Poštovani gledatelji portala PUT-ISTINA-ŽIVOT,
Ovo je svjedočanstvo životnog puta prof.dr.sc.-a Marijana Jošta i njegovo razočaranje znanošću koje je ekskluzivno dao našem portalu PUT-ISTINA-ŽIVOT!
kolovoz 2018.!!
UŽIVAJTE!
MARIJAN JOŠT: Cijeli sam život gledao naprijed, a sada na pragu osamdesetih, došlo je vrijeme da se osvrnem i pogledam unatrag, da ocijenim i procijenim život koji sam proživio s radošću i u ljubavi.
O djetinjstvu
Volio sam Zagreb, koji je nekada imao dušu. Kao tinager, pohađao sam Prvu gimnaziju (danas Muzej Mimara) a stanovao u Draškovićevoj pored Traumatološke bolnice. Kad sam bio redar morao sam nositi spužvu kući, pa sam na putu iz škole po današnjem “zelenom valu” nogom šutirao pravu morsku spužvu, bez straha da me pogazi auto. Iako smo tada čeznuli za automobilima, tek danas uviđam kakva su to divna vremena bila.
U to me je vrijeme sve zanimalo više od škole. Bavio sam se aviomodelarstvom, radioamaterstvom, bio u izviđačima. Sa 12 godina bio sam na prvom saveznom logorovanju na Zvečevu (Papuk). Sjećam se moje prve noćne straže od 24 do 2 sata. U to smo još vrijeme na straži nosili vojničku pušku s bojevom municijom. Ja sam bio dječarac i kundak puške me je udarao po petama. Otada sam svake godine išao na logorovanja. Bio sam avanturist i s 15 godina odlučih otići u tada jedinu jugoslavensku prašumu Peručicu na Sutjesci. S još trojicom prijatelja, jednim šatorskim krilom, hranom koliko može stat u naprtnjaču i dva trofejna revolvera, koji će nam, vjerovali smo, štititi od zvijeri i omogućiti ulov i hranu, proveli smo tjedan dana u prašumi. Ulovili nismo ništa – zvijeri niti vidjeli nismo, a kad smo pojeli hranu, gladni, jeli smo lišće drveća. Lijepo za sjetiti se danas.
Kako nisam učio, odgovarao sam uz pomoć šaptanja, a zadaće prepisivao u školi i na kraju petog razreda imao sam 3 jedinice. Razrednica je majci preporučila da me ispiše iz škole. Majka je predložila da upišem, tada poznatu, Srednju poljoprivrednu školu u Križevcima i ja sam pristao. Bila je to škola u kojoj se osim učenja mnogo radilo na polju, vrtu, voćnjaku i vinogradu. Za mene, gradskog dječarca, bilo je to osobito naporno, ali ja nisam htio ispasti lošiji od seoskih dječaka. Tada nije bilo velikih traktora kao danas i sva su polja, voćnjak i vinograd obrađivali učenici ručno, motikom. Nešto se u meni promijenilo, počeo sam učiti i postao vrlo dobar učenik. Vjerojatno u bijegu od poljoprivrede, okrenuo sam se književnosti i svaku minutu slobodnog vremena trošio na čitanje knjiga. Tada sam napiso i prvi prilog za časopis Polet. Nažalost danas se ne sjećam naslova.
Inače, kao zanimljivost ističem slijedeće: Rođen sam u Ptuju i s godinu dana sam s majkom (sudska činovnica) bio iseljen (ne za dugo) u logor Hrvatska Kostajnica.
Prva ljubav
Kao godinu dana starijem, prvom u razredu su mi proradili hormoni i zaljubih se u najljepšu djevojku u razredu, djevojku koju su još držali oni problemi s učenjem, tako da je pala prvi razred. Odlazili bi na ‘spoj’ u ‘Ratarsku šumu’ gdje bi ona po 2-3 sada morala na glas čitati školsko gradivo. Tu se je vjerojatno prvi puta počela iskazivati moja upornost, pa možda i sklonost nekom vidu nasilja. U svakom slučaju ona sa školom više nije imala problema.
Tada sam kao učenik, prvi puta počeo vrednovati struku i znanje svojih profesora. Bilo ih je izvrsnih, da spomenem samo neke: bračni par Alujevići (botanika, kemija i stočarstvo), profesor Gračan (ratarstvo), profesor Leček (voćarstvo, vinogradarstvo i podrumarstvo), ali bilo ih je i ispodprosječnih i očajno loših, no njihova imena neću spominjati.
