U nizu korizmenih tribina ponedjeljkom u župi „Sv. Mihovila Arkanđela“ u Tomislavgradu, drugi susret održan je 17. ožujka 2014. u velikoj dvorani župnog pastoralnog centra s aktualnom, zanimljivom i u suvremenom tehnicizirano-informatičkom vremenu potrebnom temom „Komunikacija u obitelji“. Predavač prof. dr. fra Iko Skoko uz to što je gvardijan u Franjevačkom samostanu u Mostaru, ujedno je i profesor Komunikologije – koju je preveo s hrvatskim izrazom „zajedničarenje“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.
Moderator tribine župni vikar i samostanski ekonom fra Mirko Bagarić u ime domaćina izrazio je dobrodošlicu svim sudionicima napose predavaču fra Iki, dok je i cijeli susret popratio i „začinio“ sebi svojstvenim zanimljivim životnim zgodama i doskočicama na humorističan način. I ovaj susret svojim pjevanjem, popratili su članovi zbora iz područne crkve u Stipanićima uz gitarsku pratnju Ankice Leutar.
Kamo god idemo sebe nosimo
Za uvodno-motivacijsku misao u uspostavljanju komunikacije sa slušateljima, predavač Skoko, iznio je svoje osobno iskustvo s nedavnog pohoda našim ljudima iz svoga rodnoga kraja u Australiji. Promatrajući te ljude zapazio je da iako su iz rodnoga kraja otišli još prije pedeset ili više godina, ostali su u mnogočemu s istim osobinama i u tuđini oko marljivosti, sklonosti prema alkoholu, kocki, psovci… Zapazio je kako su u Australiji grube, srdite i nervozne one obitelji kao i u rodnom kraju, dok Svetu misu pohađaju upravo one obitelji kao i u rodnom kraju. Rečeno je kako počesto mnogo toga pripisujemo genima i naslijeđu, što je urođeno pojedincima ili skupini. Međutim, mi sami trebamo biti svjesni da pišemo svoj život i osobnu povijest, a ne da sve pripisujemo nasljednoj genetskoj predodređenosti.
Imati i znati plan svoje obitelji
Predavač se poslužio slikom zrakoplova, koji za let ima zamišljenu mapu puta prema željenom odredištu. Iako prolazi kroz nepogodne zračne struje i turbulencije gore-dolje, uvijek se vraća prema prvotnom pravcu. Nešto slično događa se i u obitelji gdje je unatoč svim životnim i obiteljskim problemima i „turbulencijama“, potrebno znati se vraćati na prvotno zamišljene koordinate. Istaknuto je da je važno imati i znati plan vlastite obitelji i njenoga života. Svi će se manje-više složiti da im je obitelj nešto najvažnije, dok nas najviše bole loši odnosu između članova u obitelji. Potrebno je biti svjestan, kako sretne i zadovoljne obitelji, to ne postaju slučajno.
Za bolje shvaćanje fra Iko je u slici iznio da ako želimo graditi kuću tražimo inženjera, dok se malo ili ni malo traži stručna pripomoć za urediti obitelj i pomaknuti njene granice. Pošto svi želimo sretnu i zadovoljnu obitelj, potrebno je po riječima predavača uložiti sebe, svoje snage i odlučnost u radu da to i postignemo. Osobina današnjega društva je da ne podržava obitelj, nego je nažalost na različite načine protiv nje i radi na njenom banaliziranju i rušenju. Isto tako nemali broj drži da im je obitelj uređena, te da nije potrebno na njoj ništa raditi niti poboljšavati.
Iz iskustvo vidimo i znamo kako nema obitelji bez poteškoća i križeva, upravo po narodnoj izreci: „Gdje je kuće, tu je i nevolje!“ Počesto unatoč mjestu življenja sa sobom nosimo teret, koji nas pritišće i satire. Želimo raditi kako bismo druge a ne sebe mijenjali što je ustvari najpotrebnije. U svemu tome potrebno je vrijeme, promišljanje i određivanje prioriteta za što je potrebna dobra komunikacija na čemu je potrebno neprestano raditi. Postoje utezi koji nas nerijetko sputavaju i ne daju nam da idemo naprijed, te je potrebno mnogo napora da ih se pobijedi.
Znati slušati druge
Istaknuto je kako je za dobru komunikaciju i razgovor, najvažnije naučiti slušati što je i najvažnija komunikacijska vještina. Drugoga je potrebno slušati dobro i dosljedno, te ako želimo da se u obitelji netko promijeni, potrebno ga je dosljedno saslušati. Ako se roditelji jadaju da ih djeca ne žele slušati, dobro je da se upitaju slušaju li oni sami sebe?! Stoga, ako želimo imati kvalitetnu obitelj, moramo imati načela po kojima ćemo živjeti. Slušati drugoga znači, odnositi se prema drugom s poštovanjem. U obitelji i odnosima među ljudima, želimo li živjeti dobro, zdravo i sretno, predavač upozorava da ne smije biti trikova, prijevara niti brzih rješenja. Komunikaciju u obitelji fra Iko je usporedio s bankovnim računom, na kojemu njeni članovi imaju mogućnost uvećavati ili smanjivati svoj uloženi kredit.
