ČITANJA:
SZ: Post 1,1–2,2 (ili 1,1.26-31a); Post 22,1-18 (ili 22,1-2. 9a.10-13.15-18); Izl 14,15–15,1a; Iz 54,5-14; Iz 55,1-11; Bar 3,9-15.32–4,4; Ez 36,16-17a.18-28; NZ: Rim 6,3-11; Ps 118,1-2.16ab-17.22-23; Lk 24,1-12

NAPOMENA:
▪ Na Veliku Subotu Crkva se zadržava kod Gospodinova groba te u molitvi i postu razmišlja o njegovoj muci, smrti i silasku u podzemlje. Dopušteno je slaviti samo sakramente pomirenja i bolesničkog pomazanja, a pričest se može dijeliti samo kao popudbina. ▪ Vazmeno bdjenje slavi se noću: nije stoga prikladno da započne prije nego padne noć, a treba da završi prije svanuća nedjelje. ▪ Narav znaka iziskuje da se svake godine u Vazmenom bdjenju blagoslivlje nova uskrsna svijeća, napravljena od prirodnoga voska. Uskrsna svijeća kroz čitavo vazmeno vrijeme stoji kod ambona i pali se u svim bogoslužnim činima. ▪ Gdje postoji običaj blagoslova uskrsnih jela, neka se ne blagoslivljaju prije Vazmenoga bdjenja. Dopušteno je slaviti samo sakramente pomirenja i bolesničkog pomazanja, a pričest se može dijeliti samo kao popudbina.

 

Prvo čitanje:Izl 14, 15 – 15, 1a

 Izraelci su išli suhim posred mora.

Čitanje Knjige izlaska IZL 14,15-15,1a

 

one dane: Reče Gospodin Mojsiju:

»Zašto vičeš k meni?« »Reci Izraelcima da krenu na put. A ti podigni svoj štap, ispruži svoju ruku nad morem i razdijeli ga nadvoje da Izraelci mogu proći posred mora po suhu. Ja ću otvrdnuti srce Egipćana i oni će poći za njima, a ja ću se onda proslaviti nad faraonom i njegovim ratnicima, njegovim kolima i konjanicima. Neka znaju Egipćani da sam ja Gospodin kad se proslavim nad faraonom, njegovim kolima i njegovim konjanicima.«

Anđeo Božji, koji je išao na čelu izraelskih četa, promijeni mjesto i stupi im za leđa. A i stup od oblaka pomakne se ispred njih i stade im za leđa. Smjesti se između vojske egipatske i vojske izraelske te postade onima oblak taman, a ovima rasvjetljivaše noć tako te ne mogoše jedni drugima prići cijele noći. Mojsije je držao ruku ispruženu nad morem dok je Gospodin svu noć na stranu valjao vode jakim istočnim vjetrom i more posušio. Kad su se vode razdvojile, sinovi Izraelovi siđoše usred mora na osušeno dno, a vode im stajahu kao bedem zdesna i slijeva. Egipćani: svi faraonovi konji, kola i konjanici, nagnu za njima u more, u potjeru. Za jutarnje straže pogleda Gospodin iz stupa od ognja i oblaka na egipatsku vojsku i u njoj stvori zbrku. Zakoči kotače njihovih kola da su se jedva naprijed micali. »Bježimo od Izraelaca!« – poviču Egipćani, »jer Gospodin se za njih bori protiv Egipćana!« Tada će Gospodin Mojsiju: »Pruži ruku nad more da se vode vrate na Egipćane, na njihova kola i konjanike.« Mojsije pruži ruku nad more i u cik zore more se vrati u svoje korito. Kako su Egipćani bježeći, jurili prema moru, Gospodin ih strmoglavi usred voda. Tako vode, slijevajući se natrag, potope kola, konjanike i svu vojsku faraonovu koja bijaše pošla u potjeru za Izraelcima u more. I ne ostade od njih ni jedan jedini. Izraelci pak hodahu posred mora po suhu, a vode im kao bedem zdesna i slijeva. Tako Gospodin u onaj dan izbavi Izraela iz šaka egipatskih i vidje Izrael Egipćane pomorene na morskome žalu. Osvjedoči se Izrael o silnoj moći koju Gospodin pokaza nad Egipćanima. Narod se poboja Gospodina i povjerova Gospodinu i njegovu sluzi Mojsiju.