Zaposlenje i studij
Kao Zagrepčanin, po završetku škole odmah sam i bez veze (ne kao danas) dobio posao poljoprivrednog tehničara u Zavodu za genetiku i oplemenjivanje bilja na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu. Radio sam kod akademika Tavčara, na upravo započetom novom projektu “Induciranja genetskih mutacija radioaktivnim zračenjem zrna kukuruza”. Sagrađen je novi betonski bunker, s metar debelim zidovima i u zemlji pohranjen ogromni olovni spremnik s izvorom radioaktivnog zračenja. Ozračeno sjeme različitim dozama gama-zraka sijano je u polju, a citološki je proučavan učinak zračenja na kromosome generativnih stanica biljke. Za mene je to bio nov i izazovno zanimljiv posao.
Kad već radim na fakultetu odlučio sam da upišem studij i dobio sam dozvolu, s time da nisam mogao ići na predavanja u radno vrijeme. Moja djevojka iz Križevaca upisala je Prirodoslovno-matematički fakultet i radila kao demonstrator u Zavodu za eksperimentalnu biologiju. To mi je bila prilika da saznam za mnoge eksperimentalne tehnike koje mi agronomi nismo koristili, pa sam tako, potpuno samostalno izveo i objavio istraživanja pod nazivom “Dnevni ritam rasta coleoptile i radicule zračenog i nezračenog sjemena raži”. To je bio moj prvi znanstveni rad za koji sam dobio Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu.
Sklonost likovnoj umjetnosti
U to vrijeme, točnije na prvoj godini studija maštao sam o studiju na Likovnoj akademiji. Koliko sam bio sklon likovnoj umjetnosti govori činjenica da sam 1961. održao svoju prvu i jedinu samostalnu izložbu grafike (linorezi) i skulpture (glina, drvo, kamen, aluminij, bronca) u Muzeju grada Križevaca.
Na poslu sam savladao i usavršio mikroskopsku fotografiju kromosomskih aberacija u zračenim stanicama kukuruza. No uz dostupnu fotografsku tehniku, i s još tragovima sklonosti likovnoj umjetnosti, načinio sam snimku akta za koji sam na 14. Jugoslavenskoj izložbi umjetničke fotografije u Sarajevu, te na 8. Međunarodnoj izložbi studentske fotografije u Beogradu dobio srebrne medalje, a na 4. Međunarodnom bienalu “Čovjek i more” u Zadru, te na International Photo-Art Salon, Rio de Janeiro, Brazil dobio diplome. Fotografija je objavljena u knjizi Almanah jugoslavenske fotografije i zborniku Zagrebačka fotografija. U to vrijeme snimanje akta nije bilo tako česta pojava kao danas, pa sam, da zaštitim sebe i model, koristio pseudonim, što mi je danas žao.
Diploma i znanstveni rad
Kada danas pogledam, pored rada, studija i umjetničkih aktivnosti, diplomirao sam gotovo u normalnom roku (za 6 godina) i odmah dobio posao kao asistent profesora Milohnića u istom Zavodu. Započeto je financiranje novog projekta “Hibridna pšenica”. Ideja iskorištavanje heterozisa kod samooplodne vrste kao što je pšenica u to je vrijeme bio u svijetu novi izazov. Stvaranje majčinske sterilne komponente (cms = citoplazmatski sterilitet polena) pšenice, koja može biti oprašena polenom druge sorte bio je riješen problem, međutim obnavljanje fertiliteta u F1 hibridnoj generaciji nije bilo riješeno. Klasovi hibridne pšenice, manje ili više, zadržali bi vršni sterilitet zato što očinska komponenta u pravilu nije imala ugrađeno dovoljno djelotvornih gena za obnavljanja fertiliteta (Rf–gena). U svijetu je to bio neriješen problem. Vršnim sterilitetom klasa gubila se sva eventualna prednost i povećan urod uzrokovan heterozisom u pšenice.
