ČITANJA: Jš 5,9a.10-12; Ps 34,2-7; 2Kor5,17-21; Lk 15,1-3.11-32
NAPOMENA: Dominica ‘Laetare’ ▪ Danas se slavi druga provjera (scrutinium) katekumenā koji će sakramentima kršćanske inicijacije pristupiti u Vazmenome bdjenju. ▪ U liturgiji današnje nedjelje može se koristiti ružičasta boja liturgijskoga ruha umjesto ljubičaste.
Prvo čitanje: Jš 5, 9a.10-12
Ušavši u Obećanu zemlju, narod Božji slavi Pashu.
Čitanje Knjige o Jošui
U one dane: Reče Gospodin Jošui: »Danas skidoh s vas sramotu egipatsku.« Izraelci se, dakle, utaboriše u Gilgalu i ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu četrnaestoga dana u mjesecu, uvečer. A sutradan poslije Pashe, upravo toga dana, blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja. I mana je prestala padati čim su počeli jesti plodove zemlje. Tako Izraelci nisu više imali mane, nego su se te godine hranili plodovima zemlje kanaanske.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 34, 2-7
Pripjev: Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin!
Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,
njegova će mi hvala biti svagda na ustima!
Nek se Gospodinom duša moja hvali,
nek čuju ponizni i nek se raduju!
Veličajte sa mnom Gospodina,
uzvisujmo ime njegovo zajedno!
Tražio sam Gospodina i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba.
Drugo čitanje: 2Kor 5, 17-21
Bog nas je sa sobom pomirio u Kristu.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 15, 1-3.11-32
Ovaj tvoj brat bijaše mrtav i oživje.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu:
»Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.
Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’
Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.
A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«
Riječ Gospodnja
Homilija
Ovu smo priču već više puta pročitali, možda smo više puta čuli neke propovjedi o toj prići, ali mi se čini kao da tom pričom nije baš sve rečeno. To je upravo ono bogatstvo iz Isusovih priča, kada možemo proniknuti u velike i važne poruke koje nam je kroz njih ostavio.
Ja bih se ovaj puta zadržao samo na ovom prvom djelu ove priče, i s vama zajedno pokušao analizirajući ovog mladića pronaći dragocjene Kristove poruke, koje su još i danas vrlo aktualne.
Zato što smo u crkvi, vjerojatno se ne smatramo izgubljenim. Međutim ipak postoji opasnost da posjedujemo neke karakteristike koje je posjedovao ovaj mladić, a da toga možda nismo ni svjesni. Pročitajmo što sin traži od Oca. „Oče, daj mi moju baštinu!“ Ili bi mogli parafrazirati, „Oče daj mi moje, ja želim imati nešto. Ja želim nešto posjedovati. Ili ja želim biti vlasnik nečega.“
Možda smo se odmah prepoznali. U krajnjem slučaju zašto i radimo, nego da bi nešto imali. Možda vam se nametnulo pitanje, „Ne misliš valjda da je grijeh biti bogat i nešto imati.“ O, ne nikako. Biblija na mnogo mjesta govori o bogatstvu kao Gospodnjem blagoslovu. Pa onda što je ovaj mladić kako ga mi zovemo izgubljeni sin pogriješio što je želio nešto imati.
Mislim da je najveći problem našeg odnosa prema životu. Sreo sam ljude vrlo bogate, ali su bili robovi svom bogatstvu. Druge sam sreo koji su bili vrlo bogati, ali su mudro i ispravno upravljali tim bogatstvom. Sreo sam siromašne ljude s koji su bili robovi situacije u kojoj su se nalazili, a opet sreo sam ljude koji iako siromašni znali su upravljati situacijom. Problem većine ljudi je da više cijene bogate. Nekako reflektivno smatramo da su bogati ljudi i pametniji, te savjet bogatog čovjeka automatski nam je važniji od savjeta siromašnog čovjeka. Čak u ekonomiji postoji jedna uzrečica: „Tko vlada informacijama, taj vlada dohotkom, a tko vlada dohotkom taj vlada društvom.“ Ta filozofija hoće reći samo jednu stvar, a to je da vlast pripada samo bogatim ljudima.
