ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA
Svetkovina
ČITANJA: 2Sam 5,1-3; Ps 122,1-5; Kol 1,12-20; Lk 23,35-43
NAPOMENA: ▪ Izostavlja se slavlje sv. Andrije Dung-Laca i drugova, mučenika.
Prvo čitanje: 2Sam 5, 1-3
Pomazaše Davida za kralja nad Izraelom.
Čitanje Druge knjige o Samuelu
U one dane: Dođoše sva izraelska plemena k Davidu u Hebron i rekoše: »Evo, mi smo od tvoje kosti i od tvoga mesa. Već prije, dok još Šaul bijaše kralj nad nama, ti si upravljao svim pokretima Izraela, a Gospodin ti reče: ’Ti ćeš pasti narod moj izraelski i ti ćeš biti knez nad Izraelom!’« Tako dođoše sve starješine izraelske kralju u Hebron, a kralj David sklopi s njima savez u Hebronu pred Gospodinom; i pomazaše Davida za kralja nad Izraelom.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 122, 1-5
Pripjev: Hajdemo radosno u Dom Gospodnji!
Obradovah se kad mi rekoše:
»Hajdemo u dom Gospodnji!«
Eto, noge nam već stoje
na vratima tvojim, Jeruzaleme.
Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani
i kao u jedno saliveni!
Onamo uzlaze plemena,
plemena Gospodnja.
Po zakonu Izraelovu
da slave ime Gospodnje.
Ondje stoje sudačke stolice,
stolice doma Davidova.
Drugo čitanje: Kol 1, 12-20
Prenio nas je u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje!
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Kološanima
Braćo:
Zahvaljujemo Ocu
koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti.
On nas izbavi iz vlasti tame
i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje,
u kome imamo otkupljenje,
otpuštenje grijeha.
On je slika Boga nevidljivoga,
prvorođenac svakog stvorenja.
Tà u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji,
vidljivo i nevidljivo,
bilo prijestolja, bilo gospodstva,
bilo vrhovništva, bilo vlasti –
sve je po njemu i za njega stvoreno:
on je prije svega
i sve stoji u njemu.
On je glava tijela, Crkve;
on je početak, prvorođenac od mrtvih,
da u svemu bude prvak.
Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu puninu
i po njemu
– uspostavivši mir krvlju križa njegova –
izmiriti sa sobom sve,
bilo na zemlji, bilo na nebesima.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 23, 35-43
Gospodine, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje!
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Podrugivali se Isusu glavari s narodom: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!«
Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.«
Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!«
Riječ Gospodnja.
Uvod
Poseban događaj, posebna situacija, veoma iznenađujuća reakcija ljudi koji su učestvovali u ovom događaju. Mnogi povjesničari su si postavljali pitanje zašto Isus nije bio sam razapet, već su s njim bili razapeti zločinci. Evanđelja objašnjavaju da taj treći križ je bio pripravljen za nekog drugog, komu je u vrijeme Pashe bila dana velika milost, a Isus Krist je bio razapet umjesto njega.
Ta dvojica su bili razapeti s Kristom, bili su obični razbojnici ili zločinci. Drugi Evanđelisti ih na osnovi njihove krivnje svrstavaju ih među bandite ili pobunjenike.
Jedan razbojnik na križu podsmijeva se Isusu koji tvrdi da je Mesija. Možda je to podsmjehivanje i ruganje imalo drugi značaj. Očito je htio izazvati Isusa, te bi njegovo pitanje „a ti si Mesija?“ više mogli razumjeti kao poticaj na reakciju. Isusa je želio isprovocirati samo u smislu, postoji li još kakva šansa da se izbavi od ovog strašnog zla, i spasiti se , ako je moguće.