Po svojoj psihologiji i naravi napose muškarci, počesto znaju bježati od odnosa, komunikacije i razgovora. Potrebno je unatoč poteškoćama uči u razgovor napose sa ženom u obitelji, te se truditi u uključivanju u razgovor. S druge strane žena treba znati komunicirati, jer ona može čovjeka „ubiti“ bombardiranjem riječima i prigovaranjem za mnogo toga što zadire dublje i dalje u povijest dotadašnjih članova obitelji. Potrebno je znati da drugima šaljemo svoje poruke, makar ništa i ne govorili. Došlo se do zaključka kako komunikacija nije bezopasna i zna počesto biti i opasna, osobito na stranom jeziku u krivom shvaćanju i tumačenju značenja riječi.
Najvažnije nije kako govoriti nego kako čuti, a potrebno je stati i druge saslušati. Htjeti čuti i znati saslušati a ne šutjeti, stavlja se kao uvjet dobrih međuljudskih napose obiteljskih odnosa. Sebe i druge potrebno je slušati iskreno i dosljedno, te se prema svima odnositi s poštovanjem. Tko želi dobru komunikaciju, potrebno je da čuje drugoga. Tamo gdje se drugoga ne sluša, počesto zna biti mnogo riječi. U svemu tome svi smo uvjetovani unutarnjim i vanjskim faktorima. Unutarnji se očituju u: sukobima, lošom komunikacijom, uspoređivanjem, natjecanjem, dok su vanjski koji ometaju obitelji: kultura u kojoj živimo, gospodarske poteškoće, krize, bolesti.
Vještine dobre komunikacije
Između onoga što smo čuli i naše reakcije, potreban je određeni odmak. Najveća sloboda je u načinu naše reakcije te je potrebno znati pričekati, što zna bit osobito teško a u čemu se trebamo vježbati. Napose u drugačijoj reakciji nego li do tada i odgoditi prvotnu reakciju, što je možda bilo negativno.
Važno je iz samosvijesti distancirati se i promatrati samoga sebe. Za to nam služi savjest kojom procjenjujemo vlastite postupke, što je dobro a što zlo. Maštom u sebi razvijamo zamišljanje bolje reakcije na primljeni poticaj. Slobodna volja je u sposobnosti djelovanja, a da znamo ne reagirati. Jer mi nismo tek proizvod prirode kroz nasljedne gene, okoline kroz odgoj, obrazovanje, kulturu i sredinu. Ponajprije smo osobe, koje se mogu razvijati, poboljšavati i usavršavati.
U sebi je vježbom potrebno razviti određene vještine u načinu reakcije na poticaje izvana. Ponajprije se očituju u ljubaznosti, razvijanju znakova pažnje koje znaju dirnuti i potaknuti na bolje odnose. Znati nešto obećati sebi ili drugima kao poticaj što osobito u odnosu prema djeci traži dosljednost i odgovornost, jer kad nešto ispunimo dobro se osjećamo. Traži se da se kad je potrebno drugome znamo ispričati, ili da tražimo oproštenje od drugoga. Potrebno je čuvati ime onoga tko je odsutan. Ne govoriti i ne ogovarati onoga tko je nenazočan, što ubija odnos oko nas. Potrebno je biti svjestan da niti jedna obitelj ne može stalno biti sretna, te da kad-tad dolazi do sukoba i prijepora ali je potrebno naći načina za komunikaciju.
„Dobra riječ svaka vrata otvara“
U razgovoru kroz pitanja, odgovore, iskustva i svjedočanstva, rečeno je kako ustrajati govoriti životnom sudrugu da je glupača ili krava, takva obitelj je u opasnosti da se za par 
godina rastavi i rasturi. Riječi osobito grube koje su drugima upućene, utječu i na tjelesne promjene, dok je hrvatski jezik bogat izrazima prostota koje treba izbjegavati.
Dječja odgojiteljica Lidija Leutar iznosi svoje iskustvo da kad dijete ili nekoga negativno kritiziramo, izostane dvosmjerna komunikacija. Potrebno je ljude s kojima dolazimo u suodnos prema tvrdnjama stručnjaka i dvanaest puta u danu „zagrliti“, ne toliko fizički koliko pogledom i prihvaćanjem, te biti svjestan važnosti kako: „Dobra riječ svaka vrata otvara!“ Uz to se kao „začin“ obiteljskog i svakog zajedničkog života i suodnosa, preporučuje razvijanje smisla za humor, što isključuje ismijavanje i podcjenjivanje drugih.
Razvijanje obiteljskog zajedništva
Potrebno je znati imati sastanak u obitelji što se može činiti smiješnim, te znati razgovarati i iznijeti probleme. Jer za neku su proslavu mnogi spremni, ali ne i za znati zajednički razgovarati ili moliti što nerijetko izaziva otpor i probleme. Jer iz životnog iskustva dugogodišnjih bračnih parova, ako su imali svađu ili prijepore prije počinka bi se izmirili. Dok neki od takvih nerijetko znaju reći da se napose vrijedne stvari nisu kao danas nakon nekoga kvara odmah odbacivale i bacale u otpad, nego su se nosile na popravak i cijenile, što nam je i danas važan poticaj i poruka.
Susret je zaključen zahvalnom molitvom i duhovnom pjesmom „Gospodine Ti si Pastir moj“ i uvjerenjem da nas On prati na svim životnim putovima napose stranputicama, daje životnog počinka, krijepi dušu i vodi na „zelene poljane“.
Tekst i fotografije: fra Mate Tadić
{fshare}