Pokusi su se provodili na pokusnom polju Instituta za oplemenjivanje bilja u Botincu, tada u sastavu fakulteta. Dobio sam stan uz pokusno polje, pa sam mogao cijele dane provoditi na polju. Poznati oplemenjivač pšenice Norman Bourlag govorio je: “Idi u polje, idi u polje i kad ti pšenica počne govoriti, uspio si.” Za radnog vremena s radnicima, a poslije podne sam, provodio sam vrijeme na pokusnom polju s pšenicom. Mislim da mi je pšenica tada progovorila i od tada se družim s njom.
Pomalo pretjerano ambiciozan, magistrirao sam 1971. i doktorirao dvije godine kasnije 1973. Bio sam tada najmlađi doktor znanosti u mojoj grani djelatnosti (genetika i oplemenjivanje bilja). Nakon prerane smrti mog cijenjenog profesora Milohnića, imao sam sve kvalifikacije da preuzmem daljnje vođenje projekta. To mi je možda prerano dalo samostalnost u znanstvenom radu, ali sam izgubio svaku zaštitu i postao izložen zavisti i napadima manje uspješnih kolega, što me je pratilo kasnije kroz čitav život i rad.
Specijalizacija u SAD i znanstveni projekti
Već slijedeće godine održava se u Zagrebu Međunarodna konferencije na pšenici. Pokusno polje posjećuju Amerikanci i ostaju iznenađeni efikasnošću naših R-linija (očinska komponenta hibrida). Potom odlazim na znanstveno usavršavanje godinu dana u SAD. Nakon mjesec dana usavršavanja jezika u Washington-u, trebao sam ići u North Dakotu, ali sam dobio prekomandu za Kansas kod firme Pioneer. Sve je to bila posljedica slike koju je ostavila pšenica u Zagrebu. U Kansasu sam dobio obiteljsku kućicu i ogroman američki auto. Uskoro stiže i moja supruga i dva sina od 3 i 4 godine. Naučio sam dosta toga, ali i Amerikanci su imali koristi od mene – u razmjeni sjemena dobili su naše najefikasnije R-linije – oprašivače kod stvaranja hibrida. Dosta sam poslovno putovao s njima i obišao dio SAD-a. Iako mi je tamo bilo izuzetno lijepo, po završetku specijalizacije vratio sam s kući. Naredne, 1976. godine priredio sam specijalno izdanje Poljoprivredne znanstvene smotre (časopis Poljoprivrednog fakulteta u Zagrebu) pod naslovom “Hibridna pšenica – istraživanja u Jugoslaviji”. Časopis je posvećen pokojnom profesoru Milohniću i to je bilo najmanje što sam mogao učiniti za sjećanje na tog velikog čovjeka. Pored drugih autora iz Novog Sada i Kragujevca, tu sam objavio 11 znanstvenih radova, nastavivši vrtoglavi uspon.
Nakon petnaestogodišnjeg iskustva u radu na hibridnoj pšenici polako shvaćam da je to uzaludan projekt i da hibridna pšenica nema perspektive. U to vrijeme dr. Potočanac stavlja na tržište prvu našu polupatuljastu, tada viskorodnu, sortu pšenice zvanu Zlatna dolina. Do tada pšenice su bile visoke i zbog sklonosti polijeganju nisu podnosile intenzivniju gnojidbu dušikom, koji je osiguravao visoki urod. Ja sam se prihvatio i tog problema: stvoriti pšenicu koja neće polijegati i kod visokih doza dušika.
U znanstvenom zvanju sam napredovao do vrha – znanstveni savjetnik, pa sam zbog potreba nastave prebačen na fakultet, gdje sam predavao kolegij Oplemenjivanje bilja, no uskoro napuštam fakultet i odlazim u tada Poljoprivredni institut Križevci za profesora Genetike i oplemenjvanja bilja. Tu završavam rad na novoj sorti pšenice koja podnosi i do 300 kg dušika i daje odgovarajući visoki urod. Pšenica je priznata pod imenom Pitoma a brigu oko sjemenarenja preuzima PIK Vinkovci. Za uzvrat PIK Vinkovci kupuju Poljoprivrednom institutu Križevci Wintersteiger specijalnu opremu: samohodnu sijačicu, kombajn za male parcele, mali selektor i trijer, a pšenicu Pitoma pored sjemenarenja u Hrvatskoj, daju u najam talijanskoj firmi Miatello.
Pogrešno uložen trud
Sada, nakon dvadesetak godina rada na pšenici shvaćam da su to sve bili pogrešno zamišljeni projekti:
- a) Zračenjem inducirane mutacije isto su kao pucanje lovačkom puškom u umjetničku sliku u nadi da će slika postati ljepša. Suludo.
