Bilo je i onih koji su se hranili mojim neznanjem i ismijavali me, dok se ja nisam snašla, a niti uspijevala obraniti.

Djeca su rasla u tom kaosu, dok je muž vodio svoj način života. Bez obzira, sviđalo se to nekom ili ne. Prvih desetak godina sve se svodilo na psihičke i duševne uvrede, a i fizičko zlostavljanje. Tako da sam zbog toga bila ljuta i na samoga Boga, ali srećom nikad nisam pomislila da okončam svoj život. Pomalo sam Boga i ucjenjivala da kad mi odgovara ne ću moliti niti ići u crkvu. I naravno, bez Boga život ide još dublje u ponor. Moram spomenuti da sam prije bila više tradicionalna vjernica, koja radi reda obavlja vjerske dužnosti i primanje sakramenata.

 

Znala da se mora vratiti Bogu

Negdje sam u svojoj dubini znala da ću Boga kad-tad uspjeti upoznati, dok smo muž i ja živjeli odvojeni zajednički život, a djeca su polako išla istim stopama. Imala sam samo jednu prijateljicu, kojoj sam mogla povjeriti svoj život kako ga u stvarnosti živim. Dugogodišnja prijateljica je zaključila i pitala, razgovaram li s mužem o svemu tome? Ostala sam u tihom šoku, jer se i kod razgovora s mužem nismo razumjeli. Zaboljela me ta izjava, jer je samo jedna osoba o svemu tomu znala, dok su mnoge sumnjale u to kako živimo. Nitko se ne brine niti usuđuje stati u obranu slabijega, jer je lakše prikloniti se na stranu jačega.

Ljudi su skloni izrugivanju i osuđivanju što drugima nedostaje, dok se muž cijelo vrijeme brine kako ostvariti svoje potrebe. Brine se što i kako popiti, provoditi se, bludničiti, te u isto vrijeme jadikovati čime je zaslužio takvu groznu obitelj. Cijelo to vrijeme sam znala da se moram vratiti svojoj prvoj ljubavi – Bogu, ali sve je još bilo na čekanju. To su godine moga nezadovoljstva, modroga srca i duše, dok sam znala da će Bog jednoga dana reći: ‘Dosta je bilo! Za sad ne možemo njega vratiti, ali možemo tebe!’ Tako mi je jednom zgodom prišla osoba, nazvala me imenom, te rekla: ‘Daj dobro, što se događa?’ U kratko smo vrijeme popričali, te mi je rekla: ‘Dobro, hajde sad moliti!’ Pomislih: ‘Dobro došao Isuse u moj život!’, te pođoh moliti.

 

Otvaranje ‘prozora’ Božjoj ljubavi

Od toga sam se dana, nanovo rodila, te se nisam imala potrebu više nikomu dodvoravati niti pravdati. Pravda je išla ispred mene, dok su mi se otvarali ‘prozori’ Božje ljubavi. Tad sam rekla Bogu: ‘Puno si učinio za mene, mogu i ja nešto učiniti za tebe, te mi daj dar da ne budem na sablazan nekima.’ Na blagoslov i odgovornost od toga dana, imala sam dojam da ljudi drže: ‘Odakle joj pravo da živi punim plućima?’ Bila sam kao u nebu, ispod mene grmi i sijeva, ali me ništa nije doticalo. Bila sam kao u ‘savezu’ s Isusom. Stanje u braku i roditeljstvu nije se bitno promijenilo, ali sam shvatila razloge svega toga. Bijah slijepa, a sada vidim! U moj dom uđe molitva. uspijevam se riješiti težine prošlosti i grijeha, ali i uvidjeh kako će biti još puno poteškoća. Posljedice se odražavaju na djeci, svakom od njih na svoj način, dok sam i dalje sama u braku.

Pokušaji da i muž sudjeluje u svemu tomu propadaju. jer muškarci često probleme rješavaju silom, bogohulnim i pogrdnim psovkama. Majka je stup obitelji premda bi očevi trebali biti osobe autoriteta, koji nježnim ili oštrim pogledom – a ne fizičkim nasiljem – rješavaju obiteljske probleme. U svemu se tomu moj muž nalazio kao žrtva jer je držao da je zaslužan za sve dobro u obitelji – iako nitko ne zna na koji način – te želi da svi priznaju da ima pravo. Traži prijatelje koji će to potvrditi, te tako pere ruke i umiruje savjest. Zar je grijeh dati se za svoju životnu družicu i djecu, da si olakšamo život? Da imamo blisku osobu, kojoj sve možemo reći pa zajedno kako nam bude.

