OBLJETNICA POSVETE LATERANSKE BAZILIKE
Tomislavgrad, 9. studenoga 2014. u 7. 30 sati
UVOD
U sačuvanim spisima o mučeništvu sv. Justina i njegovih drugova čitamo, kako ih je gradski prefekt Rustik upitao: »Gdje se sastajete?« Na pitanje umni filozof sv. Justin odgovorio je riječima: »Gdje tko može i kako si već odabere. Ti misliš da se svi mi okupljamo na jednom te istom mjestu, no nije tako. Jer Bog je kršćana nevidljiv, te ga ne može obuhvatiti nijedan prostor. On ispunjava nebo i zemlju i njegovi ga vjernici štuju i slave posvuda.«
Današnja svetkovina obljetnica je posvete bazilike Presvetog Spasitelja ili Sv. Ivana na Lateranu, papine katedrale, »glave i majke« svih crkava u Rimu i katoličkom svijetu. To nije u suprotnosti sa svjedočanstvom sv. Justina, a još manje s Kristovim riječima Samarijanki da će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini. Crkva je već od apostolskih vremena osjećala stvarnu potrebu nekih mjesta u kojima će se njezine zajednice okupljati na molitvu, slušanje Božje riječi i slavljenje Euharistije.
Zato se i osjetila potreba za gradnjom crkava, koja traje kroz svu crkvenu povijest do danas. Okupili smo se u ovoj crkvi kao Crkva i zajednica vjernika, Boga slaviti, moliti za naše jedinstvo, za sebe i jedni za druge pa otvorimo svoja srca pokajanjem, kako bi u njima mogao boraviti sam Bog.
HOMILIJA
Oduvijek su postojala mjesta namijenjena za susret s nekim božanstvom ili Bogom. Unatoč što je i Isus odlazio na susret s Bogom kroz molitvu kod pohoda jeruzalemskom Hramu i u sinagogama, govori o svakom vjerniku kao hramu Božjemu koji prebiva u našem srcu i kod primanja njegove riječi. Krist nije donio spasenje samo svakom čovjeku, nego i cjelokupnoj zajednici vjernika koji se ujedinjuju s njime napose u Euharistiji.
Zbog progona prva Crkva nije mogla podizati građevine za bogoslužja, nego se okupljala u kućama ili na grobova mučenika. Nakon zadobivanja slobode kršćani za molitvene susrete koriste javne zgrade iz profane uporabe: trgovine, zgrade za političke susrete i poučavanje, dok se nešto kasnije grade isključivo za kršćanske obrede.
U predjelu Laterana u Rimu Papa od cara Konstantina dobiva palaču, nakon čega je građena bazilika Svetoga Spasitelja. Poslije je preimenovana u baziliku sv. Ivana, gdje je bilo sjedište rimskoga biskupa. Biskupska katedra znak je jedinstva mjesne Crkve i zajedništva s ostalim Crkvama. Upravo je Lateranska bazilika po riječima na njenom pročelju: „majka i glava svih crkava grada i svijeta“.
Bazilika je posvećena na današnji dan 324. godine što slave svi katolici svijeta, a povezuje ih s Papom i međusobno, te ujedinjuje u istoj vjeri. Posvetu Lateranske bazilike cijela Crkva slavi kao svoju svetkovinu, dok se u župama proslavlja blagdan posvete župne crkve kao i ove našem mjestu.
Posvećena zgrada znak je duhovnog hrama Crkve, koja je sastavljena od živog kamenja vjernika. Evanđelist Ivan opisuje Isusovu burnu reakciju na one koji Božju kuću pretvaraju u trgovinu. Apostol je doživio rušenje Hrama od strane Rimljana 70. godine, koji nikada više nije bio obnovljen. On ne očekuje njegovu obnovu, jer je sam Krist novi Hram.
Crkva upravo danas pred nas stavlja zgodu kada je Isus očistio hramsko dvorište od prodavača, kako kuća njegova Oca ne bi bila kuća trgovačka (Iv 2, 16) i pećina razbojnička.
Ovo je jedan od događaja koji je bio povod židovskim vjerskim poglavarima da odluče silom ušutkati Isusa uz pomoć rimske okupacijske vlasti. Isus nije bio iz svećeničke obitelji i zato pravno gledajući, nije mu pripadala briga za red u hramskom dvorištu ili u žrtvenom bogoslužju. Postojala je hramska straža, kojom je zapovijedao netko od svećeničke obitelji i to je pripadalo u njihovu nadležnost. Isus je bio laik u svome narodu koji je u svoj duhovni pokret, uvrstio potrebu klanjanja Bogu u duhu i istini.