Bogatstvo nam postaje mjerilo svega. Mi radimo svoje svakodnevne poslove samo zato da bi imali. Ne želim ovdje reći kako bi trebali raditi besplatno, već koji odnos imamo prema radu. Mnogi u nastojanju da budu prihvaćeni u nekakav po njima visok društveni status, zbog toga upadaju u svakakve probleme. Moj mi je prijatelj pričao kako je imao susjeda koji se nastojao pokazati kako pripada nekom višem društvenom standardu. Dizao je kredite, i teško živio samo za to što je kupio novi auto koji je prešao 10 000 km u 6 godina, kupovao je novi alat, kako bi zadivio susjede oko sebe. Vrhunac svega valjda bio je kad se u njihovoj ulici uvodio telefon. Za telefon se tada trebalo izdvojiti 2000 maraka. Bio je to veliki novac. Jedini argument koji je navodio zašto on uvodi telefon, bio je da on to mora uraditi jer telefon je uvela susjeda Milka, stara bakica čija djeca su živjela u Zagrebu. Ako Milka ima telefon, onda on mora to imati svakako.
Mnogi ljudi čak pod imovinom smatraju i intelektualne vrijednost. Moj djeda imao je četvero braće. Kad im je otac dijelio zemlju, svatko je dobio četiri jutra zemlje, samo su dva brata koja su završili zanate dobili po dva jutra, jer se smatralo da im njihov zanat vrijedi kao dva jutra zemlje. Možda ste mogli mnogo puta čuti, posebno roditelje kako kažu: „dao sam mu kruh u ruke“, misleći kako mu je omogućio završiti nekakav zanat. Čuo sam mnogo puta, najčešće od roditelja. „On ima zanat“; ili „ona ima fakultet“.
Vratimo se mladiću. Možemo ga samo zamisliti kako, nakon dobivanja svog djela imanja se kočoperi po mjestu u kojem je živio. Vjerojatno je prvo unovčio neke nekretnine koje je dobio, kupio dobrog konja za jahanje, skupocjenu odjeću, a za pojasom mu je visila debela lisnica sa zlatnicima. Očito je bilo da je izazivao divljenje sugrađana u gradu u kojem je živio. Međutim za njega je inozemstvo bio cilj koji si je postavio. Feničanski gradovi Tir ili Sidon bilo su vrlo bogati lučki gradovi, koji su nudili uživanja i lude provode. Zamišljam ga kako je jednog dana spakovao svoje stvari, sjeo na svog konja i otišao. Nije nam zapisano kakav je razgovor vodio prije odlaska sa svojim ocem, ali možemo biti sigurni da je to bio razgovor koji će kasnije rezultirati neke vrlo važne životne odluke. Mladić kreće na put, koji po njemu obećava. Put koji mu otvara nove vidike, put koji mu otvara nove perspektive. Mladić odlazi od svog oca koji ga u suzama prati, i čije su sigurno riječi na rastanku bile da su mu vrata za povratak uvijek otvorena.
Život po filozofiji imati nešto bio je za ovog mladića nešto fantastično. Gdje god bi došao, ljudi su mu odavali poštovanje, jer se doimao vrlo otmjeno i bogato. Svatko je želio biti s njim prijatelj, ali samo s jednim razlogom, da nešto od tog prijateljstva ušićari. Zamislimo ga samo kako mu gostioničar priprema najbolju sobu s pogledom na more. Posluga gostionice samo se oko njega vrti, a on sve to velikodušno plaća. Dovoljno je bilo samo prstom pokazati djevojku koja mu se sviđa, i vrlo brzo sve je bilo sređeno, djevojka je bila njegova. Upravo takav život ovaj je mladić zamišljao. Međutim taj princip mu baš i nije najbolje funkcionirao. Njegova lisnica bila je sve tanja i tanja, dok iz nje nije nestao i posljednji novčić. Mladić je vjerovao kako će mu prijatelji koje je stekao plaćajući im obilne gozbe i pića pomoći riješiti problem. Umjesto toga, doživljavao je samo razočarenja. „Prijatelji“ umjesto da pomognu, oni su ga kao što to često biva pokrali i ono što mu je ostalo. Morao je početi prodavati svoje stvari da bi platio samo ono što pojede. Gostioničar više nije bio tako ljubazan, već vidjevši ga kako neće još dugo, izbacio ga je van. Mladić misleći kako će prijatelji pomoći, kucao je od vrata do vrata svojih prijatelja, ali s negativnim rezultatima. Svi su mu prijatelji pokazali pravo lice. Više ih on nije zanimao. Da bi preživio prodao je i konja, i nakit, i skupocjenu odjeću. Nakon toga i ta su sredstva brzo potrošena, a on više nije imao ni za hranu. Možete samo zamisliti kako izgleda mladić koji je jučer bio glavni u gradu, a sada kao beskućnik spava pod vedrim nebom, tražeći zaklon ispod nekog zida. Prolazio je gradom srećući ljude koje je častio na svojim bogatim tulumima i gozbama, a koji su ga ako bi mogli obilazili u širokom luku samo da se s njim ne sretnu.
