Probudih se u jutro rano, šesnaestog u srpnju
pa promatrah bjelinu oko sebe posvuda
u mirisu latica Tvojih s Karmela
što ih posipaš satima s nebeskih visina
a one lagano lebde kao anđeoska krila
i sjaje kao svjetionik noću po moru
dok nas iza leđa stalno prati škrgutanje riječi
kao zvjerinjih očnjaka,
neumornih poput olujnih vjetrova
i hladnih poput antarktičkih zima,
koji su kadri počupati i najljepše cvijeće
što raste na padinama Tvojim.
Jedino što nas može ugrijati tada
jest mali, platneni ukras oko vrata,
Tvoj prelijepi smeđi škapular
topao kao vuna i neprobojan kao štit.
Nela Stipančić Radonić
