Biblija je svjetski bestseler, ali još uvijek nije postala dijelom života mnogih katolika, koji je ne čitaju redovito. Istraživanje, koje je provedeno za Katoličku biblijsku federaciju, pokazuje da mnogi Talijani, Španjolci i Francuzi, koji se očituju kao aktivni vjernici, smatraju da je Sveto pismo «rezervirano» za svećenike, rekao je predsjednik te federacije biskup Vincnzo Paglia na tiskovnoj konferenciji uoči konferencije o 40. obljetnici koncilske konstitucije «Dei Verbum». Svi kršćani imaju pravo na Bibliju na vlastitome jeziku, ali to ne znači da Biblija treba biti proizvod koji će se naći na noćnom ormariću u hotelima. Dužnost je svećenika upozoravati vjernike da je Sveto pismo duhovna riznica koja sadrži živu Božju riječ, rekao je biskup Paglia.
1. DUHOVNI PROFIL MLADIH DANAS
Jesu li vjernici danas zainteresirani za Bibliju ili nisu? U nekim župama postoje skupine koje zajednički čitaju i tumače Bibliju, ali to su tek otočići u moru onih kojima je Biblija daleka i nepoznata knjiga. U svjetlu hedonističkog mentaliteta našega vremena, kojega su u najvećoj mjeri žrtva kršćani osobito mladi, moglo bi se pitati, jesu li velike mase mladih danas uopće zainteresirane za bilo što osim zadovoljenja potrebe za uživanjem. Te mase je sve teže zainteresirati i za šport ili nekakve kreativne oblike koji od njih iziskuju određeni duhovni i fizički napor, a da ne govorimo o izazovima i visokim ciljevima koje Biblija stavlja pred čovjeka, a koji uvijek traže i neki napor i odricanje.
Obično polazimo od toga da svaki čovjek na određeni način postavlja sebi pitanje Boga i odnosa prema njemu. Ipak čini se da je bolje s određenom dozom sumnje upitati se: “Kako današnji čovjek postavlja pitanje o Bogu? Postavlja li on uopće pitanje o Bogu? Postavlja li on uopće ikakvo pitanje?” Svaki vjeroučitelj ima iskustva s time kako je mlade teško okupiti na vjersku pouku ili biblijski sat, ali i ništa manje mučno iskustvo kako je teško i onima koji se odazovu uvjerljivo govoriti o Bibliji i zainteresirati ih za biblijske teme. Zašto je to tako? Čime je danas obilježena duhovna klima u kojoj kršćani odrastaju, a koju u najvećoj mjeri stvaraju moderni mediji, tisak ili glazba koja se sluša?
Oslanjajući se na jednu temeljitu studiju o stanju religioznosti među mladim kršćanima između 12. i 25. godine života, koju je u Njemačkoj 1985. proveo Heiner Barz, Norbert Capray analizira duhovni profil tih mladih ljudi i kaže: “Protiv kršćanske slike o Bogu mladi nemaju nekih većih prigovora, ali oni i ne drže do nje. Može se vidjeti neka vrsta aktivne ravnodušnosti, koja ide ruku pod ruku s prihvaćanjem nekih nadosjetnih sila i energija, što se onda u panteističkom smislu shvaća kao nesvjesna dinamika stvarnosti.” Ta studija je potvrdila da s gubljenjem vjere u osobnog Boga Biblije nestaje i zanimanja za Isusa iz Nazareta, koje je u ne baš tako dalekoj prošlosti još bilo prisutno i kod onih koji su se distancirali od Crkve. Za one malobrojne koji su još blizi Crkvi Isus je doduše još uvijek važan, ali ni oni ne prihvaćaju vjerom sve što o njemu kaže Novi zavjet i što uči Crkva, kao na primjer njegova čudesa, pa čak ni njegovo uskrsnuće. Religioznost velikog broja mladih ljudi nema oblik osobne vjere u osobnog Boga koja se ostvaruje u crkvenom zajedništvu, nego se doživljava ili samo kao još prisutna potreba za informacijom o religijskim temama ili pak živi u obliku neke neodređene, ali necrkvene spiritualnosti. Poseban je problem to što se ta spiritualnost često miješa s elementima okultnog i magijskog. Nisu nimalo rijetki slučajevi da mladi već u višim razredima osnovne škole dođu u dodir sa spiritizmom što onda otvara vrata puno opasnijim oblicima magijskog.
