Otkuda tolika mržnja prema vlastitoj tradiciji?

97

U zadnje vrijeme natječu se europski liberali i ljevičari tko će snažnije omalovažiti europsku tradiciju. Mnogi žele ispasti plemeniti, ne pitajući se s kritičke distance kakve posljedice mogu imati ta promišljanja za budućnost zapadne civilizacije, pa i slobode za koju se deklarativno zauzimaju.

Piše: dr. fra Luka Marković

Slovenski filozof svjetskog glasa Slavoj Žižek uklopio se u te krugove površnih liberala i humanista koji bez ikakve ozbiljne analize pišu ponekad o važnim problemima koji bi mogli skupo koštati Europu i vratiti je nekoliko desetljeća unazad, a možda i dalje.

Zbog silne samodopadnosti i potrebe da ih drugi smatraju liberalima i humanistima olako se pojedini europski intelektualci obračunavaju sa zapadno-kršćanskom prošlošću ne uviđajući uopće ono što se događa u sadašnjosti, i kakve bi to moglo imati posljedice za budućnost europskog čovjeka. Da se Žižek vrlo vješto služi filozofskom terminologijom nije nikakva tajna. Ali to nije dovoljno za ispravne političke i religijske prosudbe.

Poučci iz povijesti
U Europi će se, ako se nastavi ovaj proces sotonizacije vlastite tradicije i nekritičkog odnosa prema onom novom koje nekontrolirano dolazi, dogoditi mnoge neugodne stvari.Intelektualac poput Žižeka, a u njegovo društvo spadaju i mnogi drugi koji se nemaju hrabrosti kritički osvrnuti na ono što nadolazi, morao bi uvijek iznova praviti ozbiljnu analizu ne samo trenutnog, nego i mogućeg, ukoliko želi dati doprinos humanizaciji svijeta. Problem leži upravo u uvjerenju kako će sve probleme riješiti razum. Pri tome se često zaboravlja na ono podsvjesno koje dominira ljudskom poviješću. Jer iako smo racionalno zadržali u sjećanju da je zlo razorno, ono od vremena do vremena ispliva na površinu i obuzme čovjeka. Tu bi se mnogi lažni liberali i humanisti mogli ugledati u Erazma Roterdamskog koji je s pravom bio vrlo skeptičan prema Lutheru, sluteći nadolazeće zlo zbog njegove prevelike obuzetosti samo svojim idejama. Jer moguće i buduće ne nosi bezuvjetno sa sobom uvijek nešto pozitivno. Ni Martin Luther, čije smo se 500. obljetnice prisjetili prošle godine, kao ni Francuska revolucija nisu urodili samo dobrim plodom. Istina, i Luther i Francuska revolucija imali su svoj udio u nastanku sekularnog i prosvijećenog društvu, ali isto tako ostavili su iza sebe velike negativne posljedice s milijunima mrtvih. No, ono što je još važnije jest činjenica da nisu bili Alfa i Omega svega progresivnoga, kako bi to neki današnji i humanisti, i liberali željeli. Jerljudska sklonost zlu nije nestalazauvijek s ta dva europska događaja. Povijesni trijumf nad zlom, kojem uza sva istraživanja ne znamo početka i kraja, je oduvijek bio samo proces, a ne munjevita pobjeda.

Moralna evolucija i revolucija strasti
Upravo nam tu istinu potvrđuje današnja borba protiv još uvijek prisutnog zla u svijetu. Zlo je u svim borbama do sada bilo samo potisnuto, ali nikada do kraja poraženo. Povijest nas uči da su mnoga naizgled svijetla događanja urodila i silnom destrukcijom.