Kao što to uvijek biva, uvijek su za loše situacije bili drugi krivi. Bio je kriv pohlepni gostioničar koji ga je držao samo dok je imao novaca. Bili su krivi licemjerni sebični i nezahvalni prijatelji, koji su ga sad u najvećoj potrebi odbacili, koji su čak negirali, ili omalovažavali bilo kakvo dobročinstvo koje im je on učinio. Bili su krivi neljubazni i negostoprimljivi ljudi koji ga nisu htjeli primiti ni u kuću, žaleći se kako nemaju ni za sebe i svoju obitelj, a kamoli za nekog lutalicu. Za sve su bili drugi krivi, samo ovaj mladić nije vidio krivicu kod sebe. On je želio uživanja, a dobio je bijedu. I pored problema u kojim je bio nije shvaćao da je problem on sam, tj. njegova životna filozofija, IMATI NEŠTO, nastavio je život u toj filozofiji, iako više ništa nije imao. Umjesto da on gospodari situacijom, situacija je upravljala njime. Prihvatio je raditi posao koji mu je bio toliko gnusan i odvratan, ali samo, po njegovom mišljenju, kao privremeno rješenje. Međutim to privremeno rješenje bilo je sve duže i duže. Glad je bila sve veća i veća, a on s tim poslom nije mogao zaraditi si ni za hranu. Do jučer cijenjeni i poštovani židovski mladić, danas čuva svinje, i zbog nedostatka hrane pokušava iz one hrane koju svinje jedu pronaći nešto što bi mogao pojesti. Međutim, ukoliko bi ga gazda vidio, kako prebire hranu koju jedu svinje, otjerao bi ga i izgrdio, jer on ga je unajmio da čuva svinje, a ne da im jede hranu. Ovaj mladić nije mogao pasti niže. Shvatio je svu pogrešnost njegove životne filozofije „imati nešto“.
Mogao je scenarij biti i nešto drukčiji. Mogao je mladić od imovine koju je imao stvoriti stup aktive koja bi mu donosila redoviti prihod, i mogao je nastaviti sa svojim životom. Međutim i u takvom slučaju, ova životna filozofija „imati nešto“ ostaje pogrešna, jer je to život u licemjernom i neiskrenom okruženju. Čitao sam o ljudima koji su 1929 godine u Americi bili toliko bogati da su trošili novac na krstarenja brodom, i na ostala luksuzna putovanja, a samo tri mjeseca kasnije, nakon kraha na burzi, spavali pod mostovima, jer su sve izgubili. Njihova životna filozofija „imati nešto“ pokazala se totalnim promašajem.
Ovaj mladić, iz Isusove priče, pogrešnost životne filozofije „imati nešto“ shvatio je u bijedi i gladi kod svinja. Shvatio je da životna filozofija „biti nešto“ je ustvari ispravna životna filozofija. Tada se sjetio svog oca. Sjetio se i njegovih radnika koji su bili u daleko boljem položaju nego on. Njegov otac živio je životnu filozofiju „biti nešto“. Njegov otac nastojao je uvijek izgrađivati odnose. Imovina koju je njegov otac stekao, bila je rezultat dobrih odnosa koje je gradio sa svojim poslovnim partnerima, rezultat dobrih odnosa koje je izgrađivao sa svojim radnicima, rezultat dobrih odnosa koje je izgrađivao sa svojim sinovima i ostatkom obitelji. Radnici njegovog oca nisu bili samo najamna radna snaga koja mu je ostvarivala samo materijalna dobra, već su to bili ljudi koji su preko njega rješavali svoj materijalni status. O hrani, odjeći i ostalim potrebama za radnike, brinuo se njegov otac. Očito je bila velika prednost i čast biti radnik njegova oca. Ovaj mladić shvatio je da su radnici njegovog oca imali daleko bolji status od njega trenutno. Oni su nekom pripadali. Oni su bili nešto. Oni su bili radnici njegovog oca.
