Nedjelja, 18. 3. 2018.
ČITANJA: Jr 31,31-34; Ps 51,3-4.12-15; Heb 5,7-9; Iv 12,20-33
NAPOMENA:
▪ Danas se slavi treća provjera (scrutinium) katekumenā koji će sakramentima kršćanske inicijacije pristupiti u Vazmenome bdjenju. ▪ Može se zadržati običaj zakrivanja krića i slika u crkvi. Križ ostaje zastrt do obreda otkrivanja križa u bogoslužju Muke Gospodnje na Veliki petak, a slike sve do pred Vazmeno bdijenje. ▪ Danas se slavi peta obljetnica izabranja pape Franje u papinsku službu.
Prvo čitanje: Jr 31, 31-34
Sklopit ću novi savez i grijeha se više neću spominjati.
Čitanje Knjige proroka Jeremije
»Evo dolaze dani – govori Gospodin – kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti novi savez. Ne savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov – govori Gospodin. Nego, ovo je savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – govori Gospodin: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: ’Spoznajte Gospodina!’ jer svi će me poznavati, i malo i veliko – govori Gospodin – jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 51, 3-4.12-15
Pripjev: Čisto srce stvori mi, Bože!
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!
Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!
Učit ću bezakonike tvojim stazama,
i grešnici tebi će se obraćati.
Drugo čitanje: Heb 5, 7-9
Naviknu slušati, te posta začetnik vječnoga spasenja.
Čitanje Poslanice Hebrejima
Braćo: Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bī uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Iv 12, 20-33
Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, umre, donosi obilat rod.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!«
Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« Isus na to reče: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.«
To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.
Riječ Gospodnja.
Uvod
Prigodom izlaska iz Egipta Bog je Izraelcima dao Zakon na gori Sinaju. Taj Zakon je stajao u Kovčegu Saveza što ga je Bog načinio sa njima. Da bi se izraelci podsjećali na Zakon, Bog im je naložio da replike ploča Zakona kao ukras nose oko čela, ili oko ruke kao što danas nosimo ručni sat. Također su ga mogli imati u iznad dovratnika ulaznih vrata u kući. Sve to za pobožne izraelce je trebao biti znak da s Bogom imaju sklopljen Savez, a Zakon koji im je Bog dao je na neki način uvjet tog Saveza.
Međutim, Zakon ili Deset Zapovijesti svoj su temelj imali u Božjem Ustavu: Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! PnZ. 6,5. i druga Zapovijest; Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve! LZ. 19,18 b. Deset zapovijesti nije ništa drugo do opis kako ljubiti Boga i kako ljubiti bližnje. Na žalost, Izraelci su stvari potpuno pogrešno razumjeli. Taj vanjski oblik , ta forma nošenja Zakona na čelu, na ruci ili postavljanje iznad vrata na kući bila im je značajnija od stvarnog držanja Zakona. Stoga, kada Bog obećava da će svoj Zakon upisati u srce, tada misli o tome kako će jednog trenutka Njegov Sin postati čovjekom i praktično pokazati što je to ljubav i kako se ona pokazuje i prema Bogu i bližnjima. Sam Bog preko Isusa Krista otkrio nam se pokazavši da je On ljubav.
Homilija
Pisci svetih Evanđelja zabilježili su jedan događaj gdje je jedna posebna osobnost apostola Andrije došla do izražaja. Prije jednog blagdana Pashe u Jeruzalemu su se Filipu obratili neki Grci. Evađelist Ivan to opisuje: A među onima koji su se došli klanjati na Blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: “Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa. Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Ivan 12,20-22.
Pokušavam si u svojoj mašti rekonstruirati taj događaj. Približavao se najveći židovski blagdan – Pasha. U to vrijeme u Jeruzalemu je bilo puno hodočasnika. Bilo ih je dosta iz dijaspore koji su tjednima putovali brodom ili išli s trgovačkim karavanama po nekoliko stotina kilometara daleko da bi došli u Jeruzalem za taj svečani praznik. U Jeruzalemu su čuli za Isusa i željeli su ga vidjeti. Primijetili su Filipa i izrazili su mu svoju želju. Filip, kada je to čuo, njegov proračunati um odmah je prepoznao problem. On je bio vrlo oprezan. Dolazak ljudi k Isusu, među vođama naroda izazivao je zavist, i bojao se je očito da ne izazove neki incident. Nije baš bio siguran dali bi bilo dobro ovog trenutka dovesti Isusu toliko veliki broj ljudi. Svoju dvoumicu želio je s nekim podijeliti. Pronašao je svog prijatelja Andriju i iznio mu problem.