Ovaj razbojnik reagira sasvim očekivano. Na njegovom mjestu bi tako zasigurno reagirala većina od nas. Da sam u sličnoj situaciji siguran sam da bi reagirao na sličan način bez da ga vrijeđam. „Ukoliko si ti taj za kojeg se predstavljaš, nešto napravi. Spasi sebe, spasi i nas. Ukoliko si Mesija, onda tu moć imaš, i to možeš upotrijebiti da bi nas sve zajedno spasio.“ iako to nije izgovorio smisao je jasan. “Nije mi baš previše stalo do tebe, samo toliko koliko si u stanju nas spasiti da bi mogli dalje živjeti.“ Reakcija tog zločinca je potpuno predvidljiva, logična i razumljiva. Isus ne odgovara na taj provokativni izazov.
Na žalost i danas je puno onih koji tako reagiraju. Puno je onih koji sebe nazivaju kršćanima, koji to pokazuju i vanjskim znamenjem, ali koje zanimaju samo Kristovi blagoslovi. Mnogi se čak zanimaju i za spasenje, ali ne i za Krista. A Krist je upravo ono što čovjeku najviše treba.
Ono što začuđuju je reakcija tog drugog zločinca. On kaže svome kolegi: „Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom?“ Možda bi taj razgovor mogli i drukčije zamisliti. Odgovor prvog zločinca mogao je biti: „Molim te što do ove situacije miješaš Boga? Da smo se nas dvojica bojali Boga, sada ne bi visjeli na križevima. Nemoj mi samo reći da si se u posljednjoj minuti svog života obratio. Što se to s tobom dogodilo? Nikada o Bogu nisi govorio, nikada se s ovim Isusom nisi ni sreo, niti si se s Njim ikada bavio, a sada si odjednom postao veliki vjernik.“
Mislim da bi reakcija drugog zločinca koji je rekao samo nekoliko rečenica mogli pročitati poruku koja bi nas dovela do začuđujućeg zaključka. To prvo nad čime se ja čudim je spremnost pogledati samoga sebe, dijagnosticirati problem vlastitog života. Možda bi njegovu izjavu mogli ovako razumjeti:
„ Da dragi moj prijatelju, ti si sam osuđen istom kaznom kao i svi mi. Sve nas čeka ista smrt. Već nam je na jeziku. To je samo na prvi pogled za nas koji smo razapeti. Ali ti se ni Boga ne bojiš?“ On mu samo poručuje, „možeš li shvatiti da sva trojica ovdje stojimo oči u oči, ne samo smrti nego i Božjemu sudu.“ Upravo tako je to vjerovao. Upravo u toj suvislosti, biti pred smrću, i biti pred Božjim sudom, bojati se Boga je potpuno na mjestu. Smrt je Božja presuda nad grešnikom, „jer plaća za grijeh je smrt,“ kaže Biblija.
Primjećujete li da taj zločinac u posljednjem satu prije smrti, iznosi duboku teološku istinu i to vrlo stručno, sažeto i kratko. Teolozi inače na tu temu pišu tisuće stranica knjiga, studije, razna razmišljanja i istraživanja. Međutim ovaj razbojnik sa križa govori: Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, Mi dobivamo zasluženu plaću, ali on ne, on ništa opako ne učini. „On nije prestupnik Zakona. Drugim riječima, „Smrt za grešnika je pravedna na koju Gospodin ima pravo. Ne osporavam mu pravo na tu pravednost. Ja, pobunjenik i razbojnik koji visi na križu, tu pravednost prihvaćam. Ali!? Kako je do smrtne kazne došao Isus Krist, kada on ništa zlo nije učinio? Drugim riječima, On nije zgriješio, što On tu radi? Meni je jasno da je plaća za grijeh smrt, ali što radi taj u sredini. Pa on nije zgriješio?“
Velika je Božja milost, imati sposobnost pogledati sebe u pravom svijetlu. Ovaj drugi zločinac ne okrivljuje nikakve okolnosti, ne osuđuje nikakve ljude okolo, ne govori da su se ovdje našli greškom. Ovaj čovjek je potpuno različit. „Mi smo u životu nešto loše učinili.“ Kaže on, a to nešto on čak i imenuje. Ta osnovna dijagnoza našeg života je grijeh.
