Uvijek moram početi sa onim što je bilo “prije”..jer nekako jedino tako ima smisla, i jedino je to istina.
Dok sam živjela bez vjere, onaj stari život, kad bih čula rečenicu ‘molite za svoje neprijatelje’, pobunila bih se svime što sam imala u sebi..i slijedio bi nutarnji ispad bijesa i pitanje ‘kakav je to stav’ ? I oholo, ponosito odbijanje..Naravno, nisam znala TKO ju je izrekao.

Prolazile su godine. Dozivjela sam jedan veliki životni udarac.. Prošlo je još nekoliko godina, počinje- slava Isusu- put moga obraćenja. U jednom od prvih duhovnih razgovora, s jednim laikom , jakim u vjeri, čujem pitanje :” želiš li da ta osoba ode u pakao ? “. U sebi opet, odgovorim, ma baš me briga kud ta osoba ide. Opet s prezirom. Kao da je tu osobu stvorio Belzebub , a mene dragi Bog . Sad znam, Belzebub ne stvara . On samo razara. Ne osvećujem se toj osobi, niti ću i ne zanima me je li živa ili mrtva. Po ljudskim i zakonskim mjerilima, sasvim solidan odgovor..jer se zaista radi o velikoj stvari. Dosta mi je i moje muke. Ajmo radije o tome kako je meni teško, i kako to ta osoba NIJE imala pravo uraditi. Odem, ali sa osjećajem u srcu da moj sugovornik govori istinu, i da je čovjek blizak Bogu.

Ali, živi Isus ne da mira . On ne priznaje površna, polu-pravedna i polu-istinita, legalna, ljudska ” rješenja”, jer ni Njegova muka za mene podnesena nije bila takva. On hoće baš sve.

Četiri godine nakon onog prvog razgovora, neki dan..opet u duhovnom razgovoru, začujem isto pitanje, istim riječima. I zastanem. Teško. Može li se preskočiti, ajmo na nešto lakše. Ne može !

I počinjem razmišljati, kako oprostiti, što treba. Prije svega ljubav. Ali ona istinska, Božija. Bez nje ništa. A onda, poznavanje i razmatranje dogmi naše svete vjere, u ljubavi.

Bog je stvorio sve ljude, ali neće se svi spasiti. Postoje raj, čistilište i pakao. Samo po Isusovoj muci, itko od nas moze imati nadu za vječni život. Puno pišem o Isusu..govorim..Svim srcem priznajem Njegovu muku, krvave suze u Getsemanskom vrtu. Znam da ih nije lio zbog sebe. Čak ni zbog boli koje će podnijeti bezgresno srce Njegove Majke. Nego, zbog duša koje će unatoč Njegovoj muci, propasti. Hoće li Isusu biti drago, ako ta osoba , ta duša propadne..Odgovor znam. Iz ljubavi prema Isusu, moram moliti za tu osobu. Ne zbog nje, za početak. Gledati u Isusa, samo je On bitan.

Proces je, dugotrajan i mučan- ali liječi !! Otvara razum, daje novu snagu. Primjetila sam da to mogu , zasada, iskreno učiniti samo na svetoj misi. I rijetko, u molitvi. Na druge trenutke pomislim, ma nemoguće je ! Ali, sjetim se da ja to niti mogu sama, niti trebam. On me čeka, u svetoj euharistiji. On će dati snagu, On je već sve učinio! Moje je samo dati sve od sebe, da slijedim Njegove zapovijedi. Što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće !

Hvala Ti i slava Isuse!

Marijana Perković

PODIJELI