U posuškoj općini živi djevojka (Z. Č. iz Tribistova), koja je nakon završene osnovne i srednje škole radila, a posebno je voljela putovati. Bilo joj je, kao i današnjim mladima važno, što više zaraditi, lijepo se obući i našminkati. Ipak, pored svega što je imala, priznaje da nije bila zadovoljna i ispunjena, jer je vjerovala iz običaja, a u stvarnosti bila daleko od Boga.
Prije desetak godina oboljela je od mišićne skleroze, a već četiri godine ne može uopće hodati, pa je vezana uz bolesnička kolica. Ispočetka joj je bilo teško prihvatiti bolest, ali priznaje, da Bog pronalazi načina kako će doći do našega srca. Često čita Bibliju, a puno su joj pomogli molitveni seminari i duhovne knjige, koje su joj svakodnevna okrjepa. I pored toga što cijeli dan provodi u bolesničkim kolicima, neprestano je radosna, voli se šaliti, pa često zna reći: – Kako je Isus za nas mogao biti raspet i trpio, a ja u kolicima samo sjedim bez bolova. Zašto bih bila nesretna? Nikada joj nije dosadno, jer je kako kaže, neprestano povezana s Bogom.
Kad smo razgovarali reče mi: – Vjerovati i pouzdavati se u Boga, najvažnije je u našem životu. Sve ostalo je prolazno. Beskorisno je ići u crkvu i moliti se iz običaja, ako nemamo vjere, koja će nam biti snaga u životnim poteškoćama. Križ nam pokazuje životni smisao i ne trebamo ga se bojati. Trebamo vjerovati u Isusa i hrabro, bez straha ići kroz život.
Moja dvadeset četverogodišnja prijateljica iz Daruvara (M. D.), opisuje svoj život: – Teško je opisati moje djetinjstvo, jer mogu reći da ga nisam niti imala. Kratko je trajalo jer sam već u sedmoj godini, oboljela od mišićne distrofije, pa ga nisam mogla doživjeti, kao druga djeca. Dok su se ostali igrali, stvarajući školska prijateljstva, ja sam sjedila u kolicima pokraj bolničkoga prozora promatrajući ih. Pitala sam Boga, što sam mu skrivila i zašto se to upravo meni dogodilo. Unatoč svemu, poteškoće me nisu slomile, iako životnu radost nisam osjetila na igralištu i u školskim klupama. U borbama sa životnim poteškoćama, krenula sam dalje uz potporu obitelji i prijatelja, koji me nikada nisu ponižavali niti podcjenjivali. Prihvatili su me onakvu, kakva jesam. Spoznala sam da život ima smisla, jer ne želim da mi mladost prođe kao djetinjstvo. Ne želim Bogu prigovarati, već krenuti u novi život, prihvaćajući svoj križ. Neprestano sam s prijateljima, koji me vole i razumiju, uz koje sam sretna. Sada kad sam shvatila što je život, ni za što ga ne bih mijenjala.
fra Mate Tadić, OFM
