ČITANJA: Iz 49,3.5-6; Ps 40,2.4ab.7-10; 1Kor 1,1-3; Iv 1,29-34
Prvo čitanje: Iz 49, 3.5-6
Postavit ću te za svjetlost narodima, da spas moj budeš do nakraj zemlje.
Čitanje knjige proroka Izaije
Gospodin mi reče: »Ti si sluga moj, Izraele, u kom ću se proslaviti!« A sad govori Gospodin, koji me od utrobe slugom svojim načini, da mu vratim natrag Jakova, da se sabere Izrael. Proslavih se u očima Gospodnjim, Bog moj bijaše mi snaga. I reče mi: »Premalo je da mi budeš sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj budeš do nakraj zemlje.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 40, 2.4.7-10
Pripjev: Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!
Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim
i on se k meni prignu i usliša vapaj moj.
U usta mi stavi pjesmu novu,
slavopoj Bogu našemu.
Žrtve i prinosi ne mile ti se,
nego si mi uši otvorio;
paljenicâ ni okajnicâ ne tražiš.
Tada rekoh: »Evo dolazim!
U svitku knjige piše za mene:
Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju,
Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.«
Pravdu ću tvoju naviještat u zboru velikom
i usta svojih zatvoriti neću,
Gospodine, sve ti je znano.
Drugo čitanje: 1Kor 1, 1-3
Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!
Početak Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Pavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa, i brat Sosten Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Iv 1, 29-34
Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče:
»Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.«
I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ’Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.«
Riječ Gospodnja
Homilija
Ne znam kako vama, ali meni je ovo jedno od ljepših proročanstava kojim je opisano djelovanje i rad Isusa Krista. Htio bi s vama danas analizirati ovaj tekst, i utvrditi kakav je to praktično bio Isus. Sam početak govori, evo Sluge moga. Zanimljiv mi je taj naziv. Sluga. Kakva je uloga sluge. Zašto nije nazvan moj partner. Zar to ne bi bila ljepša titula. Sluga dobije nalog i radi ono što mu se naredi. Sluga baš nema prostora da bilo što radi po svom. Ono što je zanimljivo da je upravo taj sluga imenovan da donosi pravo narodima. Onaj koji donosi pravo, taj je glavni. Njega se sluša, i on upravlja sa svima. Međutim ovdje je nešto zanimljivo. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. Kakav je to vođa koji ne viče, i ne podiže glasa. Stari Rimljani su imali parolu, „Ukoliko ti nedostaje argumenata, budi glasniji.“ Međutim on ne diže glasa. Očito je da što je onaj koji zapovijeda po činu veći, da je automatski tiši. Danas u vojsci najviše se deru desetari, dok generali nisu tako glasni. Ovdje se radi o nekome tko je iznad svih zapovjednika u svemiru, te nije čudo što ne viče i što ne podiže glasa.
Postoji još jedna, za nas, nelogičnost. „On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja.“ Zašto baš trsku. Vjerujem da vam je svima poznata ta biljka. To je vrlo krhka biljka. Dovoljno je da prođete kroz područje gdje raste trstika, i ona će se zalomiti. Ukoliko bi željeli vratiti je natrag, morali bi je dignuti, i nekako učvrstiti za drugu biljku da bi mjesto loma zaraslo.
Interesantna mi je ta usporedba. Koje koristi imate od napuknute trske. Inače trska se donedavno koristila u graditeljstvu. Sušila bi se, i tada bi se upotrebljavala kao rabic za žbukanje na drvenim stropovima, ili se u nekim krajevima koristi kao materijal za pokrivanje kuća. Očito ovdje Izaija razmišlja o bambusu, koji je kad je cijel vrlo jak, međutim napuknuta trska je vrlo opasna. Napuknuti komadi su vrlo oštri, i postoji opasnost da ukoliko se na nju oslonite, da se povrijedite oštrom špranjom koja je ostala na pukotini. Upravo o takvoj trski je ovdje riječ. Možete zamisliti ovdje ovog slugu, koji prolazi pored neke močvare gdje rastu trske, i primijeti neku napuknutu trsku. Mi bi možda rekli, što imam od nje, ali on ne. Diže polomljenu trsku, veže ju uz zdravu, sve krhotine pokušava priljubiti uz stabljiku, i ostavlja je da normalno zaraste.
