GLAZBENA KLASIKA
Glazbeni je stil koji se pojavljuje polovicom 18. stoljeća, protežući se usporedo s romantizmom tokom cijelog 19. stoljeća. Glazbeni klasicizam kao i u ostalim umjetnostima, odraz je novog humanizma, koji je ponovno usmjerio pozornost na čovjeka i prirodu, ali bez strastvene i uzbudljive žestine baroka i površne igre rokokoa. Pokušava se pronaći i prikazati čovjeka i prirodu, u prirodnoj i osebujnoj slobodi.
Estetičari klasike odbacuju barokni stil efekata i oponašanja izgrađujući novo shvaćanje, po kojemu je glazba sama sebi svrhom. Želja za stvaranjem pristupačnog i svima razumljivog jezika, pobudila je zanimanje skladatelja za narodnu umjetnost, čije su napjeve unosili u svoja djela. Najizrazitiju promjenu doživljava, odnos prema melodiji. Umjesto višeglasja kompozicijom dominira, melodija jednoga glasa s jednostavnom glazbenom pratnjom. Napuštaju se prijašnji glazbeni oblici, da bi se melodiji dalo što osobnije i izrazitije obličje.
TEŽNJA ZA JEDNOSTAVNOŠĆU
Veliki zamah koji u doba klasike doživljava instrumentalna glazba, nije umanjio zanimanje za operu što vremenom prerasta u «klasični tip opere». Sveopće težnja za jednostavnim i pristupačnim jezikom, nalaze pogodan oblik u solo-pjesmi, koja se u klasici razvija kao protuteža talijanskoj opernoj ariji. U ovom razdoblju izgrađen je moderni orkestar, koji se u osnovi nije izmijenio do danas. Razvija se moderna orkestralna tehnika, zasnovana na strogoj izvođačkoj disciplini, jednostavnom potezu gudala i točnoj izražajnosti zvuka.
Stvaraju se i novi temelji koncertnog života. Dok se u vrijeme baroka glazba pretežno stvarala i izvodila na dvorovima i u crkvama, u doba klasike ona je postala pristupačna širem građanstvu. Uz organiziranje javnih koncerata, javljaju se koncertni virtuozi koji nastupaju za određenu nagradu. Postupno odumiru službe dvorskog i crkvenog glazbenika, a javljaju se slobodni umjetnici. I dalje su vezani narudžbama, ali više nisu vezani strogo formalnim okvirima, već skladaju prema vlastitoj sklonosti i nadahnuću. Glazbenici su postali ovisni o javnom vrednovanju, šireg slušateljstva posve nestalnih ukusa.
U doba klasike savršenstvo su dostigle kompozicije: sonata, simfonija, gudački kvartet i klasična opera. Najistaknutiji predstavnici klasike su bečki majstori Franz Joseph Haydn (1732.-1809.), Wolfgang Amadeus Mozart (1756.-1791.) i Ludwig van Beethoven (1770.-1827.).
FRANZ JOSEPH HAYDN (1732.-1809.) (1.)
Austrijski je skladatelj rođen u mjestu Rohrau u Gradišću 1732. godine. Od oca seoskog kolara, koji je svirao harfu pri tome ne znajući niti jednu notu, naslijedio je marljivost u radu i ljubav prema glazbi, a od sredine u kojoj je odrastao ljubav prema prirodi, narodnoj glazbi i jednostavnost. Prve pouke u čitanju, pisanju i glazbi dobio je od strica učitelja u gradiću Hainburgu. Naučio je glazbene osnove i svirao violinu, orgulje, spinet i bubanj.
U osmoj godini sa sobom ga je poveo u kor bečke katedrale sv. Stjepana, kapelnik Georg Reutter ml., gdje ostaje do osamnaeste godine. Njemu je, kao i ostali zborski pjevači, bio povjeren na uzdržavanje i poučavanje u glazbi, od čega pamti «neprestani post i svega dvije lekcije iz glazbene teorije za svih devet godina». Ipak je za to vrijeme kako kaže, «dobro upoznao sve mogućnosti vokalne i instrumentalne glazbe i naučio umjetnost pjevanja, klavir i violinu». Sustavnu poduku u kompoziciji Haydn nije dobio tada ni kasnije, nego je uglavnom bio prepušten sebi samomu.
Od 1749. kada mu je glas mutirao otpušten je iz katedralnog zbora, pa se je prisiljen sâm uzdržavati pjevanjem, sviranjem, podučavanjem drugih i marljivim komponiranjem. Jedno vrijeme bio je zaposlen kod Nikole Porpora, gdje je na satovima pjevanja učenike pratio na klaviru i radio kao kućni sluga. Za nagradu je od Porpora dobivao poduke iz kompozicije. Poslije toga i dalje ostaje samouk, ali sudeći po knjigama kod njega pronađenim, očito je neprestano radio budno prateći suvremenu literaturu. Ubrzo dobiva i prve glazbene narudžbe, a na skladanje komorne glazbe potiče ga barun Fürnberg, kod kojega je muzicirao i pisao svoja prva djela.
U DVORCU EsterhÁzyJEVIH
Nakon upoznavanja kneza Paula Antona Esterházyja, koji ga uzima za drugog kapelnika u Eizenschtatu, odsječen od svijeta, mogao je pored dužnosti sobara aktivno skladati. Živeći mirnim i radnim životom dvadeset i četiri godine u dvorcu Esterházyjevih, ipak je bio u vezi sa zbivanjima u svijetu, osjećajući idejna strujanja svoga doba. Bio je sretan unatoč nezgodama u kojima mu je dva puta požar uništio kuću. Oba puta kuću mu je o svom trošku podigao knez Nikola Esterházy, ali mu nitko nije mogao nadoknaditi mnoštvo izgubljenih skladbi.
O tomu kako započinje svoj dan Haydn piše: – Ustajem rano i čim se obučem, padam na koljena, moleći Boga i Bogorodicu da me i danas obdare uspješnim radom. Ako mi glazbeno nadahnuće nije dolazilo, šetao sam se po sobi, s krunicom u ruci i ideje su se same po sebi javljale. – Iznad mnogih svojih kompozicija stavljao je natpis: – U Božje ime, Joseph Haydn -, dok se na kraju često nailazi na natpis: – Na slavu Božju. – Bio je duhovno smiren s odmjerenim samopouzdanjem. Volio je nositi odijela koja se više nisu nosila i posljednji je iz svoje generacije nosio periku.
fra Mate Tadić, OFM