Tada Mojsije sa sinovima Izraelovim zapjeva ovu pjesmu Gospodinu:

 

Otpjevni psalam: Ps 118, 1-2.16-17.22-23

Pripjev: Aleluja! Aleluja! Aleluja!

 

Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!
Neka rekne dom Izraelov:
»Vječna je ljubav njegova!«

Gospodnja se uzdignu desnica,
Gospodnja se proslavi desnica!
Ne, umrijeti neću, nego živjeti
i kazivati djela Gospodnja.

Kamen koji odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
Gospodnje je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!

 

Drugo čitanje Rim 6, 3-11

Krist, pošto uskrsnu od mrtvih, više ne umire.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

 

Braćo: Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.

Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću. Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu. Ta tko umre, opravdan je od grijeha.

Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist uskrišen od mrtvih više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Lk 24, 1-12 

Što tražite živoga među mrtvima?

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Prvoga dana u tjednu, veoma rano, dođoše one na grob s miomirisima što ih pripraviše. Kamen nađoše otkotrljan od groba. Uđoše, ali ne nađoše tijela Gospodina Isusa. I dok su stajale zbunjene nad tim, gle, dva čovjeka u blistavoj odjeći stadoše do njih. Zastrašene obore lica k zemlji, a oni će im: »Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu! Sjetite se kako vam je govorio dok je još bio u Galileji: ‘Treba da Sin Čovječji bude predan u ruke grešnika, i raspet, i treći dan da ustane.’« I sjetiše se one riječi njegovih, vratiše se s groba te javiše sve to jedanaestorici i svima drugima.

A bile su to: Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva. I ostale zajedno s njima govorahu to apostolima, ali njima se te riječi pričiniše kao tlapnja, te im ne vjerovahu.

A Petar usta i potrča na grob. Sagnuvši se, opazi samo povoje. I vrati se kući čudeći se tome što se zbilo.

Riječ Gospodnja.

 

Uvod

 

Danas je velika Subota. Još se jedna pobjeda trebala umjestiti u Isusove pobjede nad grijehom koje je tada napravio. Pobjeda prelaska Crvenog mota suhim vrlo dobro asocira te događaje. Pogledajmo ih malo zajedno.

Izraelci pod Božjim vodstvom kretali su se pustinjom uz Crveno more. Otišli bi nešto na sjever, a zatim bi se ponovno vratio na jug. Put kojim su putovali nije bio baš tako udoban. Sa zapadne strane je bilo Crveno more, a sa istoka, uzdizale su se strme planine. Izgledalo je kao da su Izraelci izgubljeni. Hodaju sada na sjever, pa opet na jug, pa opet na sjever. Hodaju tamo – amo kao da ne znaju što hoće. Ono što je najgore, to sve rade pod Božjim vodstvom.

Nekada mi se čini da ljudi koji slijede Božja pravila i upute u ljudima ovog svijeta izgledaju čudno, nekako izgubljeno. Nije popularno držati se Božjih naputaka.

Još u doba „bratstva i jedinstva,“ jednom me je jedna žena pitala nakon što je saznala da sam vjernik:

„Recite mi kakva je to vjera u kojoj je vaš susjed … To mi je isto neka komična vjera.“

Zašto vam je gospođo ta vjera komična?“ Pitao sam je.  

„Pa komično je već to što vjerujete u nekog Boga a ne vidite ga.“ Odgovorila je. To je bilo vrijeme kada je ateizam bio popularna vjera.

„I vi stvarno gospođo ne vjerujete u Boga?“ bio sam uporan.

„Ne, ja sam vam moderna osoba. Ne mogu vjerovati u ono što ne vidim.“ Odgovorila je.

„Onda vas stvarno žalim, i čudim se da tako možete živjeti,“ odgovorio sam, „ako samo vjerujete u ono što vidite, tada imate jako malo oslonaca u životu.“

Bila je iznenađena, jer umjesto da ja budem taj koji sam zaostao, ona se nekako osjećala neugodno, jer nije imala nikakvog iskustva sa „Nevidljivim.“

Za Izraelski narod tada se dogodilo nešto iznenađujuće. Egipćani kao da su se probudili iz sna. Odjednom su shvatili kako su odlaskom Izraelaca izgubili jeftinu radnu snagu. Od sada će sami morati raditi, ukoliko budu htjeli nešto imati. Faraon je sakupio svoju vojsku i pripremio ih za potjeru. Bila su to željezna kola, koja su sijala strah i trepet u neprijateljskim redovima. Faraonova oklopna jedinica krenula je u potjeru za robovima. Očito su jako brzo zaboravili sve pošasti koje su im se događale zbog tvrdoglavosti.