Dalje nastavlja, „niti gasi stijenj što tinja.“ Nama je možda teško razumjeti ove slike. Ovdje se radi o uljanicama, malim glinenim lampicama u koju bi nalili ulje. Kroz poseban bi otvor bila provučena špagica od kudjelje, koja bi bila natopljena u ulju, i taj bi se vrh koji bi virio van zapalio. Ulje bi gorilo na vrhu te špagice ili stijenja. Nakon određenog vremena. Taj stijenj bi izgorio možda negdje oko jedan centimetar, i počeo bi se gušiti, ili tinjati. Za to vrijeme to bi jako smradilo. Jedini način da se oslobodite tog smrada je da navlažite prst, i to pogasite. Međutim ovaj sluga kojeg opisuje Izaija, on to tako ne radi. U vrijeme proroka Izaije, bilo je problem i zapaliti vatru. To se radilo udaranjem kremena o kremen i nije to baš bio lak postupak. Zamislimo sada slugu, primijeti kako stijenj tinja, i strašno smrdi. Očito u toj sobi je bilo više takvih uljanica, i gašenje ove jedne i ne bi bio veliki gubitak. Međutim on to ne radi. On se raduje što još tinja, uzima neko drvce, i čisti nagorjeli stijenj. Možete misliti koje li radosti kada uljanica ponovno zasja svojim punim sjajem.
To je princip koji Isus upotrebljava u svom odnosu s nama.
Ovdje bi povukao paralelu na nas. I nama je postavljeno pitanje. Znamo li prioritete. Što nam je važnije. Dali nam je važna neka crkvena forma, ili nam je važna osoba ili kako to mi slikovito znamo reći, duša koja pati. Što ćemo učiniti kada vidimo nekoga nalomljenog. Takav je vrlo opasan. Mogao bi nekoga ozlijediti sa napuknutim špranjama. Imamo dvije mogućnosti. Možemo ga odsjeći, i odstraniti. Na taj smo način riješili problem za ostale. Nikoga bar neće ozlijediti. Možemo i drukčije postupite. Možemo ga pokušati izravnati, učvrstiti, pokušati spasiti. Međutim tada se upuštamo u rizik neuspjeha. Možda ne uspijemo. Možda se neće izliječiti. Možda će se osušiti, i naš će trud propasti. Koje varijante imamo. Ako ga odsiječemo, sigurno ga gubimo. Pokušamo li ga izravnati i pomoći mu da ozdravi, možda ćemo ga izgubiti. Ako postoji i mala vjerojatnoća za uspjeh Isus bi to pokušao, a to očekuje i od nas.
Isus nas je pozvao da svijetlimo. Može se dogoditi da nekome stijenj više izgori, i taj počne tinjati. Svjetlo mu je slabo, i još k tomu smrdi. Hoćemo li ga ugasiti, ili pokušati očistit stijenj. Najjednostavnije je ugasiti, i oslobodili smo se smrada. Neka svijetle samo oni koji čisto svijetle. Zaboravljamo ipak na jednu stvar. Oni koji možda jasno svijetle može im se dogoditi da im stijenj izgori i da počnu tinjati. Dali ćemo pokušati čistiti takav stijenj. To nije jednostavno. Mogli bi se čak i opeći. Može se dogoditi da stijenj koji tinja kod čišćenja i ugasimo, pogotovo ukoliko nemamo iskustva sa čišćenjem. Hoćemo li preuzeti rizik i pokušati tu uljanicu osposobiti da zasja punim sjajem. Ugasiti je jednim dodirom, to je vrlo jednostavno, ali očistiti stijenj, namjestiti ga da može povlačiti ulje, namjestiti ga tako da ustvari on ne gori, već ulje u koje je utopljen, tu već treba upotrijebiti i neki napor. Možda i ne uspijemo, ali ako ne pokušamo, zasigurno smo izgubili.