Što činiti naočigled takvog stanja, koje još u tolikoj mjeri nije prisutno na našim prostorima, ali s kojim ćemo se sasvim sigurno uskoro morati suočiti? Takvo stanje postavlja ozbiljno pitanje ne samo glede duhovnog profila mladih danas i perspektive njihove budućnosti, nego i glede same Biblije i vjeroučitelja koji bi im Bibliju trebali posredovati kao riječ Božju i knjigu života. Uzimamo li mi sami Bibliju ozbiljno, jesmo li je shvatili ili je barem pokušavamo shvatiti, je li nam doista na srcu njezina poruka baš za današnjeg čovjeka takvog kakav jest? Prati li tu svijest osjećaj sličan onom Pavlovu, izražen u riječima koje nam otkrivaju kako je Apostol ozbiljno uzimao svoje poslanje: “Jao meni ako ne propovijedam Radosne vijesti” (1 Kor 9,16)? Ili je možda i nama samima Biblija još uvijek samo sakriveno blago koje nismo otkrili (usp. Mt 13,44sl.). Ta pitanja postaju još ozbiljnija, ako imamo na umu da Bibliju nose mladi ljudi, počevši od Mojsija, preko starozavjetnih proroka do Ivana Krstitelja, Isusa i njegovih učenika. Sve su to ljudi koji, nošeni visokim idealima, uz najveća odricanja i velike protivštine života, u najboljim godinama sasvim svjesno svoj život stavljaju u službu Bogu i čovjeku.
2. NE METODIČKI VEĆ EGZISTENCIJALNI PROBLEM
Njemački teolog, biskup u Aachenu Klaus Hemmerle proveo je cijeli dan na seminaru za vjeroučitelje koji je upriličio Katehetski institut njegove biskupije, pokušavajući tražiti nove mogućnosti i putove u katehiziranju mladih. U predavanju koje je tom prilikom održao, svjestan da se stanje ne može promijeniti ni izlaganjem neke visoke teologije ni nekakvim pastirskim odredbama ili smjernicama, ističe kako je došao podijeliti brige sa svojim vjeroučiteljima i zajedno s njima tražiti. Za krizu vjernika u suvremenom svijetu utječu dva razloga, jedan u pogrešnom shvaćanju Biblije, a drugi u dušama današnjih mladih ljudi. Doista, mnogi kršćani još uvijek zaboravljaju da Biblija nije knjiga “vječnih istina” u smislu nekih jednom zauvijek formuliranih filozofskih i teoloških izričaja koje treba samo naučiti i tako dalje predavati, već je ona skup svjedočanstava ljudi i njihova života s Bogom, izraženih u slikama, usporedbama, simbolima. Zaboravlja se da nema Božje riječi izvan, mimo ili iznad ljudske riječi i situacije u kojoj je ta riječ nastala. Zato je logična posljedica da se, ako želimo razumjeti poruku riječi Božje, moramo najprije uživjeti u tadašnju ljudsku situaciju u kojoj je ona izgovorena, a potom i napisana. Tek nakon toga možemo napraviti most od riječi Božje prema našoj današnjoj situaciji i njezinim pitanjima i iskustvima, pokušavajući tražiti odgovor na njih u svjetlu te riječi. Uvijek je pritom važno pitanje: “Hoće li tumačenje pomoći da tekst progovori? Hoće li zatitrati moja vlastita iskustva, moje nade i moji strahovi – ili će sve ostati na informaciji o davno zametenim iskustvima biblijskih generacija? Gori li još vatra biblijske predaje (Jr 23,29) – ili je bavljenje Biblijom još samo nekakva topla ploča za podgrijavanje kršćanske tradicije?”
Čovjek po svojoj prirodi traži spasenje, a Bog odgovara. Zato je kateheza i bila najčešće ponuđena u obliku pitanja i odgovora. Hemmerle podsjeća da se u današnjem svijetu svako mišljenje koje pokušava govoriti o jedinstvu i obvezatnosti proglašava ideologiziranim i ne želi se slušati.
Kako onda takva čovjeka zainteresirati za Bibliju? Ako stari način prenošenja vjerske pouke u obliku sustavnog izlaganja više ne nailazi na pravi odjek i ne donosi željenog ploda, onda treba vjersku pouku shvatiti i postaviti kao “zajedništvo puta vjere za učitelja i učenika. To zajedništvo na putu treba resiti “nenametljiva spremnost na dijalog, s vlastitim iskustvom vjere i vlastitih sumnji kao dio procesa u kojemu će mladi ljudi moći na njima svojstven način prihvatiti kršćanstvo.
Biblija sadrži niz mjesta koja upozoravaju na potrebu čovjekova ozbiljnog zanimanja za riječ Božju, ako želi od nje imati koristi. Prorok Amos u viđenju, u kojem prenosi riječ Božju kako je njegov narod dozreo za propast, među prijetnjama različitim kaznama kojima će Bog udariti taj narod posebno ističe oduzimanje mogućnosti slušanja riječi Božje onima koji je nisu uzimali ozbiljno: “Evo, dani dolaze – riječ je Jahve Gospoda – kad ću poslati glad na zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Jahvine. Tumarat će od mora do mora, od sjevera do istoka potucati se ištući riječ Jahvinu, ali je neće naći” (Am 8,11sl). Suprotno iskustvo nalazimo kod proroka Jeremije, koji je zbog svoje službe trpio, ali ga to nije poljuljalo u njegovoj žeđi za riječi Božjom. Zato on može reći: “Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao: riječi tvoje ushitiše i obradovaše srce moje. Jer sam se tvojim zvao imenom” (Jr 15,16). Riječ Božja i kad mu je bila “na ruglo i podsmijeh” i kad je zbog nje bio u velikoj napasti da ostavi čak i svoju proročku službi, još je uvijek bila “rasplamtjeli oganj” (20,8sl) koji je proroka nosio.
Nakon što je izrazio spremnost ići u Božje ime, Izaija čuje Božji glas: “Idi i reci tom narodu: Slušajte dobro, al’ nećete razumjeti, gledajte dobro, al’ nećete spoznati. Otežaj salom srce tom narodu, ogluši mu uši, zaslijepi oči, da očima ne vidi, da ušima ne čuje i srcem da ne razumije kako bi se obratio i ozdravio” (Iz 6,9sl). Ta teška riječ, na koju prorok odgovara začuđenim pitanjem “Dokle, o Gospode?” (6,11), bit će kao ni jedna druga starozavjetna riječ na toliko mjesta citirana u Novom zavjetu kao odgovor na mučno pitanje, zašto Izrael nije prihvatio svoga Mesiju (Mk 4,12; Mt 13, 13; Lk 8,10; Iv 12,39sl; Dj 28,26sl; usp. Rim 11,8). Možda je i Isus mislio na nju kad je znao svoje izlaganje popratiti gotovo ironičnom opaskom: “Tko ima uši da čuje, neka čuje!” (Mk 4,9.23; 7,16; Mt 11,15; 13,8.43; Lk 8,8; 14,35).
Pobožni Izraelac je znao da se mora ozbiljno baviti riječju Božjom, ako je želi shvatiti. Zato je on istražuje (Prop 7,25; Dn 9,2) i proučava (Neh 8,13; Sir 14,21). Opisujući Pavlov nastup u Bereji i njegovu propovijed tamošnjim Židovima, evanđelist Luka kaže: “Primiše riječ Božju sasvim spremno, svaki dan istražujući Pisma da li je tako” (Dj 17,11). Vjera i kritički stav prema svemu nipošto se ne isključuju, već naprotiv dopunjuju.
4. BIBLIJA – KNJIGA NEUSPJEHA I NEMOĆI
Biblija govori o Bogu svemogućem, ali ona je najvećim dijelom svjedočanstvo Božje nemoći da svom izabranom narodu osigura život u slobodi pred daleko moćnijim okolnim narodima, ali isto tako svjedočanstvo i njegove nemoći da taj narod urazumi kako bi se podložio njegovoj volji. Unatoč prividu Božje nemoći, taj mali narod nikad ne postaje potpuno žrtvom velikih i moćnih naroda, kao što ga, Bog nikad ne odbacuje, zbog njegove okorjelosti. Židovski teolog Pinchas Lapide to izriče na slijedeći način: “Židovska povijest sastoji se iz dugog lanca progona, izgnanstava i poraza, koji se na kraju uvijek iznova slijevaju u hrabrost novoga početka.” Čini se da kršćani lako zaboravljaju da se kršćanstvo rodilo iz jednog velikog neuspjeha, iz najokrutnije smrti Isusa iz Nazareta, što je Pavao na paradoksan način protumačio kao silu i mudrost križa (usp. 1 Kor 1,17sl.), doživjevši to prethodno u svom životu. Unatoč tome što Židovi u križu vide samo sablazan, a Grci ludost (1,23), Pavao je u znaku križa izveo pobjedonosni pohod Evanđelja kroz tadašnje pogansko rimsko carstvo. Unatoč iskustvu vlastite slabosti i progonima koje je pretrpio zbog evanđelja (usp. 2 Kor 4,7-12), križ ostaje jedinim znakom njegova ponosa i njegove hvale (Gal 6,16).