Kad su egipatskom kralju kazali da je narod pobjegao, faraon i njegovi dvorani predomisliše se o narodu. “Što ovo učinismo!” – rekoše. “Pustismo Izraelce i više nam neće služiti. Izl. 14,5

Kako se faraon približavao, Izraelci pogledaju i opaze da su Egipćani za njima u potjeri, pa ih obuzme velik strah. I poviču Izraelci Jahvi: Izl. 14, 10

U daljini pustinje Izraelci su vidjeli prašinu koja se diže iza kola. Znali su da je to oklopna jedinica egipatske vojske. Uhvatila ih je panika. Sa juga im je dolazila vojska. S istoka su im se ispriječile visoke stijene, a sa zapada crveno more. Ići prema sjeveru bilo je besmisleno, jer put kojim su išli nije bio put, već neprohodna pustinja po kojoj se teško kretalo.

Zanimljivo je primijetiti nezadovoljstvo, strah i paniku zbog dolaska egipatske vojske na Izraelaca. Pored svih iskustava koje su imali s Bogom, oni još uvijek imaju strah. Na kraju krajeva Božja prisutnost je bila u vidljivom obliku, u stupu od ognja noću, ili stupu od oblaka danju.

Bez obzira na okolnosti, Bog pokazuje empatiju prema prestrašenom narodu kao majka kada tješi svoje uplašeno dijete. Stup od oblaka, sa čela je prešao odzada i stao između egipatske vojske i Izraelaca. Bog je bio osobna zaštita Izraelaca.

Ovo je vrlo dobra slika nas koji vrlo brzo zaboravljamo da je Bog s nama. Vidimo opasnost i hvata nas panika. Pitamo se što će s nama biti. Osjećamo se nezaštićenim na toj svjetskoj vjetrometini. Čini nam se da su se sve sile protiv nas urotile. Nekako su sve okolnosti u kojima se nalazimo uperene protiv nas. Strah nas je jer zaboravljamo da još uvijek Bog kontrolira situaciju. Zaboravljamo da je sve što imamo u Božjoj milosti. Božja milost je jedino što imamo. Ukoliko tu milost posjedujemo, ne znam trebamo li mi išta više.

… reče Jahve Mojsiju. “Reci Izraelcima da krenu na put. A ti podigni svoj štap, ispruži svoju ruku nad morem i razdijeli ga nadvoje da Izraelci mogu proći posred mora po suhu. Izl. 14,15-16.

Bog je dao nalog Mojsiju da svoj štap pruži prema moru. Tog trenutka zapuhao je jaki vjetar sa istoka. Vjetar je bio toliko jak da je rastavio vodu Crvenog mora i napravio put za slobodan prolaz. Izraelci su krenuli preko Crvenog mora suhim.

Pitam se nekada zašto Bog nije reagirao onog trenutka kada je sa čela kolone prešao na začelje. I stao između Izraelaca i Egipćana. Bog ih je mogao pobiti jednim svojim dahom, ali to nije učinio. Zašto? Mislim da je i ovdje odgovor Božja ljubav i želja za spasenjem i Egipćana. Kada su Egipćani vidjeli kako se more rastavilo i napravilo put Izraelcima, trebao im je to biti znak da se zaustave. Iz prijašnjih, još svježih iskustava sa Bogom Izraelaca, mogli su naučiti da se s Njim ne mogu boriti. Umjesto toga, tvrdoglavost, nepromišljenost i neko lažno samopouzdanje tjeralo ih je da i sami uđu u Crveno more, vjerujući kako će stići Izraelce i ponovno ih vratiti u Egipat.

S druge pak strane, tu je postojala i jedna poticajna akcija. Razmišljam nekada kako bi reagirao da mi se tako nešto dogodi. Kako bi reagirao da jaki vjetar jednostavno izgura vodu u da dobijem suhi prolaz. Treba krenuti sa narodom koji broji više od milijun ljudi, i koji ima puno stoke, sa svim teretom i prtljagom. Nikada ne znaš kada će vjetar prestati i voda se vratiti i utopiti te. Ovom prilikom kao da su se poklopile sve okolnosti da Izraelci prijeđu preko, ne razmišljajući baš previše o kojekakvim mogućnostima. Tu je bila egipatska vojska koja ih je doslovno tjerala, a vjetar sa istoka doslovno um je bio „vjetar u leđa.“