Pokušajmo malo sada sebe analizirati. Nije svejedno koje ćemo zanimanje izabrati. Nije svejedno što ćemo jesti i piti, i nije svejedno s kim ćemo provesti veći dio svog života, tj. za koga ćemo se udati ili oženiti.
Mi se od rane mladosti suočavamo s donošenjem nekih odluka. Djeca kad završe osnovnu školu, moraju izabrati zvanje kojim će se baviti. Tu im najviše pomaže utjecaj njihovih roditelja. Ako roditelji žive životom „imati nešto“ tada će njihove preporuke biti izbor zanimanja koji je po njihovom mišljenju vrlo unosan i dobro plaćen. Sretao sam ljude koji vrlo dobro zarađuju u svom poslu, ali su jako nesretni, jer posao koji rade, jednostavno ne vole, što više, mrze ga, ali zbog toga što je dobro plaćen oni ga rade i dalje. Sjećam se kako me je, kada sam trebao izabrati neko zanimanje, jedan djeda nagovarao da izučim zanat za mlinara. On je tvrdio kako je to unosan posao, jer mlinari uvijek imaju posla, i uvijek će ga imati, jer će se uvijek jesti kruh. Kad sam mu odgovorio da ja više imam afiniteta za kombinirke i šrafciger, sa žaljenjem je zaključio kako ću biti željan kruha.
Psiholozi su promatrali u školi mlade ljude koji uče i žive filozofiju „imati nešto“. Oni ne ulaze u suštinu zvanja kojeg izučavaju. Njih zanima samo oni segmenti koji im omogućuju mogućnost bavljenja tim zanimanjem samo iz jednog razloga, kako zaraditi novac.
Drugi učenici koji žive filozofiju „biti nešto“, ti su zainteresirani za suštinu. Njih sve zanima. Oni imaju mnogo pitanja. Oni žele pristupiti problemu s razumijevanjem. Oni su jednostavno entuzijasti. Njih njihovo zanimanje oduševljava, i vidljivo je kako s oduševljenjem obavljaju svoj posao, jednostavno uživaju u tom poslu. Oni u svom poslu imaju visoke kriterije, i ne spuštaju nivo kvalitete. Jako je lijepo kad se sretnete s takvim ljudima, i kad vam takvi ljudi učine neku uslugu.
Na žalost, često se srećem s ljudima čiji je kriterij jedino naplatiti. Ako je moguće uzeti novac, i ne obaviti radove. Novac je jedino mjerilo po kojem se oni rukovode.
Kod izbora bračnog druga često se čuje kako se prenaglašava filozofija „imati nešto“. Stariji ljudi predlagali bi nekome neku djevojku koja bi imala jednu jedinu osobinu, roditelji su joj bili bogati. To što nije završila nikakvu školu, to što se nije znala ponašati u društvu, to što nije baš bila ni previše zgodna (ali o tome se ne raspravlja), nije uopće bilo važno.
U proteklih 20 godina imali smo priliku vidjeti svu pogrešnost filozofije „imati nešto“. Za vrijeme Domovinskog rata mnogi su ostali bez imovine preko noći. Preko noći ostali su bez nečega što su prikupljali 20,30 ili više godina. Susjed mog prijatelja kojeg sam vam spomenuo na početku, vidjevši da su mu srušili kuću, od jada je umro i to relativno mlad u svojoj 63 godini. Nije mogao da podnese pomisao da mu se njegov život koji je ugradio u tu kuću srušio preko noći.
Isus nas upozorava ovom pričom na svu opasnost ove vrlo popularne i raširene filozofije. Na žalost i u duhovnom smislu možemo živjeti filozofijom „imati nešto“. Mi možemo biti vjerni Bogu samo radi blagoslova koje nam on daje. Vjerni smo Bogu jer nam je obećao vječni život. Vjerni smo Bogu jer nam je obećao zlatni grad, život bez patnje bez bolesti, život u radosti i blagostanju. To je opasna filozofija. Ljudi koji duhovni život žive filozofijom „imati nešto“ čitaju Božju riječ kao nekakav duhovni katalog, što će dobiti ako budu vjerni Bogu. Dok ljudi koji u duhovnom smislu žive filozofijom „biti nešto“, Bibliju čitaju u želji da što bolje upoznaju Boga i Isusa Krista.