Mi pokušavamo ne imati problem s konceptom grijeha, već s riječju. U mnogim krugovima riječ grijeh se smatra politički neispravna i nepodesna riječ. Definirati nečiji postupak kao grešan, smatra se nekulturno, neumjesno, neprijatno, osuđujuće, netolerantno itd. Nekako se to ljepše definira kao „alternativni životni stil.“ Pokušava se naći neka neutralna fraza, koje neće biti toliko napadna, koja će biti nekako osjećajno obojena, gdje se ne osjeća nikakva osuda. Međutim Biblija ne koristi takav politički prihvatljivi žargon i stvari naziva pravim imenom. Problem tih zločinaca, problem moj i tvoj je GRIJEH. Mi smo svi zgriješili. Mi tu riječ možemo okretati, kititi je, bojati je svim mogućim bojama, ta dijagnoza ostaje. Mi smo grešnici. U našem životu, grijeh uvijek ima konkretne posljedice.
Sv. Pavao apostol piše Rimljanima: Jer plaća je grijeha smrt, a dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem. Rimljanima 6, 23.
Grijeh, za nas je do određene mjere nepoznata stvarnost, koja djeluje tiho i neprimjetno, ali vodi tragičnim posljedicama. Zlo u nama nećemo nadvladati s time ukoliko se samo trudimo činiti dobro. Za to je potrebno nešto više. Psihologija i psihijatrija nam u mnogim problemima može pomoći. Može nas osloboditi od mnogih neispravnih životnih osnova i principa, ali ne može riješiti temeljni problem našeg života. Temeljnim problemom našeg života je grijeh.
Druga stvar koja je značajno ovdje naglasiti, to je smisao ovog čovjeka za pravednost. On kaže: „Mi pravedno stradamo, ali ovaj čovjek nije učinio ništa loše.“ Iznenađujući smisao za pravednost.
Što je to pravednost? Bojim se da taj pojam ili razumijevanje pravednosti, vremenom se sve više gubi iz našeg života i naše zajednice. Znamo li mi u opće što je to pravednost? Kada vidimo nekakvu nepravednost, potakne li to naše emocije ili bilo kakvu reakciju po tome. Imamo li u opće volju slušati te obespravljene i šikanirane ljude oko sebe.
Treća stvar kod ovog drugog zločinca, što je začuđujuća, to je iznenađujuća reakcija. On zna gdje je rješenje. On zna što je problem njegovog života. On zna što je pravedno, i što je iznenađujuće, on zna i gdje je rješenje. “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.“ On zna da rješenje njegovog problema nije nekakvi politički prevrat, promjena sistema, on zna da je jedino rješenje njegovog života Isus Krist.
Dragi moji prijatelji, jeste li već došli do tog fantastičnog zaključka da vaše rješenje, moje rješenje problema u kojem se nalazim je Isus Krist. Jeste li nakon svega zaključili da nikakvo dugoročno ili trajno rješenje ne postoji. Isus Krist je jedino rješenje bez alternative.
To drugo što je Isus ponudio ovom umirućem čovjeku je oproštenje. Cijeli događaj s križem je događaj o opraštanju. Cijeli događaj raspeća je demonstracija onoga da Bog uzima naše grijehe, našu krivicu, naše prijestupe, da bi mi mogli biti oslobođeni. Vjerojatno ste već čuli onaj krasni izraz: „Sa Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. »Ranom njegovom mi se iscijelismo.« (D.A str.25) To je oprost.
