KRIVOTVORENJE POVIJESTI U MANASTIRU KRKA
Brojanje godina (letobroenije) “od stvaranja svijeta”, karakteristika je bizantskih i slavenskih rukopisa, ikona, spomenika umjetnosti i kulture i još mnogo toga. Često se koristi, sve do početka 20. stoljeća. Uvedeno je od strane Carigradskog patrijarhata oko 691., dok ga je Istočno Rimsko Carstvo, u kojem je do tada bio na snazi Julianski kalendar, uvelo 988. Prema kronologiji “od stvaranja svijeta”, svijet stvoren je 1. rujna, a Isus Krist je rođen 5508. Prema odluci Prvog općeg sabora (Niceji) od 325. na kojem se utvrđuju konačnu proslavu Pashe, godina počinje 1. rujna. U Bizantu – crkvena i građanska godina počinju 1. rujna. U 10. stoljeću zapadna Europa gotovo u potpunosti prelazi na brojanje godina od rođenja Kristovog – “novu eru”. U katoličkim zemljama tijekom usvajanja grgurevskog kalendara (1571-72., drugim zemljama kasnije, sve do 18. stoljeća), godina započinje 25. ožujka, po tradiciji iz rimskog kalendara. Ovaj nadnevak je sada blagdan Blagovijest. Natpis iz Bojanske crkve u Sofiji u Bugarskoj, piše: “… Indikt 7. ljeti 6767.” (= 1259.) – nadnevak dovršetka gradnje, isto je upisan nadnevak vojne pobjede bugarskog cara Samuila na Bitolskom napisu: “… slomljen bide car Vasilija iz 6522. godine od stvaranja svijeta” (= 1014.).
Dakle, kada mjesec nije naznačen prevode se godine od rujna do siječnja, stari nadnevak oduzimanja 5508.
Siječanjsku godinu (koja počinje 1. sječnja), ranije koriste samo zapadni slaveni (Hrvati kršćani u Bosni – Povelja Bana Kulina, 1189.) te u zapadnoj Rusiji – Smolensk (1229.), Polock i Galicija često u 14. stoljeću. Nu, u zapadnim ruskim područjima tek u kasnom 16. stoljeću.
Dvostruki nadnevci – “od stvaranja svijeta” i “od rođenja Hristova” nalaze se u tiskanim knjigama: na teritoriju današnje Srbije u 15. i 16. st. i na zapadu Rusije (i Moskva), od kraja 17. st.
Grgurevski kalendar uveden je u Rusiji kao građanski u 1918. Sve ostale pravoslavne crkve prihvatile su ga u razdoblju od 1915. do 1918. Bugarska je novi kalendar uvela 31. ožujka 1916. kad je sljedeći dan bio 14. travnja. Kako u to doba Srbija ne postoji, jer je podjeljena između Austro-Ugarske (manji zapadnji dio) i Bugarske (veći istočni dio) te je i tamo novi kalendar na snazi od tog nadnevka. Nešto kasnije su većina crkvi izjednačile crkveni kalendar sa građanskim. Ruska pravoslavna crkva i SPC to nisu učinili. Dakle, Bugarska i Ruska pravoslavna crkva slave Božić na iste nadnevke, ali u različite dane – po različitim kalendarima. Srbska crkva koristi julijanski kalendar kao i Ruska, a svi ostali pravoslavci koriste grgurevski kalendar (ispravljen julijanski), pa tako i HPC.
Ploča na glavnom ulazu manastira Krka sadrži tekst na crkveno-slavenskom jeziku i godinu 1402., napisanu arapskim brojkama. U svom današnjem obliku, ovaj natpis:
1. Ne bi mogao biti iz Katoličke crkve jer ona u 15. st. već 500 godina koristi grgurevski kalendar i piše godine arapskim brojkama, a nije šire koristila crkveno-slavenski jezik i ćirilićno pismo.
2. Ne bi mogao biti djelo Hrvatskih glagoljaša, jer oni bi napisali cjeli tekst glagoljicom te godine glagoljskim slovima.
3. Ne bi mogao biti iz Crkve bosanske jer bi morao biti od Rođenja Hristova i ćirilićnim slovima. (Hvalov sbornik iz 1404.- “ljeto od Rođenja Hristova 1404”. napisano je ćirilićnim slovima. Na isti način je napisana godina i u Povelju bana Kulina, oporuka bl. kraljice Katarine…)
4. Ne bi mogao biti pravoslavni (grčko-iztočni) – vlaški (bugarski) niti srbski natpis iz 1402., jer na ploči bi morala biti zapisana 6910. godina „od stvaranja svieta“, napisano ćirilićnim slovima, ne arapskim brojkama.
Onaj tko bi 1402 pisao tekst crkveno-slavenskim jezikom napisao bi godinu ćirilićnim slovima i to brojanjem od postanka svijeta. Samo u slučaju ako je netko naknadno krivotvorio godinu koja mu nije odgovarala, a nije bio dovoljno školovan da zna kako napisati godinu na način kako bi ju napisao pravoslavni svećenik u Hrvatskoj 1402, napisao bi ju kako se pisalo u vrijeme krivotvorbe, arapskim brojkama od rođenja Hristova, nadajući se da će oni, koji će kasnije to čitati, biti u istoj mjeri nepismeni. Sporna je pismenost i učenost onih, koji taj natpis smatraju izvornim. Znaju li oni kako bi natpis morao izgledati ili se moraju još školovati?
Arhimandrit Jerotej Kovačević naveo je – “…1859 godine popravljena je sadašnja portena vrata, koja su prije mnogo nižija bila.”. Iznad tih vrata se sad nalazi ploča sa natpisom (Mr. Miljenko Pekić – Dva kamena natpisa manastira Krke, 1985.). Najvjerojatnije je taj natpis krivotvoren baš prigodom tog popravka.
Moramo još dodati i to da je bio manastir pravoslavan nikako ne znači da je on pripadao Srpskoj pravoslavnoj crkvi, jer ona tad uopće nije postojala, kao niti srpska država u bilo kojem obliku.
U Austro-Ugarskoj monarhiji nakon odluke kralja Leopolda o stvaranju grčko-iztočne crkve za narod Ilirika (Hrvati, Bugari, Albanci i Srbi), doneseno je još par zakona i odluka o pravoslavnim crkvama: 1868. Mađarski zakon o grčko-iztočnoj crkvi te Odluke Hrvatskog sabora o grčko-iztočnoj crkvi iz 1884. i 1887.
U Austro-Ugarskoj su postojale tri pravoslavne crkve i sve tri imali su naziv GRČKO-IZTOČNA. Da se tada koristio danas uobičajeni naziv po nazivu države, bile bi to Austro-Ugarske, odnosno HRVATSKE pravoslavne crkve.
Ne zna se kad je manastir Krka postao pravoslavan, ali nikad u povijesti nije pripadao Srpskoj pravoslavnoj crkvi, jer takva crkva u Hrvatskoj prije 1922. nije postojala – a i kad je stvorena simonijom (kupnjom), imala je i zanimljivost u nazivu – Autokefalna ujedninjena srpska pravoslavna crkva Kraljevine Srba, HRVATA i Slovenaca.
Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar
Uz posebno dopuštenje arhiepiskopa Aleksandra za Portal Putevi milosti
