Poštovani čitatelji portala,
Ovo je intervju vođen između portala PUT-ISTINA-ŽIVOT i doc.dr.sc. fra Darkom Tepertom, OFM, svibanj 2018.
Recite nam nešto o sebi, o svome djetinjstvu, odrastanju i školovanju.
Rođen sam u Sisku 1970. godine, u obitelji koju su činili moji roditelji i starija sestra. Ondje sam završio osnovnu i srednju školu, a nakon toga odslužio vojni rok te započeo studij ekonomije.
Mogu reći da je moje odrastanje bilo prilično mirno, obilježeno dobrim obiteljskim odnosima u kojima sam bio okružen ljubavlju. Volio sam one prilike u kojima smo kao obitelj odlazili na zajedničke izlete ili na zimski i ljetni odmor. Bilo je tu kampiranja, odlazaka na jednodnevne izlete, a imali smo i jednu “našu” livadu nedaleko od Siska, kamo smo znali otići na piknik. Kasnije su roditelji kupili i jedno zemljište uz obalu Kupe, gdje sam uživao u prirodi, ali i u obiteljskom zajedništvu, osobito u počecima, kad još nismo bili uveli struju u našu baraku koju smo s ponosom zvali svojom vikendicom.
Volio sam ići i u školu. Bio sam odličan učenik i u osnovnoj i u srednjoj školi. Osobito me zanimala povijest, zemljopis, književnost, ali i u drugim sam predmetima znao pronaći nešto što me zanima.
Kako ste duhovno sazrijevali? Vaša obitelj nije bila vjernička i niste bili kršteni. Kako ste otkrili Boga?
Rekao bih zapravo da je on otkrio mene. Moja obitelj doista nije bila vjernička, moji roditelji, pa čak ni moje bake nisu išli u crkvu. Pa ipak, roditelji su mojoj sestri i meni pružili odgoj za pošten život u kojem su prihvaćali i svaku našu poštenu odluku. U takvu ozračju imao sam se prilike baviti različitim stvarima koje su me zanimale, od avio-modelarstva do čitanja brojnih knjiga različite tematike. Između ostaloga, zanimala me mitologija te sam se potrudio pročitati sve do čega sam mogao doći o grčkoj, rimskoj, egipatskoj, staroslavenskoj, germanskoj ili različitim azijskim mitologijama. U sklopu toga, kad sam već bio pri kraju srednje škole, poželio sam nešto saznati i o kršćanstvu kojemu sam pristupio s istom znatiželjom kojom sam pristupao i ostalim religijama. Na kraju su mi roditelji kupili i Bibliju te sam je počeo čitati i čitao sam je redom, od Knjige Postanka sve do Otkrivenja. Kad sam došao do Psalama shvatio sam da to nije više samo znatiželja, nego da tim riječima i ja molim, da se nekome obraćam. U evanđeljima sam shvatio da želim živjeti onim načinom života na koji Isus poziva, a kad sam pročitao iz Poslanice Rimljanima onaj dio u kojem Pavao govori o krštenju kao uranjanju u smrt Kristovu koja omogućava čovjeku novi život, shvatio sam da mi je potrebno krštenje. Tako je počela moja potraga za krštenjem.
Upravo je to zanimljivo. Kako ste doživjeli svoje krštenje u 21. godini života?
Bio je to za mene poseban doživljaj. Najprije stoga što sam bio svjestan Božjeg djelovanja u mom životu, njegovih poticaja i snage kojom me privukao. Budući da sam puno čitao o vjeri, već sam prilikom krštenja mogao doživjeti sve bogatstvo obreda koji je na meni izvršen. Biti kršten u 21. godini znači i odlučiti promijeniti život, krenuti za Kristom, biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Sve su to nekako bile misli koje su se rojile u mojoj glavi dok sam očekivao trenutak kad će me dotaknuti i voda i kad ću čuti riječi: “Ja te krstim…”
Kako ste osjetili svećenički poziv?
Mogu reći da se prepoznavanje svećeničkog poziva događalo otprilike istovremeno s obraćenjem. Ključni je trenutak bio kad sam u jednom katekizmu pročitao tumačenje o tome kako čovjek može prepoznati da ga Bog poziva u duhovni poziv. Kao glavni kriterij prepoznavanja duhovnoga poziva ondje je istaknuta radost pri pomisli na poziv. Još se danas sjećam kako sam to pročitao jedne večeri, a onda cijelu noć od radosti nisam mogao spavati. Ono što je zanimljivo u tome jest činjenica da tada još nisam bio ni kršten, no moja je odluka bila tako snažna da sam istog trena odlučio krenuti putem svećeničkog poziva. Tako sam prestao pohađati predavanja na Ekonomskom fakultetu, premda još nisam nikome rekao ni svoju želju da budem kršten, a kamoli da budem svećenik. Snaga Božjeg poticaja bila je tolika da nisam mogao protiv nje i da je sve drugo bilo nevažno. Tako se dogodilo da sam pred župnika u Sisku došao iste večeri s dva problema: s prvim da nisam kršten i s drugim da želim biti svećenik. Možete si zamisliti kako je samo on bio iznenađen!