Treću stvar koju Isus nudi ovom razbojniku je nada. Nije to optimizam, pogotovo ne onaj zajedljivi optimizam koji kaže da je nešto dobro iako nije dobro, on mu nudi nadu: „Bit ćeš sa mnom u raju!“ Kako bi rado čuo već ovdje na zemlji kao što je to čuo ovaj razbojnik „Kažem ti, danas, bit ćeš sa mnom u raju. U to možeš biti siguran.“ Ono što je iznenađujuće je da je taj razbojnik na križu bio prvi koji izjavljuje vjeru u uskrslog Krista u trenutku kada Krist visi na križu. Taj razbojnik je morao znati da će Isus za koji trenutak umrijeti, i bez obzira na to on izjavljuje svoju vjeru : “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.“ Drugim riječima kaže, „Ja znam da ćeš ti doći u svoje kraljevstvo. Ja znam da ćeš ti ustati iz mrtvih. Ja znam da je jedino u tebi nada, ali Gospodine kada dođeš tamo, molim te sjeti me se.“
Imaš li nadu u Isusa Krista. Imaš li sigurnost da je Isus ustao iz mrtvih, i kako je evanđelista zapisao da „ kad otidem i pripravim mjesto, opet ću doći i uzet ću vas k sebi, da i vi budete, gdje sam ja.“ (Ivan 14,3.) Taj osuđenik bio je prihvaćen, dobio je oprost, i dobio je nadu. Dobio je nadu za ljepši život u ljepšem svijetu. Nadu u nešto što neće iščeznuti ili nestati, nadu nad pobjedom nad smrću i grobom, nadu koja je u Isusu Kristu.
Isus umire za grješnike umjesto njih. Ako bi ih spasio od smrti kako je htio prvi razbojnik, tada u stvarnosti ih više ne bi mogao spasiti za vječnost. Bilo bi to spašavanje na trenutak dok ih ne zakači smrt zbog starosti ili nekakve bolesti.
Taj pobunjenik, razbojnik sa križa, na svoj način svojom verzijom moli molitvu Očenaš. „Dođi kraljevstvo tvoje“ „Tvoje kraljevstvo Kriste znači vječni život. A ja upravo za tim čeznem. Želim život pod tvojom upravom i vlašću, jer tamo više neće vladati zlo, tamo neće biti grijeha, tamo neće biti kao razbojnik ili pobunjenik. Tamo ću imati svoje normalno ime, odmah iza tvog koje sa zahvalnošću primam.“
Da, Bog ima moć ući u svačiji život, da, Bog može riješiti svačiji problem samo ako je čovjek spreman mu se predati u Njegove ruke. Čini mi se da se bojimo uzimati za uzore ljude koji su se obratili Bogu u svojih posljednjih pet minuta. Nekako kao da u njih nemao povjerenja, jer ipak mi se tu trudimo, mučimo se, idemo tim uskim putem, a tamo neki razbojnik u posljednjih pet minuta zasluži raj. Nije li taj raj nekako prelagano zaslužiti? Ipak ovog čovjeka ne moramo žaliti. On je završio svoj život s obećanjem koje je izašlo iz usta samog Spasitelja: O njemu ne moramo ništa govoriti, ili možemo misliti što hoćemo. Na koncu to je bio razbojnik ali njemu je sasvim dosta što mu je Isus obećao, a to nije bilo malo.
I za zločince vrijedi Božja ponuda spasenja. I grijehe zločinaca Isus je uzeo na sebe i za njihove grijehe je umro. Možda nam se to čini nelogičnim, ali ovaj zločinac je iskoristio svoj kratki čas prije svoje smrti, iskoristio je taj minimalni vremenski prostor i prihvatio Krista u posljednjem trenutku. Koliko dana smo mi za ozbiljno živjeli s Isusom Kristom kroz vjeru u Spasitelja.
Razbojnik na križu je shvatio da je temeljni problem njegovog života bio grijeh. On razumijeva što je to pravednost, a shvatio je da je jedino rješenje njegovog života, Isus Krist. Isus ga je prihvatio, ponudio mu oprost, i ponudio mu nadu u ljepšu budućnost. Razbojnik je bio prvi čovjek koji je razumio tko je Isus Krist u situaciji Kristovog najdubljeg poniženja i patnje.
Ja bi toliko želio da to iskustvo bude moje i tvoje osobno.
Zvonko Presečan
Bruno Petrušić lic. theol.