- b) Hibridna pšenica – povećan prinos F1 hibrida ne može pokriti uvećane troškove proizvodnje hibridnog sjemena. Jedino može nekoj firmi osigurati monopol.
- c) Ekstremno visoka gnojidba dušikom izaziva niz ekoloških problema, od zagađivanja podzemnih i nadzemnih voda, do povećane osjetljivosti pšenice na biljne bolesti. Neprihvatljiva tehnologija.
Od tada, mislim da s pravom, slijedim put ekološke poljoprivrede, koja jedina čovječanstvu može osigurati hranu bez štetnog djelovanja na okoliš i vlastiti život.
Međutim, kao što ranije rekoh, prebrzo sam napredovao i premlad izgubio utjecajnu zaštitu pretpostavljenog profesora. Sav okrenut svom poslu nisam primijetio što se oko mene zbiva. Prvo sam od dekana dobio otkaz zbog ‘pet dana nedolaženja na posao’. (Napomena: za treći dan sam imao od tog istog dekana potpisani putni nalog. Sudska presuda u moju korist mi nije pomogla, tako da pet godina, za mandata tog dekana, uz sva nastojanja kolega, nisam se mogao vratiti na posao. U to sam vrijeme preko interneta (SilverPlatter PlantGene 1973-1994) pronašao podatke o citiranosti oplemenjivača bilja Hrvatske. S 26 citiranih radova bio sam prvi, a sporni dekan je bio zadnji s 0 citiranih radova. To je vjerojatno bio uzrok netrpeljivosti dekana.
Komentar o znanosti
Stjecajem okolnosti od samog početka bio sam u kontaktu sa vrhunskom znanošću toga doba. Zaljubio sam se u nju i sav joj se predao. Ne razmišljajući mnogo, sve čemu su me podučavali prihvaćao sam kao zdrave znanstvene činjenice. Plug je kao simbol napretka čovjeka izložen na postolju ispred Učilišta u Križevcima. I tada pročitah riječi Hillel-a (1991.): “Plug je čovječanstvu nanio više štete nego sablja.” Ostadoh potresen. jeli to moguće? Razmislimo o tome.
Nakon drvenog ratila, koje je povlačio prvo čovjek, potom volovi, došao je jednobrazdni metalni plug povlačen konjima, pa višebrazdni plug povlačen traktorom. Snaga traktora i broj radnih tijela pluga se povećavao, pa danas po našim selima voze moćni ‘tenkovi’ kupljeni na kredit, zbog kojega vlasnici ne mogu mirno spavati. (Broj samoubojstava u SAD najveći je među farmerima: na 100 tisuća farmera, 85 svake godine počini samoubojstvo.) Eto to je slika trke za materijalnim imetkom koju nam je omogućio plug. Ima li život smisla ako je materijalno posjedovanje jedino što ga pokreće, kao u liberalnoj demokraciji danas?
Stajski gnoj zamijenjen je mineralnim gnojivima, višepoljni plodored dvopoljem ili monokulturom, povećala se potreba na kemijskim zaštitnim sredstvima (fungicidi i herbicidi), tlo i vode su upropaštene do granica opstanka života. Sve su to posljedice djelovanja znanosti. Pa zar onda možeš vjerovati u takvu znanost?
Tako je u poljoprivredi, no ništa bolje nije niti u drugim znanostima. Otkrića koja su čovjeku predstavljena kao velika, nakon dužeg korištenja, pokazalo se, imaju niz opasnih mana. Pa čak i ona znanost koja nema materijalnih proizvoda, kao što je n.pr. povijest, mijenja se prema sili koja je trenutno na vlasti, i često nema veze s istinom.
Osim ekologije, moju pažnju danas privlači i bioetika u poljoprivredi. Visoko gospodarsko učilište u Križevcima bilo je prva visokoškolska institucija u poljoprivredi s kolegijem Poljoprivredna bioetika. S ponosom mogu reći da je moj rad “Bioetics of agriculture” trenutno jedan od najčitanijih mojih znanstvenih radova, a sve sam manje zainteresiran za znanstveni napredak o kojem se govori u medijima.