Evanđelist Matej opisuje trenutak poziva svojih učenika. Zanimljiva je stvar da Isus poziva učenike u trenutku kad oni rade. Oni nisu nezaposleni. Oni su ribari i upravo su završili s ribolovom. Isus ih poziva da pođu za njim ali na neobičan način. Kada bi ja nekog pozivao da prijeđe u moju firmu, tada bi se raspitao kolika mu je plaća, i kakvi su mu uvjeti rada. Tada bi mu ponudio bolje uvjete rada, i naravno bolju plaću. Da je Isus tako činio, On bi im morao reći; „ Pođite za mnom. Imam za vas unosniji posao. Zarada će vam biti veća, a manje ćete raditi. Ili mogao im je obećati visoke položaje, ili tko zna što još, ali Isus to ne čini. On se ne povodi opće prihvaćenom filozofijom „imati nešto“, jer to je filozofija ovog svijeta. Za njega je najvažnije bilo „biti nešto“. Isus na nekoliko mjesta kaže: „Vi ste prijatelji moji“, ili „učinit ću vas lovcima ljudi“, ili „sad smo djeca Božja“ itd
Mladić iz Isusove priče konačno je shvatio svu pogrešnost filozofije „imati nešto“, i ispravnost filozofije „biti nešto“. Jednostavno je riješio spasiti što se spasiti dade. Po njegovom mišljenju izgubio je mogućnost biti sin, ali ostala mu je mogućnost biti sluga. Odlučio je vratiti se ocu, ispričati se, i zatražiti ga da mu omogući barem biti sluga kod njega. Otac je bio presretan. Ako je imovina koju je ovaj mladić spiskao bila cijena škole koju je otac trebao platiti, da bi on shvatio pogrešnost vrlo popularne i raširene, istovremeno i opasne filozofije „imati nešto“, onda to ocu i nije bilo preskupo.
Životnom filozofijom „biti nešto“, mi tada i imamo. U ostalom nije ni važno hoćemo li imati ili ne, već nam je važno da smo nešto. U poslovnom životu da smo električari, projektanti, agronomi, učitelji, ili bilo što drugo. To nam nitko ne može oduzeti. U obiteljskom životu je važno da smo dobri supružnici, dobri roditelji, dobra djeca. U društvenom životu dobri susjedi, i dobri građani. U duhovnom životu da smo djeca Božja. Ako već želimo ipak nešto imati, neka to bude Krist. „Ako imamo Krista“ kaže Božja riječ, „s njime nam je sve darovano“.
Ja se radujem vječnom životu, ali samo iz jednog razloga, što će to biti mogućnost da vječno živim sa mojim Spasiteljem i Gospodom Isusom Kristom. Ja se radujem zlatnom gradu, ali samo iz jednog razloga, što će to biti mjesto gdje ću vječno moći živjeti s onim tko me najviše voli, a to je Isus Krist. Ja se radujem plodovima drveta života, ali samo iz jednog razloga. Što ću zajedno s mojim Gospodom koji me toliko ljubi da je za mene i život dao, moći uživati u zajedničkim ručkovima i večerama. Za mene raj će biti raj samo zbog prisutnosti i trajne zajednice s našim Gospodom Isusom Kristom.
Već danas se moramo opredijeliti koju ćemo životnu filozofiju preuzeti. Ja želim biti nešto. Želim biti Božje dijete i pripadati njemu. Želim biti Isusov prijatelj i pripadati njemu. Vjerujem da je to i vaša odluka.
Postoji još nešto što me oduševljava u ovoj Isusovoj priči. Oduševljava me Otac. Neki čak tu priču nazivaju, priča o dobrom ocu, jer je iz priče vidljivo da su oba sina izgubljena. I stariji sin koji je bio s Ocem, bio je izgubljen u kući. On je živio istom filozofijom i Oca je volio samo toliko koliko mu je dao materijalne imovine.
Ono što me oduševljava je da Otac prihvaća svog sina, i da mu ništa ne spočitava kako je upropastio pola njegovog imanja. On ga jednostavno ponovno prihvaća kao sina.
Mi se možemo odvojiti od Boga u bilo kojem trenutku, dovoljno je vratiti se ponovno Bogu i on će nas primiti. On je u nas previše investirao da bi od nas odustao. Učinit će sve da nas vrati, a kada nas vrati učinit će ponovno sve da nam vrati dostojanstvo sina. Takav je naš Bog, i stoga nema nikakvog razloga da mu se ne vratimo.
Neka vas dobri Bog blagoslovi
Zvonko Presečan
Bruno Petrušić Lic. Theol.
