O Tvome boku

77

Bila sam samo sivi, neugledni grumen što postoji i traje u vremenu,

bezbrižno stojeći usred planine,

dok jednoga dana ne opazih nebo…

dok me jednog mirisnog jutra ne osvoji prostranost doline,

dozivajući glas daljine.

Uprijeh sve snage da se pokrenem s tog već uleknutog mjesta,

ali uza sve svoje snage otkotrljah se tek korak daleko.

Tu me nađoše još mnoga svitanja, koja su svejednako mirisala puninom.

Od čežnje, i želje neutažene, pretvorih se u kamen sve do svoje srži

i srce mi okameni s njom.

Tako bivah.

Sve dok me Tvoja ruka ne baci u užarenu vatru

u čijem se plamenu ispreplitaše čežnja i žudnja, boli i bijes,

prkos i nemoć, hrabrost i strah,

sve dok vatra ne zahvati i moje okamenjeno srce.

Onda udariše o moje užareno biće dani,

nemilice me oblikujući u sjaj,

do oštrine dovevši moje misli, i jezik moj.

Nakon vatre i boli, dođe Tvoja ljubav…

Potopi me svu u sebe,

a zadnji trag starog grumenja, nesta,

ko i para u nevidljivome zraku.

Onda si me podigao u svojoj jakoj ruci,

cijelu me ogledao,

a u meni se odbljesnu Sunce.

Postadoh oruđe Tvoje,

mač Tvoje riječi,

vitla me Tvoja snaga,

čuvaš me o svome boku,

i dok zajedno osvajamo daljine,

još jednakom puninom mirišu jutra,

al ja sam sada putnik tog svijeta,

branitelj Tvog svjetla,

i ljubav koja me veže za Tvoj topli dlan

vječna je,

i sve što želim je: biti u Tvojoj ruci,

jer to je jedino mjesto

na kojem moje postojanje ima smisla.

Daniela Bobinski

PODIJELI