TAKO NEKA BUDE
Zašto u misi na kraju Očenaša ne govorimo ‘Amen’?
Riječ “Amen” nije tek puka formula kojom molitva završava, nego usklik kojim izričemo Bogu svoj “da”
Foto: Flickr.com/US Papal Visit
Riječ “Amen”, jednu od riječi koju kršćani najčešće koriste, teško je prevesti a da se pri tome ne izgubi njezino izvorno značenje (zbog toga je zadržana na originalnom hebrejskom jeziku). Ona se uvijek koristi u odnosu na Boga.
Izreći ovu riječ znači izjaviti da se smatra istinitim ono što je upravo rečeno, s ciljem da se ostvari ta molba, da se ujedini s njom ili s nekom molitvom. Zbog toga, izrečena u zajednici tijekom nekog liturgijskog slavlja ili božanskog časoslova, ova riječ označava da se slažemo s onim što je izrečeno.
Iako se riječ “Amen” uvijek koristi da bi se njome zaključile molitve, molitva par excellence, “Oče naš”, uvijek završava s “Amen” osim kad se moli u misi.
Treba naglasiti da je “Oče naš” jedina molitva Crkve koja je sama po sebi uvrštena u liturgiju mise.
Koje je objašnjenje za to? Jednostavno, ne kaže se “Amen” jer molitva još uvijek nije završena. Nakon što zajednica vjernika zaključi molitvu rekavši “izbavi nas od zla”, umjesto da kaže “Amen”, svećenik nastavlja moleći sam. Liturgija definira ovaj čin s jednom specifičnom riječju, “embolizam”: to je jedna molitva koja obuhvaća i razvija prethodnu molitvu.
Svećenik proširuje zadnju molbu Očenaša (izbavi nas od zla) i nastavlja govoreći:
“Izbavi nas, molimo, Gospodine, od svih zala, daj milostivo mir u naše dane, da s pomoću tvoga milosrđa budemo svagda i slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda: čekajući blaženu nadu i dolazak Spasitelja našega Isusa Krista.”
Narod odgovara drevnim poklikom: “Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove.”
“Oče naš” je dakle potpuno integriran u euharistiju, ne kao jedan dodatak, već kao njezin temeljni dio.
Izvor: aleteia.org
Prijevod: s. Maja Ivković|Bitno.net
