Paganini je talijanski violinist i skladatelj, rođen u Genovi 1782. godine. Kao boležljivi dječak od šest godina svaki dan beskrajno je morao vježbati na violini pod očevim pritiskom koji je svirao mandolinu, dok je majka prema njemu bila nježna i popustljiva. Pored toga što je rano podučavan skladanju, bio je samouk, jer brzo napušta stil kojim su išli violinisti Giuseppe Tartini i Giovanni B. Vioti stvarajući svoju tehniku.
U javnosti je počeo nastupati kao osmogodišnjak, kada je napisao i prvu sonatu, a 1795. odlazi na školovanje u Parmu, gdje su mu učitelji nakon što su čuli kako svira, rekli da ga oni nemaju više što naučiti. Nakon toga sam vježba pa je znao svirati i po petnaest sati na dan. Neki njegovi komadi su i dandanas zbog težine neizvedivi. Svoj stil i vještinu razvija zahvaljujući ne samo glazbenom daru, nego upornosti, izdržljivosti i snažnoj osobnosti. Paganini je često imao ozbiljnih poteškoća sa zdravljem. Već u ranom djetinjstvu teško se razbolio od ospica, da su njegovi najbliži pomislili da je umro. Položili su ga u lijes i samo pukim slučajem nisu prerano sahranili.
STRASNI KOCKAR
Bježeći od očeve stege, nekoliko je godina lutao i postao strastan kockar. Zarađivao je velike svote novca, ali ga je na kocki još brže i lakše trošio. Jednom je zgodom prokockao čak i svoju violinu. Trebao je nastupiti dok mu je violina bila u zalagaonici. Prijatelj Livron posudio mu je vlastitu skupocjenu Guarnerijevu violinu, na kojoj je te večeri tako dobro svirao, da mu ju je oduševljeni Livron poklonio. Na toj violini svirao je sve do svoje smrti i oporučno je ostavio svojemu rodnomu gradu Genovi, pod uvjetom da na njoj nitko više ne svira.
O njegovu životu između 1800. i 1805. godine, ništa se pouzdano ne zna. U pismu Fetisu, Paganini je tvrdio da je u to vrijeme djelovao kao kapelmajstor na dvoru u Lucci, ali je utvrđeno da je pribjegao toj neistini kako bi izbjegao govorkanje da je u to vrijeme bio u zatvoru. Glazbene uspjehe postiže solističkim nastupima na dvoru u Lucci i postaje majstor novoosnovanoga orkestra i miljenik Napoleonove sestre, kneginje Marije Elise Bacciocchi i gdje ostaje do 1808. godine. Nakon toga nije prihvaćao stalno zaposlenje, dok je njegovo imenovanje za komornoga virtuoza austrijskoga cara bila počasna titula. Postaje «slobodni» violinist, svirajući na koncertima po cijeloj Italiji vlastitu glazbu. O Paganiniju kao «vražjem guslaču» i njegovu umijeću sviranja kružile su glasine da umijeće «đavolskoga Talijana ne potječe s ovoga svijeta», da mu je vrag sjedio na ramenu i upravljao gudalom. Glasine o ugovoru s nečastivim postale su toliko brojne, da je sam Paganini morao jednom prigodom objaviti pismo svoje majke, kako bi javnosti dokazao da ima zemaljske roditelje. Ta je priča nastala kako je u toj kišovitoj noći babica žureći u kuću Paganinijevih, spotaknula se na stepeništu i pri tomu spomenula vraga, a u istom se trenutku u sobi začuo plač tek rođenoga dječaka. Drugi su tvrdili da je violinu naučio svirati u zatvoru, gdje je navodno dospio zbog ubojstva suparničkoga ljubavnika jedne od svojih učenica.
(Nastavlja se.)
Fra Mate Tadić
