NAŠA OHOLOST I SVOJEGLAVOST I DRUGE ODVODE U PROPAST
Ideologija suvremenog humanizma koja zagovara ljudsko uspravno življenje tražeći da postane svjestan sebe, sve je više prisutna u odlučivanju o svojoj budućnosti. Čovjek je postao do te mjere svjestan samoga sebe da je oholo digao glavu, prkosno se suprotstavljajući Stvoritelju, zanemarujući svoj sinovski odnos. Suvremeni čovjek ne primjećuje da u trenutku kad oholo uzdigne glavu protiv neba, završava u pijesku i blatu svoje bijede. Duboko potonuo i nemoćan sam se iz toga ne može izvući. Čovjek koji oholo diže glavu ne prema nego protiv Boga, ne promatra više nebo i uzvišene vrijednosti. Ističe svoju narcisoidnu sliku na nebeskom prijestolju, koja se prije ili poslije pokaže velikom iluzijom i zabludom.
Velike tragedije zbog ljudske oholosti
Hans Christian Andersen upozorava: „Kako li je glupo kad violina i gudalo pokazuju oholost zbog onoga što čine. I mi ljudi često se oholimo: pjesnik, umjetnik, izumitelj, vojskovođa. Uznosimo se a svi smo samo glazbala na kojima svira Svevišnji. Njemu jedinome pripada čast. Mi nemamo ništa, nemamo se čime oholiti.“ U tom duhu bl. Majka Tereza zaključuje:“ Oholost je đavolska autocesta!“
Navedene riječi potvrđuju nam i dvije velike tragedije 20. stoljeća od kojih je prva bila potapanje broda Titanica 10. travnja 1912. godine. Iz luke Southampton u Velikoj Britaniji krenuo je na svoje prvo prekooceansko putovanje U nastojanju da osvoji Plavu vrpcu Atlantika na svom prvom putovanju u New York, kapetan Edward John Smith namjerno je krenuo kraćim kursom, sjevernijim od propisanoga. Time je zanemario opasnost od sudara s ledenim santama na što je bio upozoren, ali radi prestiža i slave ugrozio je brod i sve putnike na njemu. Samo četiri dana kasnije 14. travnja 1912. godine u 23: 40, Titanic se pri brzini od 22 čvora sudario sa santomleda, koja ga je i potopila u 2: 40 h pri čemu se prepolovio na dva dijela.
Nakon sudara poslan je poziv u pomoć, a prvi brod koji je stigao u pomoć bio je Carpathia. Od 2. 227 putnika i članova posade preživjelo je samo njih 706. Poginulo ili utopilo ih se 1. 517 od toga 1. 360 muškaraca i 157 žena i djece, a među njima i 27 Hrvata. Kod ukrcavanja u čamce za spašavanje pazilo se – prema izričitoj zapovijedi kapetana Edwarda J. Smitha – da žene imaju prednost kod ukrcavanja. Kako je potonuće i ukrcavanje na čamce trajalo gotovo tri sata, spašeno je 74 % od svih žena na brodu, 52 % sve djece i 20 % svih muškaraca. Od muških članova postade spasilo se svega 21 %; od 22 žene zaposlene na brodu, spasilo se čak njih 20. Pripadnost privilegiranoj prvoj klasi putniku je davala 30 % veću šansu da preživi, dok su se i čamci nalazili na gornjim palubama broda, blizu sobama prve klase.
Druga velika tragedija dogodila se 6. veljače 1958. u zrakoplovnoj nesreći s Unitedovim nogometnim igračima iz Velike Britanije, koji su se vraćali s utakmice Kupa prvaka u Beogradu, kada se srušio za vrijeme polijetanja iz Münchena. U nesreći je živote izgubilo osam igrača te petnaest putnika, uključujući Unitedove članove osoblja. Nesreća se vjerojatno mogla izbjeći, jer su toga dana bila već dva neuspješna polijetanja, prije trećeg tragičnog. Članovi posade upozoravali su pilota da odgodi polijetanje za drugi dan kada se poboljšaju uvjeti u čemu ih nije želio poslušati. Na kraju piste bilo je dosta rastopljenog snijega koji je usporavao zrakoplov, tako da nije mogao postići brzinu potrebnu za polijetanje. Zrakoplov je proklizao s kraja piste prošao kroz ogradu, te udario u kuće koje su srećom bile nenaseljene.
Bez obzira što se kod obje spomenute velike tragedije radilo o Britanskom brodskom kapetanu i zrakoplovnom pilotu, umišljenost je u većoj ili manjoj mjeri prisutna kod svih ljudi. Biblijski nadahnuti pisci na dosta mjesta govore o oholim ljudima, koji su umišljeni i samodostatni. U shvaćanju biblijskoga pisca takva vrsta ljudi vjeruje da Bog postoji kao apsolutno Biće, ali isključuju da je djelatan u svijetu i čovjekovu životu.
Poniznost oslobađa od životnih laži i iluzija
Živimo u društvu koje boluje od samouzvisivanja istodobno druge ponižavajući, dok su rivalstva prisutna na sve strane. Toliko je oko nas taštine, umišljenosti, uobraženosti i lažnih veličina. Svi bi željeli biti neki vođe ili idoli mase – osobito mladima. Na taj se način stvaraju vrijednosni kriteriji po prvim mjestima, a ne po dobrim djelima. Oholost je grijeh duha i zato opasan i podmukao. Vodi u svijet privida i napuhivanja vlastitog ega, te otežava pristup k Bogu.
Biti ponizan znači biti istinoljubiv, iskren pred Bogom, ljudima i samim sobom. Pred Bogom valja biti ponizan, a pred ljudima držati svoje dostojanstvo. Biti ponizan proces je u kojemu dopuštamo Bogu, da nas vodi do naše vlastite istine te oslobađa od životnih laži i lažnih iluzija. Učitelj Eckhart primjećuje kako poniznost čini čovjeka velikim a ne malenim, te je put najdubljeg ispunjenja. Ponizan čovjek ne čini sebe umjetno malenim i lošim, nego se vježba da sebe vidi očima Božjim i odbaci svoje „maske“ pred drugima. Traži velikodušno suradnju na Božjim planovima.
Ljudima je u mnogim prilikama važno da budu posebni, veći, uzvišeniji, slavniji i obožavani. Zbog želje da budu slavljeni i uzvisivani kao očevi nacije, najveći mudraci, najveći sinovi svoga naroda, neki su vojskovođe išli do nakraj svijeta u osvajanju što više zemalja. Pri tom je nebitno bilo što bi ginule na stotine tisuća ljudi, što bi ostalo toliko udovica, siročadi te što bi toliki mladi izginuli i prije nego bi stekli svoje obitelji. Sve da bi silni vojskovođa sebi podigao spomenik u dalekoj zemlji ili gradu.
fra Mate Tadić,OFM