Upravo bi u tomu svaki intelektualac morao pronaći dovoljno argumenata da je moralna evolucija uvijek bolja od revolucije strasti – od one revolucije koja se na brzinu želi obračunati sa starim kako bi otvorila prostor za novo. Nažalost, danas u Europi doživljavamo revoluciju, gotovo nasilni pokušaj odbacivanja starih vrijednosti u ime nekih novih, još uvijek nedovoljno istinski verificiranih. U ljudskoj povijesti nije nikada ništa revolucijom učinjeno boljim. Zasigurno se to neće niti danas dogoditi u svijetu. Jer kad čovjek izgubi sjećanje, gubi i ono tlo na kojem stoji. O tome bi također morao promišljati i Žižek. Ljudska narav, koja je sklona dobru, ali i zlu, uvijek je u mogućnosti spriječiti realizaciju onog plemenitog,ali i uz najveće žrtve zauzeti se za dobro. Rijetko se gdje opaža ta ljudska sklonost dobru i destrukciji kao kod pojave kršćanstva. U onom istom trenutku kad se čovjeku s nasljedovanjem kršćanskih ideala osladila i vlast, bili su ti isti ideali u ime ljudske vlasti obuzetosti grijehom i pogaženi. Nije Krist zloupotrijebio vlast u vrijeme priznavanja kršćanstva, nego čovjek. Onaj isti čovjek koji je preuzimajući od Krista jednu od najsvjetlijih ideja koja se ikada rodila u ljudskoj povijesti – ideju ljubavi, pao je na ispitu. U trenutku kad kršćanstvo u svom zanosu ljubavi postaje priznato (religiolicita) u Rimskom Carstvu, tada postaje ta veličanstvena ideja izložena i prevari. Pojedinci koji su je prihvatili počinju raditi protiv nje. Vlast je oduvijek bila i ostala ljudska slast, čak i tada kad se nudi najplemenitije. Ali radikalni kritičari kršćanske civilizacije bi morali znati i to da je pored mnoštva pojedinaca opsjednutih vlašću u prvom kršćanstvu bilo i onih koji su htjeli autentično služiti ljubavi. Nažalost ljubav je, kao što to često biva,izigrana. Pa ipak korektno je u današnjem obračunavanju s europskom tradicijom prepoznati i one druge koji nisu iznevjerili ljubav, tisuće onih časnih kršćana koji su zaslužni da je europska civilizacija danas tamo gdje jest, da pojedinac uživa slobodu govora, da je prosvjećenje uzelo zamaha, da se politika emancipirala u odnosu na religiju, da ateisti mogu nastupati kao ravnopravni građani, da i oni drugačijeg životnog usmjerenja imaju svoje mjesto pod zapadnim nebom.

Problem je u idejama
Naravno da se pri tome mora postaviti pitanje, koje mnogi europski intelektualci danas, pa i oni sitnijeg dometa poput AnteTomića, što iz straha, što iz neznanja, zaobilaze: Zašto bogate arapske zemlje ne prihvaćaju muslimanske izbjeglice? Zašto je stanje ekonomije i ljudskih prava tako bijedno u gotovo svim islamskim zemljama? Zašto se mnogi od muslimanskih izbjeglica ne žele integrirati i prihvatiti europske vrijednosti, one općeljudske vrijednosti?Nitko se u Europi ne mora i ne treba odreći svoje vjere i tradicije. Naprotiv, Europa, hvala Bogu, omogućava svakom došljaku da živi svoju vjeru i tradiciju, da bude ponosan na nju. U čemu je onda problem, koji Žižek i njemu slični ne vide, i to u silnoj želji da se dobro prodaju? Problem je puno veći i suptilniji nego ga može shvatiti europski intelektualac koji se usredotočuje samo na ljudska prava lokalno, ne primjećujući što se događa globalno, što bi se moglo jednog dna dogoditi i u Europi ukoliko se probudi zlo revanšizma, ali ukoliko i pridošlice ne shvate kako se gost treba i mora u tuđoj kući pristojno ponašati. U Europi je previše burno zbog mnogih nesporazuma i prijeti opasnost da se zlo probudi iz lakog sna, da revanšizam dobije na snazi. Jer ono nikada ne spava dubokim snom. Ono čeka svoju priliku. Problem nikada nisu bili novi ljudi, niti njihova rasa, nacionalnost i vjera.

Problem je bio uvijek u idejama, u onima kojih se pojedinac slijepo drži. Problem se pojavljuje danas kada ti novi ljudi, koji traže slobodu u Europi, istovremeno ugrožavaju muslimanskogintelektualca i ateistu, koji je od surove realnosti u svom zavičaju pobjegao u zapadnu civilizaciju; kad ti novi koji traže kruh u Europi počnu u njoj ugrožavali one„otpadnike od islama“. A upravo se to danas događa u Europi. Neki od tih novih ljudi donose i neke nove ideje koje je europska civilizacija poodavno ostavila iza sebe. Žižek i njemu slični bi se pored filozofije morali baviti i proučavanjem religija. Jer sama filozofija i humanistička teorija nije dostatna za ispravnu prosudbu onoga što se danas u svijetu događa. Onaj tko ne želi vidjeti da dio pridošlih azijskih i afričkih muslimana želi europski kruh i zrak, ali ne i vrijednosti koje omogućava svima miran život i suživot, je slijep i pored dobrog poznavanja povijesti filozofije.

