Rikard Lavljeg Srca osvojio Akru u Svetoj Zemlji (1191.)

Dana 12. srpnja 1191. Rikard Lavljeg Srca s križarima je osvojio palestinski grad Akru. Višegodišnja opsada tog grada i borbe koje su pri tome nastale predstavljale su jedan od najkrvavijih epizoda u povijesti križarskih ratova općenito. Protivnik Rikarda Lavljeg Srca bio je muslimanski vladar Saladin, koji je tijekom prethodnih godina uspio osvojiti veliki dio Jeruzalemskog Kraljevstva, uključujući i glavni grad Jeruzalem te grad Akru. Križarski je posjed uoči Rikardovog dolaska pod Akru bio sveden na samo nekoliko priobalnih gradova, poput Tira, Tripolija i Antiohije.

Važno je napomenuti da je grad Akra bio u križarsko doba najveća luka u Svetoj Zemlji i jedna od najvažnijih na cijelom istočnom Sredozemlju, a predstavlja prirodan izlaz Galileje (današnji sjeverni Izrael) na more.

Osim Rikarda Lavljeg Srca u opsadi Akre sudjelovao je i jeruzalemski kralj Guy od Lusignana, francuski kralj Filip II. August te austrijski vojvoda Leopold V. iz dinastije Babenberg. Radilo se o najvećoj koncentraciji europskih vladara u povijesti križarskih ratova. Prilikom opsade poginuo je veliki meštar templara Gerard de Ridefort, a naslijedio ga je na toj funkciji Robert de Sable. Ubrzo nakon uspješnog ulaska u Akru, austrijski vojvoda napustio je Svetu Zemlju, a krajem srpnja otišao je iz nje i francuski kralj Filip II. August. Rikard Lavljeg Srca ostao je time zadužen za nastavak Trećeg križarskog rata.

Medalja časti – najviše američko vojno odlikovanje (1862.)

Dan 12. srpnja 1862. službeni je datum utemeljenja najvišeg američkog vojnog odlikovanja, znamenite Medalje časti (Medal of Honor). Budući da se ta medalja dodjeljuje u ime američkog Kongresa, ponekad je nazivaju i Kongresnom medaljom časti (engl. Congressional Medal of Honor). U načelu to odlikovanje dobitnicima uručuje osobno američki predsjednik, a uz nju je vezan i niz povlastica. Primjerice, postoji običaj po kojem dobitnicima Medalje časti salutiraju čak i nadređeni časnici, uključujući generale i admirale.

Tijekom povijesti SAD-a dodijeljeno je nešto više od 3.500 Medalja časti, od čega gotovo polovina u Američkom građanskom ratu, tijekom kojeg je to odlikovanje i utemeljeno spomenute 1862. godine. Izvorno se Medalja časti nosila na vrpci koja je visjela na prsima odlikovane osobe, no kasnije je uvedeno njeno nošenje na vrpci oko vrata. Radi se o vrpci svijetloplave boje, širokoj 30 milimetara, dugoj 55 centimetara te ukrašenoj s 13 bijelih zvijezda, koje predstavljaju 13 izvornih država SAD-a (nekadašnjih britanskih kolonija).

Jedina žena koja je do sada dobila Medalju časti bila je Mary Edwards Walker. U 20. i 21. stoljeću Medalja časti postala je izvanredno elitnim odlikovanjem, razmjerno rijetko dodjeljivanim. Primjerice, u Prvom svjetskom ratu dodijeljena je 126 puta, dok ju je tijekom Drugog svjetskog rata dobila 471 osoba (od čega čak 273 postumno). Još je rjeđe dodjeljivana nakon Vijetnamskog rata. Naime, od završetka tog rata pa do danas dodijeljena je svega 20 puta, od čega samo jedanaestorici živih osoba. U cjelokupnoj je povijesti samo 19 osoba dvaput odlikovano Medaljom časti, od kojih je jedan bio Louis Cukela, rodom iz hrvatskog grada Splita.

Antoine de Sartine – moćni šef policije Luja XV. (1729.)