Cijelo vrijeme koliko je Andrija hodao s Isusom, naučio je stvari rješavati samo na jedan način. Uvijek bi ih donosio Isusu i Isus bi ih riješio. Učinio je to i ovog puta. Poveo je svog prijatelja Filipa do Isusa a Filip mu je ispričao svoje dvojbe oko zahtjeva ovih Grka koji su željeli vidjeti Isusa. Kada je Isus to čuo, bio je presretan. Smatrao je to posebnom čašću. Izvješće Evanđelja kaže: Isus im odgovori: “Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Ivan 12, 23.
Upravo taj susret bio je trenutak da Isusa posebno ohrabri jer je shvatio da mu žrtva neće biti uzaludna. Govorio je tada javno cijelom skupu o važnosti svoje smrti i uskrsnuća radi spašavanja čovjeka. Ljudima je bilo neprihvatljivo da onaj koji ih treba spasiti umire. Isus je postavio javno pitanje: i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje! Ivan 12, 26. 28a. Svi koji su tada bili nazočni i stajali blizu Isusa čuli glas s neba koji je potvrdio Isusove riječi: Uto dođe glas s neba: “Proslavio sam i opet ću proslaviti!” Ivan 12. 28b.
Glas s neba ljude je zbunio. Neki su mislili da je to grom opalio iz vedrog neba. Drugi su pak mislili da se Isusu javlja anđeo s neba. Međutim, Isus napominje da je taj glas bio zbog njih. I nebo je dalo potvrdu Isusovog Mesijanstva. Pitanje vjerovanja u Isusa kao Mesije nije više bilo opterećeno nikakvim nedoumicama. Prihvatiti Isusa kao obećanog Mesiju bilo je pitanje osobnog izbora. Mnogi svećenici su bili osvjedočeni da je Isus Mesija, ali iz straha da ne budu isključeni nisu bili spremni to javno priznati. Više im je bilo stalo do javnog mišljenja i stava nego do svog vlastitog spasenja.
Razmišljam puno i o nama danas. Koliko često mišljenje većine smatramo važnijim od onog što kaže Božja riječ. Bez obzira što smo osvjedočeni u istinitost mi umjesto da činimo ono što Krist traži, idemo za onim kako ovaj svijet čini, jer ako prihvatimo Kristov poziv to bi nas koštalo naše karijere, posla, materijalnih pogodnosti, položaja i svega onog što život donosi.
Srećem se ponekad s ljudima koji mi se izgovaraju prošlim vremenom;
„Nadam se da razumiješ situaciju kakva je bila prije?“ bio bi njihov izgovor.
„Ne, ne razumijem!“ odgovorio bi. „Živio sam u to vrijeme i zbog svoje vjere sam bio progonjen na poslu, nisam mogao napredovati jer nisam bio podoban. Ostao sam dosljedan u svojoj vjeri. Nisam bio sam, bilo nas je više i nismo se sramili što nas zbog toga ponižavaju i omalovažavaju jer smo znali kome vjerujemo.“
Sveti Andrija imao je tu čast da drugi puta čuje glas s neba koji je potvrdio Kristovo božanstvo. Bilo je to nešto što je njegovo povjerenje u Isusa još više učvrstilo. Evanđelja ne opisuju puno događaja u kojima se Andrija posebno istaknuo. Očito je uvijek volio biti nekako u sjeni. Međutim ono što su sv. Evanđelja o njemu zapisala, ostavlja nam snažnu potporu i poruku da prihvatimo baš njegov recept rješavanja problema. Kada bi se god pojavio nekakav problem, sv. Andrija bi uvijek s njime dolazio k Isusu i s Njime to rješavao.
Isus je često govorio da trebamo biti slični maloj djeci. Kada god bi bili u bilo kakvim problemima, mala djeca će ih rješavati na način da utječu svojim roditeljima. Upravo tako i Krist želi da mi utječemo k njemu. Andrijin brat Petar pisao je: Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas. 1. Petrova 5,7. To je jedina formula za rješenje mnogih problema koji nam se nameću u životu.
Jedan moj prijatelj je imao sina koji je godinu dana proveo u Ugandi u humanitarnoj misiji Njegov sin mi je pričao kako je jednom putovao autobusom. Na jednoj su stanici ušle neke žene koje su na glavi nosile košare s nekim voćem koje su htjele prodati na tržnici. Ušle su u autobus i nisu košare skidale s glave. Kondukter ih je pozvao da skinu košare a one su odgovorile: „Ne, nema potrebe. Ovako će autobusu biti lakše.“
Možda nam to izgleda smiješno, ali u našem životu se upravo tako ponašamo. Isus nas doslovno nosi kroz život i nema onda potrebe da naše probleme sami nosimo. Odložimo svoje terete Njemu i dozvolimo mu da nas On ponese.
