PORUKA USKRSA
Tonči Matulić:
Kako spoznati Krista u svijetu u kojem je ideal čovjek bez patnje, boli i smrti
Dok je suvremena znanstveno-tehnička civilizacija bitno pridonijela poboljšanju materijalne i fizičke kvalitete ljudskog života, dotle je istodobno izvršila radikalna utjecaj na smisao patnje, boli i smrti, smatrajući ih gotovo pa totalno besmislenima i neprihvatljivima za čovjeka. Zbog toga suvremeni čovjek takva stanja teško shvaća i prihvaća. Razlog tome leži u spoznaji da su takva stanja suprotna znanstveno-tehničkom idealu čovjeka bez patnje, boli i smrti.
Pelikan je nadaleko poznata velika ptica plivačica s dugačkim vratom i ogromnim kljunom, koja živi u toplim krajevima. Nekad je smatran simbolom očinske ljubavi. Ne čudi stoga da je ptica pelikan postala simbol u kršćanskoj ikonografiji. Naime, u jednoj od najpoznatijih euharistijskih pjesama »Klanjam ti se smjerno« sadržani su stihovi: »Pelikane nježni, Spasitelju moj! Blatna me u Krvi, peri presvetoj!« Nije teško zaključiti da u toj pjesmi nježni pelikan simbolizira Krista. Krv je zapravo krv Kristova prolivena u žrtvi na križu za spasenje čovječanstva. Blato je znak prljavštine, a u pjesmi simbolizira ljudsku grešnost. Među starima je živjelo uvjerenje da ptica pelikan u nedostatku hrane svojim kljunom razdire prsa te svojom krvlju i svojim mesom hrani svoje mlade. Ta je mitološka podloga poslužila kršćanima kao nadahnuće za ikonografijsko i poetično oslikavanje Kristove žrtve. Krist je Pelikan. Kao što pelikan razdire svoja prsa da bi prehranio svoje mlade, tako je iz dragovoljne Kristove žrtve na križu, nakon što mu je vojnik kopljem probo bok, navrla krv i voda, znakovi otkupljenja i života. Svojom krvi i vodom iz boka, Krist hrani i poji svoje vjernike, dajući im time zalog vječnoga spasenja i života. Bez obzira na to što ptica pelikan doista nije tako prirodno altruistična kako su stari zamišljali, jer radi se o jednom mitološkom obrascu, ipak se u kršćanskoj ikonografiji i poeziji bilo uvriježilo prikazivanje statue ptice pelikana u pozi kidanja prsâ kljunom, a u čijem se podnožju nalaze jedan ili dva mlada s uzdignutim glavama i otvorenim kljunovima. U nekim našim crkvama još se uvijek može naći pokoji primjerak takvog prizora zlatno obojane statue ptice pelikana na vrhu križa, koja ujedno predstavlja prostorni završetak vertikale križa. Kako bilo, na ovom mjestu, a u vazmenom vremenu svetkovanja Uskrsa kao istinskog blagdana života, valja upozoriti na opasnost od totalnog zaborava prirode, prirodnog svijeta života, biljaka i životinja. Kršćani, kao uostalom i nekršćani, u zapadnom svijetu žive do preko glave uronjeni i isprepleteni dostignućima i ostvarenjima znanstveno-tehničke civilizacije. To ih je duhovno udaljilo od prirodnog svijeta života, jer se gotovo cjelokupni ljudski život odvija u mreži tehničkih sredstava. Takvom načinu života dala je obilati doprinos i urbanizacija koja je čovjeka doslovno fizički otuđila od prirode i od svega što ima veze s nedirnutom prirodom. Zbog toga se upravo o Uskrsu nameće zahtjev da se istakne neuklonjiva kršćanska odgovornost za prirodu i svijet života u njoj. Priča o nježnom pelikanu je povod. Kršćani prijašnjih generacija nisu se sramili prikazivati Krista simbolima janjeta, ribe, pelikana i drugih životinja. Danas, pak, ne samo da za takvu simboliku više nemamo smisla, nego vlada među nama teško shvatljivo nerazumijevanje prema zaštiti prirodnog okoliša, zaštiti ugroženih vrsta životinja i biljaka. Međutim, bez prirodnog okoliša i života u njemu nema ni čovjeku opstanka.