Ovu sliku upotrijebio bi kao ohrabrenje za nas. Mi prolazimo kroz život, nailazimo na razne situacije, i dogodi nam se da nas netko nagazi i nalomi. Možda ovdje i nećemo naići na one koji vide naš problem, ili prepoznaju našu bol, ali možemo biti potpuno sigurni da nas Isus neće odsjeći. Njemu smo toliko dragocjeni, da je on učinio baš sve što je morao učiniti da bi nas spasio. Njemu smo toliko dragocjeni da je svoj život dao za nas kako bi nam omogućio da s njim provedemo cijelu vječnost. On čini sve da bi nas imao sa sobom.
Može se dogoditi da nam život počine biti težak. Počinjemo tinjati kao stijenj koji je izgorio. Možda kod ljudi nećemo doživjeti razumijevanje, ali Isus Krist će sve učiniti da nas osposobi kako bi zasjali punim sjajem. Kao što stijenj brzo sagorijeva kada je nepravilno postavljen u odnosu na ulje, te njegov položaj nije podesan za protok ulja u koji je uronjen, tada stijenj brzo sagorijeva. Ukoliko naš život ne bude ispravno uronjen u Svetog duha, mi ćemo također brzo izgorjeti. Umjesto jasnog svjetla, život će drugim ljudima izgledati kao titranje, i umjesto mirisa ulja koje sagorijeva, širit ćemo oko sebe smrad izgorjele kudelje. Međutim za Isusa je jako važno da baš mi svijetlimo. Za Isusa je dovoljno da u nama vidi još onaj mali preostali žar, i da taj žar pretvori u plamen koji će gorjeti za njega, da to bude plamen ljubavi prema Kristu, i ljubavi jedan prema drugome. Kristova želja je da mi kao stijenj budemo uronjeni ispravno u Svetog Duha, kako bi kroz nas Duh sveti svijetlio, i obasjavao ovaj svijet.
Uvijek sam zadivljen kada razmišljam o Isusu i njegovom savršenom životu. Njegove misli, riječi i djela su bili u savršenom skladu. Nakon krštenja, Isus je izišavši iz vode kleknuo i uputio molitvu svom Nebeskom Ocu. Molitva je bila neizostavni dio Njegove službe i kroz razgovor sa svojim Ocem je dobio neophodnu silu za uspjeh svoje zemaljske misije. Tom prigodom se očito molio da mu Otac potvrdi kako je prihvatio ljudsku prirodu svoga Sina. Očito je svome Ocu upućivao molitvu za uspjeh svoje zemaljske misije. Imao je važnu zadaću koju je trebao ispuniti. Pored toga što je trebao spasiti čovječanstvo od vječne smrti, trebao je pokazati i kakav je Njegov Otac. Trebao je predstaviti svog Oca punog ljubavi, a na žalost mi to gledajući s ljudskog stajališta nismo bili u stanju razumjeti. Nije dugo čekao odgovor. U tom trenutku su se otvorila nebesa što je pokazatelj nečeg vrlo važnog. Uvjeren sam da se to samo može dogoditi nekom tko je posebno mio Bogu.
Ono što se dogodilo Isusu u sljedećem trenutku nikad se nije dogodilo nijednom ljudskom biću ni prije niti će se dogoditi poslije. To se može dogoditi samo čovjeku koji je u isto vrijeme i Bog. Trenutak nakon Isusovog krštenja za nas vjernike je najznačajniji, jer je Bog javno obznanio svoga Sina. Spustio se Sveti Duh obasjavajući Isusa. Na Isusovu glavu spustila se svjetlost u obliku goluba- prikladan znak Onoga koji je ponizan i krotak. Sveti Duh je bio Isusov stalni pratitelj od rođenja do posljednjih trenutaka svog boravka na ovoj zemlji. On je bio tu na početku njegove službe kao što je prorečeno po proroku Izaiji “I na njemu će počivati Duh Gospodnji, Duh mudrosti i razbora, Duh savjeta i sile, Duh spoznaje i straha Gospodnjega”.