Ponekada kada upadamo u neke probleme i nevolje nismo ni svjesni da je to samo za to da nas pokrene u akciju. Čini mi se da mi ljudi nismo baš skloni nekim promjenama. Pogotovo kada navršimo malo više godina. Promjene uvijek donose neizvjesnost. Nikada ne znamo što se krije „iza ugla.“

Što se pak Egipćana tiče, oni su svojim vlastitim izborom izabrali odlazak u smrt. Vrlo dobro su znali da se more nije rastavilo slučajno, već da je to Božja sila. Jako su dobro znali da Bog robova brine o njima. I poslije svih iskustava, njihova tvrdoglavost ih tjera dalje. Očito i sama čuda nisu dovoljna da bi netko povjerovao. Nakon izlaska Izraelaca na zapadnu obalu Crvenog mora, more se vratilo i potopili sve egipatske vojnike. Tog trenutka Egipat ne samo da je ostao bez robova, već je ostao bez elitnih oklopnih jedinica u svojoj vojsci. Tog su trenutka bili strašno ranjivi za bilo koga. Jedna moćna vojna sila, ostala je bez vojne postrojbe samo zbog tvrdoglavosti njenog faraona, jer faraon je riješio boriti se protiv samog Boga.

Mnogo godina kasnije najmudriji Izraelski kralj Salamon pisao je: Neki se put čini čovjeku prav, a na kraju vodi k smrti. Mudre izreke 16,25. Faraon je vjerovao da radi ispravno i u interesu svog naroda. Umjesto toga odveo ih je u nevolju i smrt.

Za razliku od Egipćana Izraelci su doživjeli radost pobjede. U izraelskim taborima odjekivala je pjesma hvale i pobjede. “U čast Jahvi zapjevat ću, jer se slavom proslavio! Konja s konjanikom u more je survao. Moja je snaga, moja pjesma – Jahve jer je mojim postao izbaviteljem. On je Bog moj, njega ja ću slaviti, on je Bog oca moga, njega ću veličati. Izlazak 15, 1-2. Bila je to pjesma iskustva s Bogom. To je pjesma koju će spašeni jednom pjevati na staklenom moru kako je vidio apostol Ivan. Pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Jaganjčevu: “Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine, Bože, Svevladaru! Pravedni su i istiniti putovi tvoji, Kralju naroda! Otkrivenje 15,3. To je iskustvo koje i nas čeka, iskustvo oslanjanja na Boga. To je iskustvo pobjede koju ćemo proživjeti oslanjajući se vjerom na Krista dok će se On za nas boriti. To je iskustvo koje ćemo steći vjerujući u Krista čak i onda kada nam se čini da su okolnosti uperene protiv nas. Bit će to iskustvo i pjesma slavne pobjede s Kristom.

 

Sada je trebao biti posljednji znamen, i možda jedan od najstrašnijih koji će se dogoditi. Svi prvenci u Egiptu te noći trebali su umrijeti. Pitam se nekada, zar je tolika radikalna žrtva bila potrebna. Što je Bog dobio s time što je pobio prvence Egipta.

Istina, kada to površno promatramo, onda takvo pitanje stoji, a jeli realnost baš takva. Na samom početku Bog je preko Mojsija obavijestio faraona na taj događaj: Tada reci faraonu: `Ovako kaže Jahve: Izrael je moj prvorođenac. Tražim od tebe da mi pustiš sina da mi iskaže štovanje. Ako odbiješ da ga pustiš, ja ću ubiti tvoga prvorođenca.` Izlazak 4,22-23. Faraon je dobro znao što će se dogoditi ukoliko ostane uporan.

Posljednja pošast, nakon ugibanja životinja i mraka koji se dogodio, Faraon je pod smrtnom kaznom zaprijetio Mojsiju i Aronu ponovni dolazak na dvor sa bilo kakvim zahtjevom. Mojsije je znao kojem se riziku izlaže ukoliko ode faraonu i saopći mu posljednje zlo koje će se dogoditi. Očito pod utjecajem Svetog duha, učinio je to izlažući sebe i svoj život i to za čovjeka koji ničim to nije zaslužio.  Ovu istu noć Bog će u Egiptu pobiti sve prvence, od ljudi do stoke. Kao da ga je preklinjao i molio da ne bude tvrdoglav, jer mu je bilo žao ljudi koji će tu noć pomrijeti a samo zbog faraonove tvrdoglavosti. Očito i ljutnja koju je pokazao izlaskom iz faraonova dvora pokazuje određenu žalost što će stradati oni koji nisu tome krivi.