Zahvaljujući sposobnosti da i svoja stradanja shvati kao dio Božje pedagogije, Izrael je uspijevao uvijek iznova promišljati smisao svoga izabranja i poslanja i biti otvoren za obećanje budućnosti. Tako se u najtežem vremenu progonstva produbljuje svijest vlastite krivnje i nevjernosti, ali zahvaljujući prorocima, nastaje obećanje novog saveza s Bogom (usp. Jr 3,31sl.). Biblija svjedoči i o izazovima druge vrste te o odgovorima na njih, koji su tražili puno mudrosti i hrabrosti i mogu predstavljati neko nadahnuće u današnjim problemima. Kohelet ili Propovjednik sadrži svjedočanstvo dramatičnog susreta židovstva i helenizma oko 200. g. pr. Krista, što je predstavljalo najveći izazov od povratka naroda iz Babilonskog sužanjstva. U procesu stvaranja novog židovskog društva u vlastitoj zemlji došlo je do velikih socijalnih razlika. Najveći dio zemlje našao se u rukama malobrojnih posjednika, a na drugoj strani stajao je veliki broji siromašnih. Helenističko društvo koje je vršilo sve veći utjecaj na Židove mnoge od tih problema je već bilo riješilo puno bolje i pravednije pa je ono bilo privlačno i za Židove, unatoč njihovu oprezu prema poganima iz vjerskih razloga. U takvom ozračju nastaje ta smjela knjiga koja nije s oduševljenjem primljena u Židovski kanon i “koja se može shvatiti kao pokušaj da se prihvati što je moguće više od grčkog shvaćanja svijeta, a da pritom židovska baština ne mora izgubiti svoju samostojnost.” Pisac je hrabro odgovorio izazovu života, pružajući svojim suvremenicima neku vrstu udžbenika kako se snaći u novonastaloj situaciji, kako iskoristiti sve pozitivno što je donosio grčki stil života a pritom ne izdati vjeru i predaju otaca.
5. PRENOSITI STVARNU BIBLIJSKU PORUKU
Sloboda je velika misao vodilja već u Starom zavjetu. Jahve izvodi svoj narod iz ropstva na slobodu, a zapovijedi koje im daje narod žele sačuvati od robovanja lažnim božanstvima. Preko proroka on će kasnije štititi siromašne i nemoćne od nasilja bogataša i silnika. Biblija je zato nazvana “velikom knjigom slobode”. Čini se da je Biblija izgubila na privlačnosti samo u takozvanim kršćanskim zemljama Prema Novom zavjetu, važnije je što Bog čini za čovjeka nego što čini čovjek. Zbog toga je Isusov navještaj Radosna vijest. U naviještanju i katehezi to se nerijetko zaboravlja pa se sve pretvara u moraliziranje koje ne donosi ploda.
Tu su velike biblijske teme ljubavi i vjernosti, koje su danas ugrožene što ih hedonistički moderni mentalitet razdvaja jednu od druge. Mladi čovjek je po prirodi otvoren tim vrijednostima, ako mu se one na vrijeme uvjerljivo posreduju. To su samo neke od brojnih biblijskih tema koje su uvijek aktualne i koje nalaze odjeka kod čovjeka, ako mu se predstave na pravi način.
Novi zavjet puno govori o svjedocima i o svjedočanstvu za Isusa Krista. To posebno vrijedi za Ivanovo evanđelje. Za Isusa ponajprije svjedoči Ivan Krstitelj (Iv 1,7sl. 15. 19sl. 29sl. 35sl; 3,27sl.), njegovi učenici (1,41), Filip (1,45), Samarijanka (4,29. 39), Samarijanci (4,42), Abraham (8,31-59), Mojsije (7,14-24) i naravno Otac nebeski (5,37; 8,18), Duh Sveti (15,26). To je uvjetovano i koncepcijom evanđelista, koji Isusa želi prikazati kao nebeskog objavitelja koji ljudima donosi objavu od Oca, a svi spomenuti svjedoci potvrđuju istinitost te objave. Isus se poziva na svoja vlastita djela koja svjedoče za nj (5,36. 39; 10,25. 32. 37; 14,11; 15,24). Samo u velikosvećeničkoj molitvi Isus koristi oblik u jednini, otkrivajući da je to žrtva njegova života: “Ja sam tebe proslavio na zemlji, izvršivši djelo koje si mi dao da učinim” (17,5). Isusov navještaj nerazdvojiv je od njegova svjedočanstva.