Trgovina u hramskom dvorištu služila je bogoštovnim potrebama hodočasnika. Na hramskom vašaru – derneku u vrijeme Pashe mnogi su Židovi, pošto su dolazili iz daleka kupovali stoku koju su namjeravali žrtvovati. Bio je to praktičan običaj jer tko bi sa sobom mogao dovesti životinju za žrtvu, osobito ako je dolazio iz daleka?! Jednostavnije je bilo kupiti životinju u Jeruzalemu i odvesti je u Hram te je predati svećenicima i Levitima da obave obred žrtvovanja.
Isto je tako bilo i s mjenjačima novca. Hram je imao svoju valutu koja se jedino smjela ubacivati u hramsku riznicu. Mnogi Židovi su živjeli u dijaspori raspršeni po svem tada poznatom svijetu i služili se novcem zemlje, gdje su živjeli ili rimskim denarima u okviru rimskog carstva. Bilo je pogodno promijeniti novac negdje blizu Hrama ili po mogućnosti u samom predvorju Hrama. A mnogo je Židova dolazilo u vrijeme Pashe u Hram pokloniti se Bogu, žrtvovati mu i pridonijeti za potrebe Hrama i hramskih službenika ubacivši u hramsku riznicu.
To su okolnosti i scenarij koji su i nama poznati osobito u velikim hodočasničkim mjestima oko velikih crkava i na velike blagdane. Gužva, štandovi, svijeće, kipovi, igračke, majice i mnoštvo drugih potrebnih i nepotrebnih stvari – posvuda vašar – dernek. Često se zna dogoditi da vjernik, došavši na nekakvo proštanište – hodočašće u toj gužvi, zaboravi zašto je i došao pa crkve iznutra i ne vidi, a Mise i homilije ne čuje. Kako danas tako i u drevna vremena vašari su bili nužni pratitelji gotovo svih većih okupljanja ljudi, pa i religioznih. Gdje ima ljudi uvijek će netko nešto kupiti, netko tko je izdaleka ima potrebu za prenoćiti, okrijepiti se – uvijek će nekome nešto upravo tada ustrebati.
Pobožnim Židovima Hram je bio mjesto gdje su doživljavali Božju prisutnost i blizinu držeći ga svetim mjestom. Bilo je to mjesto posebnog dostojanstva i susreta čovjeka s Bogom. Isus Hram naziva kućom Oca njegova kojega su Židovi pretvorili u kuću trgovačku, oskvrnuli mu dostojanstvo pretvarajući ga u mjesto obavljanja poslova, hodočasničkih dužnosti i običaja.
On najavljuje njegovo razorenje i uspostavljanje novog mjesta Božje prisutnosti. Kasnije će sv. Pavao proširiti shvaćanje ove posebne Božje prisutnosti pa reći kako je svaki kršćanin hram Božji – Hram Duha Svetoga (1 Kor 6, 19).
Isus istjerivanjem trgovaca ukazuje na svetost toga mjesta s porukom da više neće biti potrebne životinje za žrtve. On sam postaje žrtva i žrtvenik, te da neće biti nužna rukotvorena zgrada.
Sve nas ovo podsjeća na teška vremena otomanskog zuluma i tiranije kroz više od 400 godina i na našim područjima, kada su euharistijski susreti – jer su crkve bile srušene i spaljene – održavani po pećinama i dolcima ispod nebeskog svoda kao jedine katedrale.
Često nam se možda dogodi da smatramo važnijim imati stvari koje nas podsjećaju na pohođena mjesta, gdje smo doživjeli Božju blizinu od same Božje blizine ovdje i sada. Imamo kod sebe možda krunicu, sličicu, medaljicu iz Marije Bistrice, Trsata, Sinja, Lurda ili Fatime. Ili smo možda nešto dobili od samoga Pape osobno, a nijedanput se možda nismo na tu krunicu pomolili. Imamo u kući na polici Bibliju, a nikad se nismo ozbiljnije pozabavili njezinim sadržajem ili je barem čitali.
Slavlje današnje svetkovine prilika je prepoznati sebe, kao hramove u kojima Bog prebiva i u kojima Duh Božji boravi. Potrebno je uočiti u kakva smo se možda sve trgovačka mešetarenja upleli ili na što smo sve manje važno obraćali svoju pozornost. Da možebitno nismo zaboravili ono najvažnije, na što nas Isus svojim činom izgona trgovaca i mjenjača iz Hrama želi podsjetiti?
Današnja svetkovina nas poziva da u sebi probudimo želju da mi sami trajno postanemo i ostanemo Božje prebivalište i ispunjeni njegovim duhom, te se tom snagom zauzimamo za slavu Doma Božjega.
fra Mate Tadić, OFM
