Autor: Sion.hr/CroExpress
Milijunima odbačenih, zgaženih, ostavljenih, bolesnih, umirućih, najsiromašnijima od siromašnih bila je kao majka i upravo su joj oni dali naziv Majka Terezija, naziv koji osim nje nije dobila ni jedna žena 20. stoljeća. Služeći im, postala je jedna od velikih osoba našega vremena, vjerodostojan i neodoljiv simbol kršćanske ljubavi prema bližnjemu.
Ljudi svih staleža prepoznali su njezinu nesebičnu ljubav, suosjećanje prema siromasima, divili se njezinoj jednostavnosti, iskrenosti, radosti i miru kojima je zračila te je obdarili s mnogo odlikovanja i nagrada, a ona ih nije pripisivala sebi, nego skrećući na Boga vješala o kip Majke Božje, koristeći se primanjima za govor o svojim siromasima. Dopustila je Bogu da bude olovka u njegovoj ruci, a njezine poruke našle su odjeka i među ljudima drugih vjera.
Rođenje pupoljka
Prije stotinu godina, 27. kolovoza 1910., rođenju djevojčice zasigurno su se obradovali svi u katoličkoj albanskoj obitelji Bojaxhiu, otac Nikola, majka Draga, brat Lazar i sestra Aga. Krštena je u katedrali Srca Isusova i dobila ime Agnes Gonxha (Agnes Gondža) koje joj je izabrao otac, a u prijevodu znači: pupoljak, cvijet, ruža. Od samoga je rođenja bila slabašna, krhka, boležljiva te su svi napose majka strepili za njezino zdravlje i život. Nadarena za učenje, poslušna, tiha i mirna bila je radost cijeloj obitelji.
Već kao mlada djevojka bila je angažirana u župnoj zajednici, pjevala u zboru katoličke mladeži, igrala u župnome i gradskome kazalištu, plesala, recitirala, pisala poeziju i druge sastave, svirala tamburicu i mandolinu, bila zapaženi član Marijine kongregacije. Gotovo svakoga mjeseca priređivala je predstave u humanitarne svrhe. Bila je središte oko kojega su se rado okupljali, uvijek točna, vrsni organizator. Stanovali su posve blizu katedrale te joj je kuća bila političko žarište, mjesto kulturnih susreta, razgovora, uvijek puna gostiju. U dvanaestoj je godini prvi put čula glas zvanja i od tada šest godina molila i razmišljala, tražila savjete te konačno u svetištu u Letnici, pred Gospinim likom, uoči Velike Gospe, 15. kolovoza 1928., odlučila svoj život posvetiti Bogu kao redovnica.
Odlazak u Indiju
Iako tužna jer je u kratkome vremenu proživjela bolne rastanke, smrt muža, odlazak sina na studij, vjerujući da je to Božja volja, majka Draga prihvatila je odlazak svoje kćeri u daleku Indiju u misijsku Družbu sestara Blažene Djevice Marije od Loreta (Lorentinkama). Njezin prvi susret s bijedom bio je težak i uznemiravajući, dramatičan, a u srcu brojna pitanja, što može učiniti za taj siromašni svijet. Još u novicijatu do izražaja je došao njezin veliki duh, ljubav, poslušnost, spremnost na odricanje, intelektualne i duhovne sposobnosti, krjeposti. Prve zavjete položila je 23. svibnja 1931. a vječne na dan Pomoćnice kršćana, 24. svibnja 1937. godine.
Nakon dvadeset godina zauzetoga misijskog rada, gotovo uvijek u Kalkuti u školskoj sredini, u raznim odgojnim ustanovama nutarnji glas bivao je sve jači i sigurniji, gotovo zapovijed: «Tvoje je zvanje služiti siromasima!», te odlučuje krenuti u nepoznato računajući na Božju volju i pomoć. Tako je započela nova avantura između Boga i nje, iz koje će ona postati i ostati: Majka Terezija. Sedmoga listopada. 1950. godine osniva družbu Misionarki ljubavi.