Na početku Djela apostolskih Luka podsjeća na Isusovo obećanje koje stoji na kraju evanđelja (Lk 24,48sl): “Ali, primit ćete snagu pošto Duh Sveti dođe na vas, pa ćete mi biti svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje” (Dj 1,8). Kod izbora Matije u zbor Dvanaestorice kaže se da “treba da bude skupa s nama svjedokom njegova uskrsnuća” (1,21), a Petar završava svoj prvi govor mnoštvu u Jeruzalemu riječima: “Tome smo mi svi svjedoci” (2,32; usp. 3,15; 5,32; 10,39. 41; 13,31). Luka naglašava da su apostoli unatoč prijetnjama, koje su dolazile od Židova, “odvažno svjedočili” (4,33; usp. 18,5). A Pavao u noćnom viđenju čuje Božji glas: “Budi odvažan! Kao što si za me svjedočio u Jeruzalemu, tako ti treba svjedočiti i u Rimu” (23,11). U govoru jeruzalemskim Židovima Pavao spominjući Stjepanovu smrt, naziva ga svjedokom (22,20). Pracrkva živi sa sviješću da je Radosna vijest vezana uz svjedočenje koje podrazumijeva cijeli život. Od apostola se ne očekuje nekakav određen uspjeh nego svjedočenje.
Čini se da je došlo vrijeme kada Crkva više ne može živjeti od bogate baštine prošlih naraštaja, koja je nekako prilično lagano prenošena na nove naraštaje. Danas su u sekularaiziranom i ateiziranom društvu ponovno potrebni svjedoci za Isusa Krista. «Traži se angažirano zauzimanje za njega, pristajanje i spremnost da on oblikuje moj život. To je cjelovito zajedništvo s njegovom osobom i njegovom sudbinom, koje zahvaća i glavu i srce.” Vjera je uvijek počivala na dosljednosti i uvjerljivosti života onih koji su je predavali drugima, ali nikad to nije bilo tako važno kao danas kad doživljavamo inflaciju riječi i kad se sumnja u vjerodostojnost ne samo političara, nego u poplavi sumnjivih religioznih učenja i u vjerodostojnost navjestitelja. Dobro je zato prisjetiti se savjeta koji je upućen prvim kršćanima:
“Štujte u svojim srcima Krista kao Gospodina, uvijek spremni na odgovor svakomu tko vam zatraži razlog nade koja je u vama” (1 Pt 3,15). To sigurno vrijedi i danas. Tko svojim životom ne ostavi dojam da njemu osobno Biblija puno znači i da on sam živi od njezinih sadržaja i ne želi Bogom jeftino raspolagati već je spreman ponizno mu služiti, taj će se uzalud truditi da Bibliju posreduje ljudima, osobito mladima.
U današnjoj situaciji Crkve i ostvarenju poslanja neće najveća zapreka biti naši umni ili tjelesni nedostatci, već manjak vjere i svijesti odgovornosti za svoje poslanje. Hemmerle u današnjoj situaciji preporuča “model malog dječaka” iz zgode o Isusovom čudesnom umnoženju kruha i kaže: “Nemamo ništa više, ali ima negdje takav mali dječak, koji ima još nekoliko kruhova. Njih ćemo uzeti i ponuditi..” Ona povezuje u jedno potrebu Isusovih slušatelja pred kojom su učenici nemoćni s povjerenjem u Božju svemogućnost, što onda rezultira čudesnim obratom. Nije li to putokaz za sve koji i danas misle da stoje pred nerješivim zadatkom? Za onoga tko znade da je nada jedno od glavnih biblijskih načela uvijek je moguće od najdublje krize učiniti kairos, pravi trenutak, osjetiti “milost nulte točke”, kako veli Gotthard Fuchs. To nije nigdje tako utjelovljeno kao u Pavlovoj paradoksnoj rečenici: “Jer kada god sam slab, onda sam jak” (2 Kor 12,10). Tko god s Pavlom dijeli takvo unutarnje uvjerenje, taj će s njim dijeliti i njegovu upornost i nadu, misionarski žar i spremnost na posvemašnju samozatajnost u službi Evanđelja, ali i njegovu smirenu svijest čak i u trenutku kad je ostavljen i od svoje vlastite zajednice.
Predavanje dr. fra Ivana Dugandžića za potrebe Biblijsko-molitvene zajednice priredio i prilagodio fra Mate Tadić
