Marito Mihovil Letica – Zagreb
Eshatologija je religijski nauk o ʺposljednjim stvarimaʺ, o smrti i životu nakon nje te o budućemu novom svijetu koji će uslijediti nakon sadašnjega. Riječ ʺéskhatosʺ u grčkoj složenici ʺeshatologijaʺ znači ʹnajudaljenijiʹ, ʹposljednjiʹ: eshatologija se dohvaća sudbine čovjeka i naroda, svijeta i svemira. U tome nam pogledu prorok Izaija prenosi riječi Jahve Gospoda: ʺJer, evo, ja stvaram / nova nebesa i novu zemlju. / Prijašnje se više neće spominjati, / niti će vam na um dolazitiʺ (Iz 65,17). A budući da se Novi zavjet u Starome skriva, a Stari u Novome otkriva, u novozavjetnoj knjizi ʺOtkrivenjeʺ čitamo: ʺI vidjeh ʹnovo nebo i novu zemljuʹ jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nemaʺ(Otk 21,1). Izaijine riječi bivaju u ʺOtkrivenjuʺ apostola Ivana razmotrene u nedoglednoj, osjetilnim iskustvom nedohvatljivoj, ali vjerom naslutivoj novozavjetnoj, kristološkoj perspektivi.
Skolastički teološki i filozofski spisi obično razlikuju posljednje stvari koje se odnose na pojedinca (individualna eshatologija) od posljednjih stvari koje se odnose na cijelu ljudsku i svjetsku povijest (opća ili kozmičko-univerzalna eshatologija).
Premda to nije uobičajeno, eshatologiju je moguće ocrtati trokutom kojim su spojene i objedinjene tri bogoslovne krjeposti: vjera, ufanje ili nada te ljubav. Posrijedi su krjeposti kojima je izvor i uvir, uzrok i neposredan objekt sâm Bog. Posvećujućom milošću ulivene u čovjeka, osposobljuju ga da živi u dosluhu i vezi s Presvetim Trojstvom. Te se krjeposti iskazuju zalogom prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga u moćima ljudskoga bića.
Kada je riječ o nadi, valja reći da je u 18. stoljeću agnostički filozof Immanuel Kant u svojemu kritičkom idealizmu postavio pitanje ʺČemu se mogu nadati?ʺ, a u 20. stoljeću kršćanski egzistencijalistički filozof Gabriel Marcel određuje nadu kao ʺakt duhovnoga doživljavanja kojim otkrivamo dubine dušeʺ. ʺSamo je u Bogu mir, dušo moja, / samo je u njemu nada moja. / Samo on je moja hrid i spasenje, / utvrda moja: neću se pokolebatiʺ, čitamo u psalmu Davidovu (Ps 62, 6-7). Kao što je već rečeno: uz vjeru i nadu stoji ljubav. U ʺPrvoj poslanici Korinćanimaʺ nalazimo ʺHvalospjev ljubaviʺ apostola Pavla, gdje on uz ostalo kaže da ljubav ʺsve pokriva, sve vjeruje, / svemu se nada, sve podnosiʺ (1 Kor 13,7).
Možemo reći da se eshatologija nahodi gotovo u središtu objaviteljskog procesa tijekom povijesti. Svijest o budućnosti proishodi iz mnogih proteklih stoljeća i tisućljeća čovječanstva. A za kršćane povijest je ustvari povijest spasenja. Upravo se u tome smislu susreću u eshatologiji dimenzije prošlosti i budućnosti, između kojih živi i ide prema svojemu konačnom ispunjenju čovjek i njegov suvremeni svijet. Za kršćane se današnji svijet na krilima vjere, nade i ljubavi približava, u trajno prisutnom i stalno izmičućem ʺsadaʺ, svojemu ʺeshatonuʺ, dovršenju u vječnosti. Konačni Kristov dolazak očitovat će se kao definitivno prispijeće Božje ljubavi. Stoga ʺeshatonʺ možemo najprikladnije označiti kao vrhunac povijesnospasenjskog događaja ljubavi. Između pojmova ʺvječnostʺ i ʺdanasʺ nestat će svake razlike. Za sada, u današnjemu našem vremenu, dano nam je osjetiti predokus toga eshatološkog sjedinjenja.