U sljedećem trenutku čuo se glas iz otvorenih nebesa: “Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina!” To je bila konačna potvrda da je Isus po volji svome Ocu i te su Ga riječi ojačale za Njegovu zemaljsku misiju.
Ove riječi potvrde da je Isus Sin Božji dane su da bi nadahnule vjerom i one koji su bili svjedoci ovog prizora i duhovno ih ojačale. Ivan Krstitelj je prepoznao znak koji je Bog obećao. On je znao da je Onaj koga je krstio bio Otkupitelj svijeta. Sveti Duh je počivao na njemu i ispruženom rukom pokazujući na Isusa, povikao je: “Gle, Janje Božje koje uze na se grijehe svijeta”.
Izraelski narod, osim nekolicine, nije prepoznao Isusa kao obećanog Mesiju i Spasitelja, nisu prepoznali kako iz Njegove ljubavi proizlazi dar koji ih miri s Njim. Oni su imali svoju predstavu o Mesiji koji je po njihovom razumijevanju trebao spasiti samo njih kao narod. Koliko li je to bila uskogrudna vizija. Isus je došao spasiti cijeli svijet, a ne samo izraelski narod.
Dragi moji prijatelji kako je danas s nama. U kontekstu ovog veličanstvenog prizora i Očeve potvrde da je Isus Krist Njegov jedinorođeni Sin, prepoznajemo li mi danas taj Dar koji nam je samo Nebo dalo? Isus svojim dolaskom na naš Svijet je pokazao koliko mu je stalo da nas spasi i izvuče iz mulja grijeha u koji smo upali. Riječ Gospodnja nam govori da smo bespomoćni i svi naši napori nisu dovoljni da se sami izvučemo.
Događaj na obali Jordana nam je putokaz na koji način možemo pobijediti grijeh i biti po Božjoj volji i živjeti životom kakvim je Isus živio. Isus je rekao: Tko ima sina ima život vječni. Prihvatiti Krista za Božjeg sina koji je napustio nebesko prijestolje, rodio se i živio na ovoj zemlji, ostavio nam je primjer i uzor besprijekornog duhovnog života, i na kraju umro i uskrsnuo da bi nas otkupio. Prihvatiti Krista kao Božjeg Sina znači naš odabir vječnog spasenja sa Njim.
Kroz ustrajnu i iskrenu molitvu u poniznosti i svjesnosti svoje grešnosti i nemoći, kroz nazočnost Svetog Duha u našim životima koji nam daje silu u hodanju Njegovim tragom, i mi možemo dobiti potvrdu da smo istinska djeca Božja. Isus nam je ostavio primjer kako bi mogli ići Njegovim stopama.
Jedan pisac iz devetnaestog stoljeća je rekao: “Kako je moja molitva postajala usrdnija i dublja, imao sam sve manje i manje za reći. Na kraju sam skroz utihnuo. Pretvorio sam se u slušatelja. Isprva sam smatrao kako je molitva govor. Ali naučio sam da molitva ne samo da je šutnja, nego je suštinski slušanje. Tako da: moliti znači , utihnuti, mirovati i čekati, dok onaj koji se moli ne začuje Boga”. Naš Otkupitelj otvorio je put, tako da najgrešniji, najugroženiji, najugnjeteniji i najprezreniji mogu pronaći pristup ka Ocu.
Neka nam Bog pomogne i da uspjeh u hodu za Isusom i njegovim primjerom. Bez obzira na to što da nas snađe na tom putu imajmo uperen pogled u Našeg začetnika i izvršitelja vjere.