Niste spomenuli do sada svoj franjevački poziv. O franjevaštvu ne piše ništa u Svetom pismu koje je dovelo do vašeg obraćenja. Kako ste došli do franjevačkog reda i što Vas je potaknulo da mu pristupite.
U počecima svoga poziva nisam shvaćao da me Bog poziva u redovništvo. Naprotiv, kad sam već razmišljao o svećeničkom pozivu, zamišljao sam se kao župnika u nekom malenom selu. Zamišljao sam kako slavim svetu misu u nekoj od onih malenih drvenih kapela kojih ima više u okolici Siska. Nisam mislio na samostan, na život s braćom ili na redovničke zavjete. Pa ipak, dogodilo se da sam jednom, hodajući zagrebačkim Kaptolom, naišao na nekoliko franjevaca, bogoslova, koji su u svojim franjevačkim habitima išli na fakultet. U meni se probudila znatiželja, pa sam htio saznati nešto više o svetome Franji i o franjevcima. Odmah sam kupio knjigu “Moj sveti Franjo” koju je napisao fra Bonaventura Duda i, čitajući je, zaljubio sam se u svetoga Franju. Počeo sam tada dolaziti na svetu misu u franjevačku crkvu na Kaptolu, gdje mi je bilo osobito lijepo što sam mogao vidjeti braću franjevce kako zajedno mole. Upravo sam u tome zajedništvu, u bratstvu, prepoznao ljepotu franjevačkoga poziva.
Je li lako ići putem svetoga Franje? Kako je zapravo danas biti fratar?
Ići putem svetoga Franje zapravo znači “nasljedovati stope Gospodina našega Isusa Krista”. To nam je kao prvi zadatak sveti Franjo postavio u naše franjevačko Pravilo. U središtu je života svakoga franjevca živjeti evanđelje. Tako je pitanje je li lako biti franjevac i kako je danas biti fratar jednako pitanju je li lako biti kršćanin i je li lako živjeti evanđelje. Sveti Franjo bio je čudan svojim suvremenicima, a istodobno i razlog divljenja. Sveti Franjo i u današnjem svijetu poručuje kršćanima da se ne stide biti čudni, drugačji, strano tijelo, ali opet ne mrzovoljni, ne odbijajući druge, nego privlačni svakome. Ključna riječ i dalje ostaje malenost: pred Bogom i njegovom riječi, pred svim ljudima, pred svim stvorenim. To je onda Crkva koja “izlazi iz sebe same”, kako to papa Franjo voli reći. To doista može biti i jest zahtjevno, ali u takvu životu nalazi se radost.
Vi ste i bibličar. Kako je tekao Vaš znanstven put?
Vidljivo je već i iz puta moga obraćenja da je Sveto pismo u mome životu odigralo odlučujuću ulogu. Bila su i neka moja braća franjevci koji su dodatno produbili moje zanimanje za Bibliju, gdje je posebnu ulogu odigrao moj duhovnik u novicijatu na Trsatu. Ovo moje zanimanje za Božju riječ prepoznao je i moj odgojitelj u vrijeme studija teologije te je odlučio poslati me na studij u Jeruzalem kako bih ondje dovršio studij teologije, a onda i na Franjevačkom biblijskom studiju započeo studij biblijskih znanosti i arheologije. Tako sam imao priliku provesti dvanaest prelijepih godina u Svetoj zemlji i upoznati zemlju kojom je Gospodin hodao. Mnogo sam naučio samo živeći ondje i promatrajući, a onda još i kroz studij, gdje sam i danju i noću imao pristup izvrsnoj znanstvenoj knjižnici. Osim toga, živio sam u istom samostanu u kojem i većina naših profesora, pa sam se i u slobodnom vremenu zapravo bavio znanošću i naši su razgovori uz kavu ili za ručkom često bili znanstveni. To je povlastica koja nije tako često u drugim akademskim ambijentima gdje za svaku konzultaciju s profesorom valja imati unaprijed utanačen termin.
Studij biblijskih znanosti i arheologije podrazumijeva veliki trud oko upoznavanja biblijskih jezika – biblijskog hebrejskog, biblijskog grčkog, biblijskog aramejskog –, potom ostalih jezika važnih za biblijska područja, kao što je targumski aramejski, starosirski i sl. Do doktorata trebalo je svladati i poznavanje suvremenih jezika – engleskog, njemačkog, francuskog i talijanskog – što svakako čovjeku širi vidike. Uz proučavanje biblijskih tekstova, njihova nastanka, sastava, smisla, njihove teologije, imali smo se prilike upoznati i s arheologijom biblijskih područja, kako na teorijskom području, tako i putem arheoloških ekskurzija. Upravo je to specifičnost biblijskoga studija u Jeruzalemu: mogućnost posjeta arheološkim nalazištima koja su vezana uz biblijske tekstove ili uz povijest i kulturu o kojima čitamo u Bibliji. Već i time biblijski tekst postaje mnogo jasniji.
Kroz svoja znanstvene istraživanja na studiju bavio sam se osobito Lukinim evanđeljem i Djelima apostolskim, ali i time na koji je način Stari zavjet korišten u Novom zavjetu.