Antoine de Sartine, utjecajni francuski šef policije i političar, rodio se 12. srpnja 1729. godine. Tijekom čak 15 godina (od 1759. do 1774.) vršio je funkciju zapovjednika policije u Parizu (fr.lieutenant général de police) što znači da je imao golemu neposrednu moć. Kasnije je, za vrijeme kralja Luja XVI. i kraljice Marije Antoanete, bio francuski ministar mornarice (fr. Secrétaire d’État de la Marine).

Zanimljivo je da su francuski ministri imali veliku moć zbog postojanja pravnog instrumenta zvanoglettres de cachet. Radilo se o kraljevim pismima kojima se moglo bilo koju osobu u državi uhititi i zatvoriti bez istrage i suđenja. Kraljevi su unaprijed potpisivali takva pisma s prazninama, u koje je onda ministar mogao dopisati ime osobe za uhićenje. Time je ministar mogao de facto nekoga uhititi i zatvoriti na neograničeno vrijeme bez izravnog kraljevog znanja. Ministar bi u pismu dodavao na jednu predviđenu prazninu i naziv zatvora u kojeg bi uhićenik trebao biti poslan (npr. Bastilja u Parizu). Na dnu pisma ministar bi se potpisao, kao supotpisnik kralja.

Sartine je položaj šefa policije kupio, i to za svotu od 175.000 livri. To nije bilo neobično jer se većina funkcija tijekom francuskog Ancien Régimea stjecala uz plaćanje.

Sartine je vodio sustav tajne policije za kakav su se interesirali i vladari drugih europskih država. Dapače, neki od vladara čak su i kontaktirali Sartinea radi savjeta o tim stvarima. Sartine je kao šef policije koristio navodno i bivše zločince kao doušnike i suradnike.

Nakon početka Francuske revolucije Sartine je pobjegao u Španjolsku, što mu je vjerojatno spasilo život (sina su mu giljotinirali). Sartine je u Španjolskoj i preminuo, i to u gradu Tarragoni 1801. godine.

James Cook krenuo na putovanje na kojem će poginuti (1776.)

Dana 12. srpnja 1776. kapetan James Cook krenuo je na svoje posljednje istraživačko putovanje. Bilo je to treće od njegovih velikih putovanja, a u oba prethodna oplovio je cijeli svijet. Cookov glavni brod na posljednjem putovanju zvao se HMS Resolution. Bio je to jedrenjak s oko 460 tona istisnine i preko 100 članova posade. Osim tog broda, na putovanje je krenuo i HMS Discovery, pod zapovjedništvom Charlesa Clerkea.

Dva broda su isplovila iz engleskog grada Plymoutha. Glavni cilj putovanja bio je pronaći tzv. Sjeverozapadni prolaz – vodeni put kojim bi se sa sjevera moglo obići sjevernoamerički kontinent i tako iz Atlantika doći u Tihi ocean. Budući da prethodni pokušaji koji su kretali iz Atlantika na sjever nisu bili osobito uspješni, Cookova je ekspedicija pokušala ići suprotnim putem, iz Tihog oceana na sjever oko područja današnje Aljaske i Kanade.

Nakon isplovljavanja iz Engleske Cook se uputio na jug. Obišao je Rt dobre nade i preplovio Indijski ocean. Zaobišao je Australiju s juga, a zatim došao do Novog Zelanda. Nakon prolaska kroz područje Polinezije stigao je James Cook na Havaje.

Bio je to prvi put u povijesti da su Europljani posjetili havajsko otočje. Cook ga je nazvao Otočjem Sandwich, prema lordu Sandwichu, koji je tada vršio funkciju prvog lorda Admiraliteta (engl. First Lord of the Admiralty). Po tom istom lordu nazvano je i jelo sendvič.

S Havaja se Cook uputio na sjeverozapad i došao do obala današnjeg SAD-a (u to su se vrijeme na te obale željeli proširiti, uz Britance, također i Rusi te Španjolci). Cook je nastavio prema Aljasci, a zatim je pokušao proći kroz znameniti Beringov prolaz, koji dijeli Aziju od Sjeverne Amerike. Pokazalo se nemogućim nastaviti dalje na sjever, pa se Cook vratio na Havaje. Nažalost, ondje je poginuo pri obračunu s lokalnim stanovništvom. U trenutku pogibije bilo mu je 50 godina.

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI