Lk 24, 35-48
Nevjera je prava bolest Isusovih učenika. Nisu povjerovali svojem Učitelju da će nakon njegove smrti uskrsnuti. Oni su bili najveći skeptici Isusova uskrsnuća. Najčešće optužujemo Tomu zbog njegove nevjere. Međutim, ta je bolest zahvatila svakoga. Dvojica razočaranih otišla je u svoje selo, Toma je negdje nestao, ostali su se držali daleko od Židova iza zatvorenih vrata. Prva vijest o Isusovom uskrsnuću izazvala je kod učenika još veći strah. Čitamo na više mjesta da nisu povjerovali niti ženama, koje su ujutro zatekle prazan grob niti dvojici učenika, koji su sreli živoga Gospodina na putu. Doduše piše da su se radovali, ali ipak su se bojali i nisu vjerovali. Njihova se nevjera temeljila na pitanjima: Što će biti s nama nakon Isusove smrti? Kako je moguće da Isus živi? Gdje ga možemo sresti?
Isusovo uskrsnuće je povijesni događaj koji prekoračuje sve ljudske granice i mogućnosti. Nitko još prije Isusa nije uskrsnuo! Neki su samo oživljavali, ali nakon određenog vremena opet su umrli. Isus, koji je bio razapet na križu, sada živi! Ova poruka nadilazi sva ljudska shvaćanja i ne da se usporediti ni s jednim našim iskustvom. Prema tome, ne čudi nas ponašanje Isusovih učenika. Pitanja oko Isusova uskrsnuća unose u njih neizvjesnost i strah. To je strah koji traži odgovor života. Paralizira njihovu egzistenciju. Zaposjeda misli i osjećaje. Taj strah dolazi iz dubine duše. To je strah koji proizlazi iz nevjere, ljudske slabosti i ograničenosti. Isus zna što se u njima događa. On prepoznaje njihovo stanje i zato dolazi među njih s riječima: „Mir vama“. Kad su vidjeli uskrsloga sigurno su tek onda vrisnuli od straha: „duh, duh“. To je uistinu morala biti prava panika. Nisu vjerovali da je to Isus. Gospodin ih ne kori, nego pita „Zašto se prepadoste i zašto vam sumnje obuzimaju srce?“ Nakon toga svega doručkovao je zajedno s njima i otvorio im je duhovne oči da mogu razumjeti Sveto Pismo u kojem piše da će Krist nakon smrti uskrsnuti.
Iskustvo Isusovih učenika je i naše iskustvo. Toliko puta smo bili zatečeni i iznenađeni svakodnevnim situacijama. Zato si možemo zamisliti kako su se osjećali zbunjeni i prestrašeni apostoli. I njihova nevjera nije nam nepoznata činjenica. Često želimo više znati, provjeravati, a tek onda vjerovati. Nevjeru ili pak nepovjerenje Isusu opravdamo neraspoloženjem i neznanjem. To je samo dokaz da su naše duhovne oči zatvorene, kao što je bilo kod apostola. Zapravo nepovjerenje, nevjera je skrivena ljudska čežnja za Bogom. Često nije prepoznata. Apostoli su čeznuli za Isusom na ljudski način. Ali to on čini prvi korak. Njegova je čežnja za učenicima, čovjekom veća, nego čovjeka za Bogom. U tom slučaju strah i sumnjičavost vode na put do zrele vjere, do vjere koja se ne da zavesti trenutačnim raspoloženjem, senzacijom viđenja ili posebnošću Božjega djelovanja. Strah i nevjera su put prema živomu Bogu, koji je toliko ljubio čovjeka da je dao svoga Sina da po njemu imamo Pristup Ocu i otpuštenje grijeha. Tu gdje je otpuštenje grijeha tu je sloboda i ljubav. U ljubavi nema straha.
Postoji li čežnja u meni za susretom s Kristom? On je i dalje prisutan među nama. Doduše, nevidljiv nam je tjelesnim očima, ali nije zato manje prisutan i stvaran. Svaka sveta misa je prožeta njegovom prisutnošću, njegovim riječima. On ne živi više zemaljskim životom nego Božanskim. Zbog toga su često i naša srca preplavljena zbunjenošću i strahom. Primamo ga u pričesti, a ipak nas sumnje obuzimaju. Često uvjeravamo druge o Isusovoj prisutnosti, ali živimo kao da ga nema. Zato je vjera potrebnija nego gledanje ljudskim očima. Vjera nije pobožna utjeha. Tako i Isusova prisutnost nije naša želja ili osjećaj. Kako je žalosno sresti kršćane koji ne vjeruju u Isusovu stvarnu prisutnost. No, nadajmo se da će ih nevjera natjerati na put vjere i otkriti njihovu čežnju za Bogom.
S Isusom strah prestaje. Njegov mir ublažuje najveće rane. Isus je zauvijek među svojim učenicima iako zna da u njega sumnjaju i imaju različita mišljenja o njemu. Isusova ljubav je toliko velika da prekriva sve ljudske slabosti. Jedini strah koji treba pratiti vjernika je Strah Božji: čuvati se grijeha i predati svoj život Bogu. Molimo danas Gospodina da nam umnoži vjeru i time razotkrije našu čežnju za Njim!
Pater Arek Krasicki