Intelektualni daltonisti
Silna zauzetost liberalizmom i humanizmom čine ponekad i intelektualce daltonistima, pogotovo one kojima i nije toliko stalo do istine koliko do vlastitog profila. Zar se to nije pokazalo i u dva zločinačka sustava, komunizmu i fašizmu? I njih su podržavali mnogi intelektualci. Razuman intelektualac ne pripada sigurno onima koji su oduševljeni Orbanom i njemu sličnima. Gadi mu se sve što podsjeća na onu komunističku i nacističku isključivost, na ono vrijeme kad su dobri ljudi bili navodno samo oni koji su pripadali jednoj partiji ili ideologiji. Ali isto tako teško mu je prihvatiti ljevičarske i liberalne površne prosudbe o opasnostima koje određeni emigrantski krugovi donose sa sobom, kao i jednostranu prosudbu kako je u pojedinim državama na pomolu kršćanska isključivost. U čitavoj igri nisu toliko važni OrbanTrump ili Angela Merkel, nego europske vrijednosti koje su stavljene na kocku. Jer Europa mira i suživota bi se mogla brzo, ukoliko se situacija ne shvati ozbiljno, pretvoriti u prostor kakav danas imamo u islamskom svijetu. Europi nisu potrebni sukobi sunita i šijita, oni koji podsjećaju na zla vremena Tridesetogodišnjeg rata. Nisu joj potrebni sukobi Turaka i Kurda, koji se, istina, politički razlikuju, ali su često istih pogleda na odnose prema drugim religijama, slobodi žene, slobodi vjere, slobodi mišljenja i života. A da potencijala za te sukobe ima – sukobe u koje bi bilo uvučeno čitavo europsko društvo – pokazuju mnogobrojna događanja zadnjih godina, pokazuju mnogobrojna geta u kojima se odvija paralelni život, onaj život koji nema puno zajedničkog sa skupo plaćenom europskom slobodom i tolerancijom. Zar nešto o tome ne govore i ozbiljna istraživanja koja ukazuju na to da mnogobrojni stanovnici geta, muslimanski došljaci koji žive u njima, ne prihvaćaju ravnopravnost žene, religijsku slobodu, ateistički pogled na život, drugačiju životnu orijentaciju? Zar to ne bi trebalo zabrinjavati, bez obzira što mislili o Orbanu i njemu sličnima? Zar u Francuskoj rigidna desnica ima oko 30% birača iz čista mira? Zar je Sebastian Kurz dobio izbore u Austriji slučajno? Zar je AFD doista dobio toliki postotak glasova, jer se njemački birač vratio nacizmu? Zar nije čudno da zadnjih godina Europa mora angažirati desetke tisuća dodatnih policajaca za božićne i novogodišnje blagdane? Površna prosuđivanja bi bila opasna po Europu. Zar je Trump doista dobio izbore zbog sposobnosti? Zar je Macron postao predsjednik Francuske, jer je doista sposoban riješiti nagomilane francuske ekonomske probleme?

Prosvjed protiv lažnog humanizma i liberalizma

Riječ je o nečemu drugom. Riječ je o prosvjedu građana zapadnog svijeta protiv lažnog humanizma i liberalizma, protiv onih političara i intelektualaca koji svojom neodgovornom i površnom politikom zapadnoj civilizaciji sijeku granu slobode na kojoj i sami sjede.

Utoliko bi liberalni ljevičari poput Žižeka trebali prići problemu, onomu što se danas u Europi i zapadnom svijetu događa, ozbiljnije, s puno više suptilnosti i samokritičnosti.Jer, na kraju, lijeve i takozvane liberalne ideje su u europskoj povijesti bile u istoj mjeri često destruktivne koliko i one desne. Da bi se strah običnog čovjeka u europskim velikim gradovima moglo shvatiti, treba zaviriti u prostor u kojem on živi, on koji se jedini ozbiljno susreće, za razliku od salonskih intelektualnih i političkih igrača, s realnim životom u odnosu na mnoge pridošlice iz Azije i Afrike.

Opasnost od neprosvijećenog islama
Sa Žižekom bi se uvijek moglo složiti kad je riječ o kritici zapadne neoliberalne ekonomije i globalne politike, koja je svojom dvoličnom igrom u trci za profitom prouzročila tolika migracijska kretanja, da je Zapad dužan pomoći mnogobrojnim nesretnim izbjeglicama. I to prije svega da mirno i dostojanstveno mogu živjeti u svom zavičaju.