Međutim, faraonova tvrdoglavost će stajat života njegovog sina, prestolonasljednika, ali ne samo njega, već života još mnogo ljudi i djece koji si nisu mogli pomoći. Faraon se nikako nije mogao pomiriti sa činjenicom da su mu bogovi bezvrijedni i da mu ništa ne mogu pomoći.

Mnogo puta i u našem životu naša tvrdoglavost i robovanje svojim scenarijima, sprečavaju nas da poslušamo Božji glas. Mi vjerujemo kako se to neće dogoditi. Mi imamo obrambeni sustav toliko pouzdan kao što su bili pouzdani i egipatski bogovi. Očito je da tada moramo udariti glavom u zid, ali i tada nas Bog želi dotaknuti. Mnogo egipćana čulo je Mojsijev proglas. Došli su u Izrael i tražili savjet kako sačuvati svoju djecu, i savjet su dobili i sačuvali su djecu. Međutim, iako su znali za proglas, mnogi nisu ništa učinili.

Promatrajući svijet i sve ono što se događa, mogli bi zaključiti da su se ispunili uvjeti da se završi povijest ovog svijeta i da Krist ponovno dođe i uzme k sebi sve koji su ga željno čekali. Međutim Isus još nije došao. Nismo možda čak ni svjesni kako živimo u tom posljednjem vremenu milosti, tom bonusnom vremenu koje nam je dano kao nešto što ničim nismo zaslužili. Bog nas ne želi natjerati da ga ljubimo, ali nas želi privući k sebi. Učinit će sve, ali baš sve da bi spasio svakog pojedinca. On ne samo da je umro i uskrsnuo kako bi nam stvorio uvjete za spasenje, On nas sam traži. On dolazi k nama i kuca na naše srce. Apostol Ivan je to prekrasno opisao: Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom. Otkrivenje 3,20. Čujemo li mi taj nježni poziv, ili zbog životne buke oko nas, zbog sasvim drugih interesa i zanimanja ništa ne čujemo. Čak ako se dogodi da ga i čujemo, ljutimo se zbog toga jer ometa naš komoditet. Mi ne želimo takvog Krista. A Krist, On je uporan. Kuca i čeka kada ćemo otvoriti.

Jednog dana, jednog trenutka,  to će kucanje prestati, a tada će biti sve kasno. Isus nas poziva da već danas donosimo odluku za Njega. Pavao je pisao: Zato, kao što veli Duh Sveti: Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda kao u Pobuni, kao u dan iskušenja u pustinji… Hebrejima 3,7-8. Sutra nije naše. Sutra može biti kasno. Čak i narodna mudrost kaže u poslovici: „Sve što možeš učiniti danas, ne ostavljaj za sutra.“ Odlučiti se za Krista, možemo učiniti to danas. Učinimo to, ne čekajući sutrašnji dan, jer on nije naš.

Iz ovog pomora Egipatskih prvenaca još sam otkrio jednu vrlo važnu poruku spasenja. Kao da im je Bog poručio: „Egipćani, zbog vašeg grijeha i vaše tvrdoglavosti vaši su prvenci mrtvi. Međutim, za nekoliko stoljeća Moj sin će umrijeti ne samo zbog vaših grijeha, već zbog grijeha cijelog svijeta. Nemojte dozvoliti da smrt vaših sinova prvenaca bude uzaludna. Shvatili ste da vaš bogovi su ništavni. Oni ne postoje, oni su plod ljudske mašte i nemaju nikakvu silu. Zahvaljujući smrti mog Sina vi će te imati prigodu doživjeti spasenje. Stoga nemojte dozvoliti da se ta milost koja je tako skupo plaćena uzaludno troši vašom tvrdoglavošću.“

Te velike Subote Božji Sin je spavao u novom Josipovom isklesanom grobu. Od sutra više ništa neće biti isto. Ono što je najvažnije s činom uskrsnuća nama, ljudima na zemlji će jednom za uvijek biti otvorena vrata spasenja. Kada je razmišljao o tim trenucima,  Sv. Pavao je pisao: Imajući dakle velikoga Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere. Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. Sav oduševljen onim što je razumio iz tog detalja Uputio je sjeli poziv; Pristupajmo dakle smjelo Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas! Hebrejima 4, 14-16.

Zvonko Presečan

Bruno Malečić Lic. Theol.

PODIJELI