Nakon djetinjih, nevinih rana i vjere; slijedi ( tada jedini logičan korak ), bunt, srdžba, ‘osveta’, otpad. I naravski- ludilo. Apsolutno ludilo i sljepilo ranije i rane mladosti, pa i ranih zrelih godina. Život bez Isusa i tako morbidno-savršeno izvrnuta perspektiva. Bez Njega, nismo sposobni voljeti sebe. Sav hedonizam kojem se prepustimo ( nerijetko pritom uništavajući financijski, emocionalno i društveno svoje najmilije), ma sav taj hedonizam ni na tren ne umanjuje onaj osjećaj prezira i promašenosti kad sva buka kojojoj je jedina svrha da zagluši um-prestane. S druge pak strane drugoga ( svoga bližnjega ), ili idealiziramo i idoliziramo dok ga ‘uoptrebljavamo’ ili se nadamo da će nas povući sa sobom u svoje ‘visine’, ili ga rušimo i gazimo kad se dogodi ‘ono sto se dogoditi mora’. Ako i nismo u u ‘direktnoj vezi’ s nekim od bližnjih, on nam opet smeta. Natječemo se s njim, potajno, više ili manje svjesno ga mrzimo, gledamo oholim okom. Paradoks je koločina mazohizma kojom mučimo sebe svo to vrijeme, u svemu.
A onda dolazi On, i Svojom ljubavlju do ludosti- preokreće SVE. Otkriva riječji koje u diskursku Zla nisu postojale! Kad otkriješ svoje dostojanstvo u Njemu, nikada,ikada više nećeš dozvoliti ikome da se s tim dostojanstvom igra jer onda bi mu dopustio da se igra s Isusom-jer On je živ i u tebi . Isto tako, ne možeš i ne želiš nauditi drugome svjesno, ma kakav on bio-jer Isus je i u njemu !
Hvala Ti, Isuse moj što si uzeo moj bijedni život Sebi, u Svoje presvete probodene ruke, i sve izvrnuo , isprevrtao . Sve činiš tako divno.
Marijana Perković