Ali nikako kad je u pitanju procjena opasnost koja prijeti Europi od strane neprosvijećenog islama, političkog islama koji ne želi dijalog nego vlast. Takav islam budi iz sna ono opasno razorno europsko povijesno zlo, koje u sukobu s njim može čitav svijet baciti u kaos. A to bi bio kraj ovakve Europe kakvu poznajemo, a time i mogućnosti humanističke i liberalne misli, i Žižekove misli. Uostalom europski čovjek je na putu da u budućnosti izgubi svaki kontakt s vlastitom civilizacijom i prošlošću. Na to upućuju mnoge činjenice, od rasula obitelji, lošeg nataliteta, potrošačkog odgoja, prebrze sekularizacije i gubitka sjećanja na ono što mu je davalo utočište u teškim i izazovnim vremenima. A kad se to dogodi, ukoliko se dogodi, prazan prostor će netko morati popuniti. Jer čovjek je uvijek želio više od trenutnog.Ispunit će ga ona ideologija koja je uvjerena u svoje mesijanstvo, pa makar bila i kriva. Zar komunizam i fašizam u svom mesijanskom zanosu nisu bili degradacija svega onoga što je bio cilj progresivnog europskog čovjeka? Upravo svjesni toga da povijest nije samo pitanje progresije nego i degresije, trebalo bi stvari ozbiljnije i objektivnije promatrati, s puno više odgovornosti za tlo na kojem stojimo. Opasnost postoji od povratka europske desnice, ali i onog s čime je Europa raščistila nakon pobjede prosvjetitelja: od pokušaja da se zavlada u ime neke nove religije. Kritizirati Orbana i njemu slične je dopušteno i potrebno. Ali je isto tako ispravno u sklopu svih zadnjih događanja napraviti jednu ozbiljnu analizu političkog stanja u Europi. Jer Orban nije jedini koji zatvara granice. Tko ne vjeruje u to neka pogleda kilometarske kolone kamiona i autobusa koji ulaze u Njemačku iz Austrije. Očito je da se i ta silno nahvaljena Angela Merkel nečega plaši.

Bliskoistočne osovine zla
Osim što je Žižek u jednom razgovoru za novine olako proglasio „osovinom zla“ određene europske države zbog njihova opravdanog straha od terorizma i nametnute liberalne, globalne ideologije od strane dezorijentiranih zapadnih država, koje su sve podredile kapitalu, pa i sudbinu zapadne civilizacije, upušta se i u vrlo površnu analizu političkog stanja na Bliskom istoku. Njegovo svrstavanje Turske, Saudijske Arabije i Egipta u „bliskoistočnu osovinu zla“ moglo bi se i shvatiti, s obzirom na stanje duha kulture u tim zemljama (dvije islamske diktature i jedna vojna). Ali trpanjeIzraela u tu grupaciju prisiljava na čuđenje sve one koji poznaju bliskoistočne političke prilike. Žižek očito ne razumije položaj Izraela i to da su ih neprilike prisilile jedno govoriti, a drugo raditi i očekivati. Zato bi se prije moglo reći da Izrael od vremena do vremena preko Amerikanaca manipulira „bliskoistočnom osovinom zla“. Izrael, koji je okružen s više od 400 milijuna muslimanskih Arapa, koji prema njemu gaje uglavnom predrasude i mržnju, ne može se u njih nikada u potpunosti pouzdati. Ali isto tako niti u Tursku koja iz sekularnog društva polagano puzi u islamsku diktaturu. Svaki zaključak kako Izrael pripada toj „bliskoistočnoj osovini zla“ je neutemeljen. Prije bi se moglo reći obratno da se Izrael služi tom trojkom od vremena do vremena kako bi pokrenuo Iran (Perzijance) na političke promjene u pravcu oslobađanja od diktature mula. Jer svako iransko društvo (perzijsko) oslobođeno islamskog fanatizma bit će vrlo pouzdan partner Izraelu protiv Arapa i obratno. Zapravo, kolikogod bili vojno jaki, ni Izrael ni Iran ne mogu dugoročno biti značajan politički čimbenik na Bliskom istoku u odnosu na Arape, ukoliko ne dođe do međusobnog savezništva. I upravo u tom pravcu ide američka politika, pa i Trumpova, premda to na prvi pogled tako ne izgleda.

Što reći na kraju teksta o Žižekovu razmišljanju o osovinama zla? Samo to da se još jedanput pokazuje istinitim povijesno iskustvo kako filozofi glede političkih pitanja često imaju krive procjene, jer polaze od pretpostavke da sve znaju i da se u sve razumiju.

Izvor: http://nedjelja.ba/

PODIJELI