Knjigu naslova ʺEshatologija u našem vremenuʺ, a podnaslova ʺPosljednje čovjekove stvari i kršćanstvoʺ objelodanila je 2018. u Zagrebu izdavačka i nakladnička kuća Kršćanska sadašnjost. Autor je knjige švicarski katolički teolog Hans Urs von Balthasar, koji je studirao književnost i filozofiju u Münchenu, Beču, Berlinu i Zürichu, teologiju u Lyonu. Zasigurno je riječ o jednom od najvećih teologa 20. stoljeća. U vječnost se preselio godine 1988.
Dubinu i dalekosežnost, snagu i gipkost, eleganciju i lapidarnost njegove teološke misli o posljednjim čovjekovim stvarima možemo razaznati primjerice iz ovoga ulomka uzetog iz knjige ʺEshatologija u našem vremenuʺ. Hans Urs von Balthasar kaže da nam
ʺ… vječni život ovdje na zemlji nije nužno stran, [nego] da je, štoviše, posve moguće vremenitost živjeti tako da ʹmislimo što je goreʹ, da se u istini hranimo iz izvora vječnoga života, i povrh toga sami postajemo izvori i darivatelji vječnoga u vremenu. Činimo li to – a to činimo kada ljubimo – tada nas ljubav čisti ovdje na zemlji i umirući ulazimo u kraljevstvo koje smo uvijek već poznavali, vatrene nas oči pogađaju kao ono što smo uvijek očekivali, priželjkivali, tako reći u snu unaprijed već gledali, i naš pogled u njih ne boli, osim onim slatkim bolom koji nam nanosi svaka preobrazba ljubavi. Granični pojam, kakav razvija apostol Ivan u svojim poslanicama, ali koji nitko ne će prisvajati za sama sebe, jest brisanje čitavoga suda posredstvom ljubavi: ʹU ovom je njegova ljubav u odnosu na nas dosegnula vrhunac da smo već sad sigurni u pogledu sudnjega dana… U potpunoj ljubavi nema straha.ʹʺ
U uvodnoj riječi naslovljenoj ʺO eshatologiji Hansa Ursa von Balthasara u krahu eshatologije našega vremenaʺ teolog prof. dr. Ivica Raguž među inim kaže da
ʺ… kršćanska eshatologija nije za Balthasara puko izvješće o budućim vremenima, nego posljednje što sada i ovdje određuje čovjekovu egzistenciju. To posljednje za kršćane jest Isus Krist, a ne obična izvješća o budućim stvarima nakon smrti. Na taj se način cjelokupna kršćanska eshatologija koncentrira u Isusu Kristu, njegovu eshatološkom djelovanju u povijesti. Tako je švicarski teolog ponovno stavio eshatologiju u središte teologije nakon što je ona u katoličkoj teologiji dugo bila zapostavljena.ʺ
Sržan ocrt sadržaja knjige govori nam da u njoj možemo čitati o posljednjim stvarima kao pitanju i o tri pretkršćanska pokušaja njegova rješenja (magijsko, idealističko i kozmičko rješenje), o krivulji zapadne eshatologije, o kršćanskoj eshatološkoj poruci, o modernome čovjeku i pitanju o posljednjim stvarima, zatim o smrti, sudu, očišćenju te o tome da ʺvječni je počinak u Bogu Gospodinuʺ.
Marom Kršćanske sadašnjosti dostupna je na hrvatskome jeziku sustavna, sadržajna te izvanredno vrijedna studija o eshatologiji, o posljednjim čovjekovim stvarima navlastito u našem vremenu.
Izvor: https://www.vaticannews.va