Nježni Pelikan, kao simbol Krista raspetoga i uskrsloga u kršćanskoj ikonografiji i kiparstvu, trebao bi snažnije privući pozornost kršćana, ali i svih ljudi dobre volje. U središtu mitskog prikaza te priče stoji ono što je ta ptica činila, a ona je zapravo svojim snažnim kljunom trgala prsa da bi svoje meso i svoju krv dala ogladnjelim mladuncima ne bi li mogli preživjeli. U središtu mitske priče nalaze se ideje nesebičnosti, altruizma i požrtvovnosti koje svojom poukom gotovo dodiruju samo središte evanđeoske poruke: »Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje« (Iv 15, 13). Kršćansko ikonografsko i simboličko prikazivanje Krista kao Nježnog Pelikana, međutim, bitno se razlikuje od mitske priče o ptici pelikanu. Samo na temelju shvaćanja i prihvaćanja bitnog smisla Krista moguće se dovinuti do smisla i sadržaja onoga što je on učinio i trajno čini za nas. Njegova žrtva na križu, njegovo izmrcvareno tijelo, njegova prolivena krv za spas čovječanstva dobivaju nenadmašivu soteriološku snagu iz činjenice da je Krist u svojoj biti istodobno i pravi Bog i pravi čovjek, tj. da je on Druga božanska osoba koja je uzela ljudsku narav radi nas ljudi i radi našega spasenja i otkupljenja. Dakle, Bog spašava. Dok mitska priča o ptici pelikanu tek nešto poručuje na simboličnoj razini, dotle kršćanska priča o Nježnom Pelikanu – Kristu pokazuje ono što se stvarno dogodilo u povijesti i što predstavlja nenadmašivu i prostom razumu nedokučivu prijelomnu točku u toj povijesti svijeta i čovječanstva. Prema tome, ptica pelikan može i dalje simbolizirati Krista, u smislu mitske poruke o nesebičnosti, altruizmu i požrtvovnosti. Međutim, Krist je nesebičnost, altruizam i požrtvovnost ostvario u punini. Krist, dakle, jest nesebičnost, altruizam i požrtvovnost. Ono što mitska priča o ptici pelikanu prikazuje na simboličnoj razini, to je Krist svojim životom i djelom, poglavito svojom mukom na križu, doslovno ostvario, ostajući vjeran sebi i svojim riječima da je polaganje vlastitog života za prijatelje, tj. za sve ljude, doista izraz najveće i nenadmašive ljubavi prema njima. No, u slučaju Krista govor o muci, patnji, boli i smrti bitno uključuje smisao blagostanja, oslobođenja, radosti i života. Dok je suvremena znanstveno-tehnička civilizacija bitno pridonijela poboljšanju materijalne i fizičke kvalitete ljudskog života, dotle je istodobno izvršila radikalna utjecaj na smisao patnje, boli i smrti, smatrajući ih gotovo pa totalno besmislenima i neprihvatljivima za čovjeka. Zbog toga suvremeni čovjek takva stanja teško shvaća i prihvaća. Razlog tome leži u spoznaji da su takva stanja suprotna znanstveno-tehničkom idealu čovjeka bez patnje, boli i smrti. Kršćanska poruka Nježnog Pelikana stoji na sasvim drugim pozicijama. Patnju, bol i smrt nije moguće eliminirati, ali im je moguće dati pravi smisao. Nježni Pelikan – kao nenadmašivi amblem života, takvim je neizostavnim životnim stanjima dao konačni smisao. No, da se razumijemo. Kršćanski pristup konačnom smislu patnje, boli i smrti pretpostavlja vjeru u Krista koji je shvaćen ne samo simbolički, nego kao stvarni Nježni Pelikan.
Nema nikakve sumnje da u suvremenoj znanstveno-tehničkoj civilizaciji govor o punini života nailazi na mnoge misaone i praktične zapreke. Razlog tome leži u činjenici što su suvremene prirodne znanosti, poglavito biologija i genetika koje se bave proučavanjem života na staničnoj i molekularnoj razini, otkrile mnoge zakonitosti i procese biološkoga života koji potvrđuju ideju samoorganizacije života, dakle bez pretpostavke o nekakvom zahvatu izvan samih bioloških procesa života. Kad se takvo objašnjenje primijeni na čovjeka kao biološko biće, tada se lako dođe do zaključka da ideja samo-organizacije života isključuje bilo kakvu nadnaravnu ili natprirodnu ovisnost. U tom se kontekstu život svodi na čisto biološke, molekulske, atomske i organske sastojke koji su samodostatni za razumijevanje života u cjelini. Zbog toga ideja punine života, od koje je opet neodvojiva ideja ispunjenja života, a s kojima se služe kršćanska vjera i teologija, u takvom danas dominantnom misaonom kontekstu jednostavno ispada iz igre, jer punina života o kojoj govore kršćanska vjera i teologija pretpostavlja analogiju pojma života. Prema toj analogiji, punina života je sadržana samo u Bogu, kao živome Bogu, kao tvorcu života, uzdržitelju života i davatelju cjelokupnog života. U svemu je važno ne podcijeniti analogijsku vrijednost pojma život. Naime, kršćanska ideja života ne negira ono što istraže i potvrde biologijske znanosti o životu te se uzima kao mjerodavno za razumijevanje biološkog života na našem globusu. No, tu se radi samo o biološkom razumijevanju života te stoga svaka pretenzija takvog razumijevanja života da zauzme položaj konačnog odgovora na pitanje o životu više ne bi bila čisto biološka, nego metafizička ili ideološka. Od kršćanske vjere i teologije stoga se zahtijeva da svoje viđenje, razumijevanje, tumačenje života, kao analogne kategorije, jasno artikuliraju i prenesu u suvremeno društvo.
Ideja punine života korijeni se u samome Bogu koji se čovjeku objavio kao živi Bog. U Isusu iz Nazareta taj je Bog potvrdio da njemu ovaj život nije ni stran ni oduran. U činu utjelovljenja uzdigao ga je do neviđenih dimenzija istinske vrijednosti i dobrote. Događaj Uskrsa, pak, sa svoje strane potvrđuje da sav život, a poglavito ljudski život, svoj konačni smisao i svoju konačnu vrijednost ne crpe iz bioloških zakonitosti i procesa, nego od samoga Boga, tvorca i darivatelja života. Očito je da se u svemu tome radi o dvije različite vrste govora o životu koje se međusobno ne isključuju. Smisao punine života dakle nije moguće izvesti iz biološkog tumačenja i razumijevanja života, jer takvo tumačenje i razumijevanje je kontingentno, ograničeno, nepotpuno i materijalno. Smisao punine života izvire iz božanske stvarnosti koja se u Isusu Kristu, umrlom i uskrsnulom, otkrila u svoj svojoj jednostavnosti i punini. Smisao punine života stoga nema svoje utemeljenje u biološkim i genetičkim zakonitostima života, iako ih u stvorenom redu stvarnosti pretpostavlja, već se utemeljuje u živome Bogu, punini i darivatelju života. Bitna poruka Uskrsa sastoji se upravo u Božjoj ponudi punine smisla života.
Izvor: Glas Koncila | Bitno.net