Preminula je 5. rujna 1997., a već 19. listopada 2003. blaženom ju je proglasio Papa Ivan Pavao II. te o njoj kazao: ‘Ona je izabrano oruđe za naviještanje evanđelja cijelom svijetu ne propovijedanjem, nego svakodnevnim djelima ljubavi prema najsiromašnijim’. Misionarstvo ljubavi, misionarstvo mira, misionarstvo života, sve je to bila Majka Terezija, njezina je egzistencija bila himna životu, radosno da izrođeno iz duboke vjere i ljubavi.
Osmijehom preobražavala svijet
Koliko je značenje i uloga Majke Terezije bilo za njezina vremena, a i danas vidljivo je i u nacionalnim i međunarodnim nagradama koje je za života dobila. Najprije su je «otkrili» sami gladni, gaženi, gubavi, siromasi svih vrsta, a onda ljudi kulture, ekonomije, politike, vjere… Tako je počelo natjecanje oko njezinoga nagrađivanja, od Indije, a kasnije i po cijelome svijetu, te je dobila počasno građanstvo od više država, više počasnih doktorata i 1979. godine Nobelovu nagradu za mir. Od 1990. je i počasna građanka Zagreba.
O njoj su veliki crkveni dostojanstvenici i državnici kazali: Prolazila je svijetom čineći dobro i osmjehom preobražavala svijet, bila je istinski svjedok evanđelja za sve nas, za hrabro navješćivanje ljubavi Kristove; ulažući svoj život za dobro siromaha, odbačenih, gubavih, onih koji nemaju nikoga, svjedočila je snagu bratskoga prijateljstva, potičući tako pravi ljudski i društveni razvoj; nije moguće biti u njezinoj nazočnosti, a ne biti optimist; ona je heroj našega vremena; Majka Terezija i njezine sestre čudo su kršćanske ljubavi za sav svijet, najljepši izraz dobrote, humanosti, plemenitosti, žrtve, svjedoci da je Bog živ i djelotvoran….
Na komentar jednoga novinara kako to što ona radi on ne bi radio za milijune, jednostavno je i iskreno odgovorila kako ni ona to ne bi radila za milijune, ali za Isusa da. Bio je to i njezin odgovor gdje je crpila snagu, hrabrost, smjelost, izdržljivost, suočenja s bližnjima i mukama cijeloga svijeta, napose ljubav prema siromašnima u kojima je vidjela samoga Krista. Jasno je govorila, «Isus Krist za mene je Kruh Života, uvijek na raspolaganju svima nama, zato i mi trebamo biti na raspolaganju Bogu i drugima, svima kao kruh… Ako otkrivamo Krista pod prilikama kruha, onda ćemo lakše moći otkriti i služiti mu u smrdljivima i uništenim tijelima siromaha, gubavaca, umirućih.” «Isus je sama radost i mir našeg srca», znala je pisati bratu Lazaru. Sestrama pak misionarkama ljubavi pisala je: «Plod našega sjedinjenja s Isusom jest zavjet ljubavi kao što je dijete plod sakramenta ženidbe… Svijećnjak ne gori bez ulja, tako ni zavjet ljubavi ne može opstati bez zavjeta siromaštva i poslušnosti, a mi smo k tome dodale i besplatno služenje siromasima među najsiromašnijima iz ljubavi prema Bogu…»
Isus – izvor njezina života
«Moja je najveća nagrada ljubiti Isusa. On je izvor moga života, moga zvanja, moga posvećenja. On je moja ljubav, moje sve. Moja bi najveća želja bila da se ljubav Božja proširi na sve ljude, posebno na one koji pate.» O djelovanju sestara znala je reći »Mi nismo socijalne radnice, nego prije i iznad svega redovnice, ljubav Božja na djelu. Sve što činimo, radimo s ljubavi, iz ljubavi za Boga i za bližnjega. Radimo mnogo, gotovo dan i noć s mnogim bolesnicima, gubavcima, umirućima, ali sve bi bilo uzaludno i zapravo nemoguće bez Božje pomoći, koju dobivamo posebno po molitvi, pričesti. Bez molitve nećemo biti sposobne prepoznati u svakome čovjeku brata i sestru, još manje Boga, jer plod je molitve vjera, plod vjere ljubav, a plod ljubavi služenje.»