Kada je sam Bog potvrdio osobno s neba da su to mogli čuti i ostali da je Isus obećani Mesija, ljudi više o tome nisu morali dvojiti. Isus im je slikovito želio prikazati da će vrlo skoro On umrijeti da bi spasio sve ljude. Taj detalj očito nitko nije mogao razumjeti. Nikome, pa ni samim učenicima nije bilo jasno kako ih Isus može spasiti ako umre. Isus im govori prispodobu o sjemenu koje kada padne u zemlju mora umrijeti. Sjeme koje padne u zemlju, ukoliko ne umre, ostaje samo. Ono sjeme koje umre, svoj život daruje biljki koja za svoj život može biti zahvalna sjemenu koje je umrlo. Biljka je dobila život od sjemena i ona raste i na kraju donosi obilati rod.
Koliko god mislimo da smo nešto uspjeli u životu, koliko god mislimo da je to naša zasluga, nikada nemojmo zaboraviti da za svoj život dugujemo milosti Gospodina Isusa koji je umro da bi nas mogao spasiti. Kada govorimo o Kristovoj smrti, tada uglavnom razmišljamo o duhovnoj dimenziji i spašavanju od grijeha za vječni život. Ipak, nemojmo zaboraviti da ovaj tjelesni život možemo živjeti samo za to što je Krist umro na Križu Golgote. Po našoj ljudskoj prirodi, mi smo grešnici. Često upadamo u iskušenja i pogriješimo. Postoji univerzalni Zakon koji kaže da je plaća za grijeh smrt. Zahvaljujući tomu što je Krist umro, nama je dana milost. Dana nam je još jedna prilika. Još uvijek se možemo opredijeliti za Krista. Još uvijek možemo prihvatiti Njegovu ponudu milosti. Upravo zbog toga danas i živimo ovozemaljski život.
Isus nam je ostavio primjer kako da i mi živimo. Sveti Pavao je to slikovito opisao. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Rim. 6,4. Sam Isus nas poziva da nam On i Kraljevstvo nebesko bude na prvom mjestu. On nas poziva da taj stari grešni život doslovno mrzimo, jer postoji uvijek opasnost da nas ovaj svijet i njegova grešna ponuda povuku i odvuku od Krista. Isus kaže: Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. Možda nas ovo zbunjuje, jer Krist uvijek govori o ljubavi. Ali sv. Pavao je i ovo objasnio. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene. Gal. 2,20. Po mišljenju sv. Pavla, njegov život je bio opterećen grijehom i kao takav nije bio dostojan Kraljevstva nebeskog. On se doslovno odrekao svog života i dao ga Isusu. Od tog trenutka Isus živi u njemu. Onaj tko je gledao život sv. Pavla, prepoznao je Kristov život.
Mi često volimo dijeliti ljude na dobre i zle. Međutim, Biblija kaže da postoje samo zli. Po svojoj prirodi mi smo zli. Bog nam kaže da se mi nismo u stanju sami mijenjati: Može li Etiopljanin promijeniti kožu svoju? Ili leopard krzno svoje? “A vi, možete li činiti dobro, navikli da zlo činite? Jeremija 13,23. Sv. Pavao također to potvrđuje: Jer svi sagriješiše i nemaju slave Božje. Rim. 3,23. Ono što je naše od života uglavnom je sve uprljano i inficirano grijehom. Ipak može postojati razlika između dobrih i zlih. Ukoliko prihvatimo Krista i slijedimo ga, mi možemo postati dobri ljudi. Međutim, to nije naše. To je Božja milost koja u nama djeluje. Ako u meni prepoznate bilo kakvu dobrotu, znajte jedno, to nije moje, već je to Božja milost. Sv. Pavao je vrlo precizno definirao svoj život. Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom. 1.kor. 15,10. Ljudi koji ne prihvaćaju Božju milost, ostaju zli kakvi su i bili. Mogu jedino napredovati na gore.
Hoće li ljudi koji nas gledaju u nama prepoznati Krista, ovisi o našem izboru. Ako slijedimo Krista, ljudi će prepoznati u nama da živimo s Isusom, jednako kao što su prepoznali i Kristove učenike. Božja milost će tada biti očita i mi ćemo postati kanali te milosti i ljubavi. Bit će to život ispunjen svrhom, svrhom koju nam je Bog dao.
Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.
Zvonko Presečan.