Odnos prema ženama
Iako sam se mlad vezao uz ženu i družicu koja mi je bila suradnik na poslu kojim se bavim, prihvaćam jedino monogamiju. Međutim, izgleda da se moj pritisak ne prihvaća lako. Supruga, odličan suradnik, pod mojim je pritiskom magistrirala, ali je odbila da doktorira i konačno me napustila. To me je pogodilo, ali zahvaljujući Bogu, uskoro nađoh još bolju i još marljiviju družicu i suradnicu, spremnu da podnosi moj ‘teror’, da magistrira i doktorira, te da me po odlasku u mirovinu zamijeni u nastavi.
Na selu kupismo malu staru kučici sa zemljom i uredismo je u ugodan dom s dušom. Proizvodimo vlastitu hranu bez primjene kemikalija, vlastitim rukama u vlastitom vrtu, a suvišak proizvedenog razmjenjujemo sa susjedima i prijateljima. Imamo životinje od magarca, ponija, krave, koza do svih vrste peradi. Ništa od toga zbog profita, već zbog zadovoljstva. Poslije rada u polju, umorni, znojni i žedni navečer, pri zalasku sunca, sjednemo pred kuću i uz čašu piva uživamo gledajući okolne brežuljke, polja, šume, zalaz sunca i zvijezde. Tada shvaćamo koliko smo sretni. Te trenutke ne bih mijenjao ni za šta na ovom svijetu. Emerson je lijepo rekao: “U potrazi za ljepotom možemo proputovati i čitav svijet, no ne nosimo li ju u sebi nećemo je pronaći.” Sretan sam što mi tu ljepotu nosimo u sebi.
Borba protiv GMO-a
Iako su mnogi kolege znanstvenici prihvatili ideju genetičkog inženjerstva, mene je iskustvo, stečeno tijekom četvrt stoljeća rada na oplemenjivanju bilja, odvratilo od te ideje. Da spomenem da je još 1591. Petrić upozorio u svom djelu Pancosmia: “Bog Stvoritelj ništa nije uzalud učinio, ništa ne čini bezrazložno”. Kako to da neki znanstvenici dana ne prihvaćaju ovu vječnu istinu? Od 1994. godine u stalnoj sam borbi protiv GMO-a. Imao sam bezbroj predavanja od Dubrovnika do Beograda, javnih diskusija na TV-u, pisao u dnevnom i mjesečnom tisku (Vjesnik, Novi list, Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, Kana, Služba Božja i dr.). Dio tih tekstova sabran je u dvije tiskane knjige: “Intelektualni izazov tehnologije samouništenja” i “GMO (iz)um bez (raz)uma“, pa stoga ovdje ne bih ponavljao svoje stavove o GMO. Koga oni zanimaju može ih naći u tim knjigama. Pojedina predavanja su mi ostala u posebnom sjećanju, pa da spomenem samo neka:
Negdje u početku organizirano je predavanje u Radničkom sveučilištu-Zagreb. Na predavanje je došla jedna veća organizirana grupa studenata Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, pristaša GMO-a. Prije predavanja otuđili su mi laptop, u nadi da neću biti u stanju govoriti bez njega. Predavanja su ometali bukom, udarajući kao na nogometnoj utakmici. No time su samo ostavili lošu sliku svog fakulteta, a ja sam ipak održao kompletno predavanje.
U najljepšoj uspomeni ostalo mi je predavanje koje sam po pozivu nadbiskupa Franje Komarice održao u Banjalučkoj biskupiji. Topline tog čovjeka i prijema u Biskupiji sjećati ću se dok živim.
Još me je jedan nastup iznenadio reakcijom publike. Bijah pozvan na Međunarodnu konferenciju o GMO u Beogradu (2013.) i moram priznati otišao sam s dosta nelagode i pomalo sa strahom. Osim mene na skupu je govorila Indijka Vandana Šiva, osoba koju neizmjerno cijenim zbog njenog zalaganja za očuvanje okoliša. Govorio je i američki znanstvenik John Fagan, cijenjeni aktivni borac protiv GMO-a. Na kraju dodijeljene su nam diplome, a mene je posebno iznenadila, a moram priznati i posramila činjenica, da sam pritom dobio najjači pljesak. Teško mi je bilo razumjeti publiku, s obzirom na dva spomenuta slavna borca protiv GMO.