 

Neučinkovitost državnih institucija

Imamo državne institucije koje ne funkcioniraju, robujemo starom mentalitetu da žena ne vrijedi i straha od neuspjeha, što sam osjetila na svojoj koži. Ako se slučajno i nađe netko tko želi pomoći, treba ga ismijati i odbaciti. Bojimo se da će nas žene i djeca iznevjeriti. Koji bi trebali biti od povjerenja, sjede po kafićima i kućama pričajući i izigravajući povjerenje slabijega puka. Bog poziva da se skupa poštujemo i volimo, ali ne i da pustimo da nam drugi gaze dostojanstvo. Rekao je da poštujemo oca i majku, ali ne i da kopiramo od njih sve što nije dobro i da idemo njihovim stopama.

Borim se i borit ću se za prava koja mi je Bog dao, da živim u miru sa sobom i s bližnjima. Dižem glas i tražim od crkvenih autoriteta i državnih institucija, da pomognu na pravi način u takvim slučajevima tim osobama. Ako se krše Božji zakoni, prava supruge i majke ne bojmo se, jer smo svi kao ljudi potekli od Boga. Kao supruge Bog nas je darovao muževima i djecom, da ih dovedemo k njemu. Računa s nama te ako je on hrabar da nam ih dadne, ne trebamo se skrivati i strahovati, ali treba prozivati grijeh i nepravdu koji se čini. Muževi i očevi ne bojte se pokazati svoje poslanje, te ne budete zlostavljači i kukavice u svojoj obitelji i na svojemu radnom mjestu. Pa ako se i pogriješi, Bog piše i po krivim crtama našega života. Znajte da će se jednoga dana odgovarati Bogu i da nećete ući u Božje Kraljevstvo samo zato jer ste muškarci, jer su se i drugi tako ponašali ili jer je takva vaša okolina.

Pokušala sam razgovarati s ljudima u državnim institucijama, što sam učinila na preporuku jednoga svećenika, ali se nisu htjeli zamjerati zbog ‘prijateljstva’, nevjerice, nezainteresiranosti ili nemogućnosti da pomognu. Jednim dijelom zbog straha od posljedica za obitelj i reakcija onih, koji svjesno ili nesvjesno zlostavljaju. Treba razumjeti i ljude koji su dužni u tome pomoći, ali ne mogu provesti ionako jadan zakon o zaštiti djece i žena. Sve je uglavnom završavalo na prijavama policiji, jer nema načina da se zakon u potpunosti ostvari i konačnom presudom i izricanjem kazne zlostavljaču na sudu.

Osobno mi je pomogla temeljitija ispovijed i obraćanje svećeniku, za savjet u takvim problemima. To mi je bilo važno u tim trenutcima, da sam mogla dobiti pravu riječ i utjehu. Biti svjestan svoje krivnje, ali ne preuzimati lažne krivice. Nitko nas nema pravo osuđivati, jer nas je Bog u dlanove svoje urezao, za njega smo vrijedni, te nas je izabrao za sebe.

 

Glas za zaštitu slabih i ugroženih u društvu

Željela sam javno – makar i anonimno – izreći svoje svjedočanstvo, te se izvući iz oklopa šutnje u borbi protiv zlostavljanja na što potičem državne institucije policije i sudova da štite slabe i ugrožene u našem društvu.“

Na koncu možemo zaključiti rečenicom velikoga Gandhija, koji se borio za prava Indijaca nenasilnim otporom: „Ne iskorijenimo li nasilje iz naše civilizacije, Krist se još nije rodio!“ Dok na to s pravom možemo dodati: „Kako bi se naše obitelji zvale i bile kršćanske, trebaju odsijevati zrakama, uvažavanja, razumijevanja i Kristove ljubavi svih svojih članova!“

(anonimno svjedočanstvo)

Fra Mate Tadić

 

 

PODIJELI