Sestre je poticala da budu dobra i milosrdna srca, da ne dopuste da netko od njih ode a da nije po njima postao bolji i sretniji. Upozoravala je na glavni problem u svijetu – posrnule obitelji – i zalagala se za vraćanje zajedničke obiteljske molitve. U svome je služenju uočila da je najteža bolest današnjice osjećaj odbačenosti, napuštenosti, ravnodušnosti te su za nju dvije zapovjedi – ljubiti Boga i ljubiti bližnjega – postale jedna, neodvojiva zapovijed. «Ja živim s Isusom dvadeset četiri sata na dan. Što god da radim, to je za Isusa», bila je njezina molitva u kojoj je nalazila smisao za žrtvu, imala snage dizati svoj glas protiv ratova, protiv pobačaja koji je smatrala najvećom opasnosti za mir u svijetu, borila se protiv droge i prostitucije.
Pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji koja je u nju usađena od djetinjstva prenijela je na svoje sestre te svaka i danas na svojevrstan način očituje Marijin život u poniznosti, poslušnosti, čistoći, u služenju i ljubavi. Poput Majke Terezije one s krunicom u ruci stalno mole te nikada nisu imale nikakvih opasnosti, napada iako žive i rade u vrlo teškim i opasnim sredinama, među alkoholičarima, drogerašima, ženama koje su se odale lošemu životu. Stoga nije slučajno da je Kongregacija ljubavi upravo na blagdan Gospe od krunice, 7. listopada, dobila iz Rima dopusnicu za djelovanje.
Danas sestara Misionarki ljubavi u svijetu ima više od 4000. Djeluju u mnogobrojnim domovima, za siročad, za napuštene, umiruće te u 137 zemalja svijeta imaju 766 misija. Iako su u omjeru na siromahe svijeta tek «kap u oceanu», ta je kap danas itekako vrijedna pozornosti jer na svim kontinentima uz otklon materijalnoga siromaštva upozoravaju na duhovno siromaštvo. Svuda žive istim stilom života. Redovito dnevno provedu u molitvi po četiri i više sati, a ostatak su vremena sa siromasima. U svojim kućama nemaju radija, televizora ni interneta. Uza ženski osnovan je 1963. godine i muški ogranak Misionari ljubavi u kojem dvjestotinjak braće djeluje u sedam zemalja. I oni žive i rade po pravilu Majke Terezije: «Ne možeš biti misonar ljubavi ako ti srce nije puno radosti!»
Zapis sa zida Dječjega doma u Shishu Bhavani koji je osnovala Majka Terezija:
Čovjek je nerazuman, nelogičan, sebičan. Nije važno. Voli ga!
Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim sebičnim ciljevima. Nije važno. Čini dobro!
Ako ostvariš ciljeve svoje, naći ćeš lažne prijatelje i iskrene neprijatelje. Nije važno. Ostvaruj ciljeve svoje!
Dobro koje činiš sutra će biti zaboravljeno. Nije važno. Čini dobro!
Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim. Nije važno. Budi iskren i pošten!
Ono što si godinama stvarao u času bi moglo razrušeno biti. Nije važno.
Stvaraj!
Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći. Nije važno. Pomaži im!
Daješ svijetu najbolje od sebe, a on ti uzvraća udarcima. Nije važno. Daj najbolje od sebe!
Izabrano iz teksta Brankice Lukačević