Zahvaljujući i mom djelovanju sve su se Hrvatske županije na svojim Skupštinama proglasile GMO slobodnim, o čemi je obaviješten Sabor i Vlada RH. Usprkos tome ništa se ne poduzima protiv ilegalnog uvoza jeftinije argentinske GM soje, koja se kod nas koristi za prehranu svinja, dok se naša ne-GMO soja izvozi po višoj cijeni u Srbiju. Posebno me je rastužila nedavna vijest o otvaranju Hrvatske GMO usjevima, sve pod izlikom pritiska EU, što je neistina, jer 19 EU zemalja ima zabranu sjetve GMO usjeva. Dakle u nas i dalje djeluje ‘peta kolona’, vjerojatno dobro plaćena od strane zainteresiranih korporacija.
Zašto sam sve ovo iznio
Pogledom unatrag shvatio sam da mi je život bio zanimljiv, iako posvećen znanosti, shvaćao sam da sam često bio na pogrešnom putu. Zahvaljujući toj znanosti proputovao sam svijetom od Argentine do Japana, od Kanade do Indije. Bilo je naporno i često sam, zbog razilaženja u stavovima, bio u sukobu s kolegama znanstvenicima. Sada kad se osvrnem i pogledam moja sjećanja, vidim da sam bio uspješan na svakom polju djelovanja. Neki su me nazivali “indigo djetetom”, no ja mislim da je posrijedi ljubav prema poslu kojem sam se potpuno predavao i otuda uspjeh. Sada me postaje pomalo stid, jer sve ovo pomalo sliči na samohvalu, a to nikao ne želim postići. Nastojim svojim ponašanjem ne činiti niti jedan od sedam smrtnih grijeha: ponos, pohota, lijenost, zavist, bijes, pohlepa i neumjerenost. Nastojim zaboraviti kako si ne bih opterećivao misao. No sve to i nije tako lako.
Iako sam već 12 godina u mirovini, još uvijek znanstveno djelujem, ovoga puta na propagiranju ekološke poljoprivrede i kreiranju viskokvalitetnih sorata kakvih nema u EU. Moja sorta pšenice Divana najkvalitetnija je sorta u EU, te je 20 godina bila standard za kvalitetu u Komisiji za priznavanje sorata RH.
Godine 2016. završio sam treći ciklus pokusa komparacije rodnosti i hranidbene vrijednosti pšenica proizvedenih konvencionalnom i ekološkom metodom. U prvom ciklusu (2008.) s nama je na analizama mikroelemenata u zrnu pšenica surađivala mlada znanstvenica iz Instituta za medicinska istraživanja u Zagrebu. Vrlo ambiciozna, nije mogla sačekati kraj pokusa, te je usprkos mom protivljenju otuđila analitičke podatke i sa suprugom, profesorom na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u dva međunarodna časopisa objavila krivotvorene podatke. Jasno da sam reagirao i tražio zaštitu nadležnih tijela, sve do Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanje RH. Pretpostavljam da pogađate: bez rezultata.
Međutim. mlada znanstvenica, da shvatite razliku u godinama navodim: još se nije ni rodila kad sam ja doktorirao, u javnim medijima nazvala me je: „agronom bez pedigrea, koji gotovo trideset godina ne objavljuje ozbiljne znanstvene studije, autorom skromnog opusa sklonom umišljaju da drugi znanstvenici njegove radove čitaju, citiraju i plagiraju.” U e-mailu jednom uglednom akademiku nazvala me je: “lašcem i falsifikatorom, neetičkog ponašanja s psihopatološkim poremećajem, čije je hohštaplersko djelovanje poznato velikom broju građana Republike Hrvatske.”
Žalosno je da znanstvenik nakon 58 godina znanstvenog djelovanja doživi nešto slično, pa mi stoga ne zamjerite na ovoj priči koja pomalo sliči samohvali. U ovom tekstu naveo sam samo imena profesora kojima sam zahvalan na svemu dobrom što su me naučili. Smatrao sam da ljude, znanstvenike s kojima sam se razilazio u stavovima i s kojima sam ratovao ne treba spominjati imenom.
Poštovani, ovo je knjiga prof.dr.sc. Marijana Jošta: GMO-(IZ)UM BEZ (RA)ZUMA koju svakako kupite u knjižarama!
Poštovani gledatelji, ovo su zanimljivi youtube klipovi informativne naravi o radu i djelovanju prof.dr.sc. Marijana Jošta!