Po završetku studija vratili ste se u Zagreb i počeli raditi na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Točno. Od 2008. godine zaposlen sam na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu. Lijepo je iskustvo imati mogućnost sve ono znanje i iskustvo koje sam stekao za vrijeme studija i boravka u Jeruzalemu prenositi studentima. Do 2017. godine predavao sam u Zagrebu, a od tada predajem na područnom studiju istoga fakulteta u Rijeci. Predajem hebrejski jezik i uglavnom predmete vezane uz Stari zavjet. Nekoliko godina predavao sam i Biblijsku arheologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Uz već spomenuto zanimanje za Lukino evanđelje i Djela apostolska, osobito me zanima i povijest biblijskih područja te sam kroz više godina vodio i nekoliko izbornih kolegija vezanih uz tu tematiku.
Kroz devet godina svoga boravka u Zagrebu nastojao sam popularizirati poznavanje Svetoga pisma, kako kroz kateheze za odrasle koje sam održavao svakoga tjedna u našem samostanu na Kaptolu, tako i putem medija, osobito na Hrvatskom katoličkom radiju, na Hrvatskom radiju i televiziji, ali i u različitim tiskovinama.
U crkvi sv. Franje na Kaptolu, nakon fra Bonaventure Dude, preuzeli ste predvođenje svete mise u 11 sati. Što biste nam mogli reći o njemu? Tko je za Vas bio taj čovjek?
Teško je uopće ukratko nešto reći o fra Bonaventuri. Mogu reći da je moj život njime obilježen već prije nego što sam ga upoznao. Moje obraćenje dogodilo se kroz čitanje onog hrvatskoga prijevoda Biblije čiji je spiritus movens bio upravo fra Bonaventura. Moje približavanje franjevačkom pozivu počelo je čitanjem fra Bonaventurine knjige “Moj sveti Franjo”. Kad sam došao kao bogoslov u kaptolski samostan vrlo sam brzo počeo ministrirati upravo na misi u 11 sati, a onda i pomagati fra Bonaventuri oko primanja vjernika nakon mise. Tu sam već bio upoznao njegovu zauzetost za ljude i želju da svima približi ljepotu evanđelja i kršćanske vjere. Bio je doista pozoran na svakoga čovjeka. Kadgod sam nekamo pošao da bih vodio duhovne vježbe ili da bih predvodio neku duhovnu obnovu ili pak radi nekoga znanstvenog predavanja, uvijek se zanimao o čemu sam govorio, koliko je ljudi bilo, kako je sve prošlo.
Kad bih morao jednom rečenicom reći tko je za mene bio taj čovjek, onda bih možda bio najbliži istini kad bih rekao: učitelj. I to ne samo u smislu znanja, nego još više u smislu životnoga iskustva.
Sada ste već gotovo godinu dana u samostanu u Pazinu. Kakvo je to samostansko bratstvo i kakvo je njegovo poslanje?
Naše franjevačko bratstvo u Pazinu sastavni je dio našega franjevačkog reda. Sada je pod izravnom upravom našega generalnoga ministra. Ovdje smo četvorica braća koji nastojimo, uz Pravilo i Konstitucije franjevačkog reda, obdržavati i sedam načela takozvanih novih oblika bratstava našega reda. Među tih sedam načela na prvom mjestu molitva koju stavljamo na prvo mjesto te pokušavamo svakoga dana imati po sat vremena osobnoga razmatranja i neko vrijeme euharistijskoga klanjanja. Dajemo si vremena za lagano i kontemplativno moljenje časoslova. Zajednički čitamo odlomke Svetoga pisma i nad njima razmišljamo i molimo. Među načelima koja obdržavamo jest i jednostavnost našega života. Stoga se sami brinemo o samostanu u kojem živimo, sami ga čistimo i spremamo, sami si kuhamo, brinemo se za vrt i slično. Nastojimo živjeti siromašno, bez redovitih prihoda, pa se prepuštamo providnosti. I možemo posvjedočiti da se Gospodin u svome velikome milosrđu za nas brine. Nismo gladni.
U Pazinu i cijeloj Istri naš je samostan poznat kao mjesto gdje ljudi mogu doći u bilo koje doba dana radi ispovijedi ili duhovnoga razgovora. Započeli smo i neke oblike apostolata, kao što su susreti za mlade ili hodočašća pješice do pojedinih većih i manjih svetišta u Istri. Na širem planu vrlo je uspješan naš projekt e-duhovnih vježbi na koje se prijavljuje na tisuće ljudi. Vidimo kod toga i dobre plodove. S tim projektom povezani su i regionalni susreti za polaznike e-duhovnih vježbi koji su se pokazali izuzetno korisnima. Već smo ih održali u Zagrebu, Našicama, Splitu, Međugorju, Mariji Bistrici, Pazinu, a uskoro će biti i susret u Rijeci. Uza sve to, vodimo kao bratstvo i duhovne obnove u pojedinim župama.
Koliko su u današnjem društvu ugrožene kršćanske vrijednosti? Kako bi trebalo odgovoriti na izazove pred kojima se danas nalazi Crkva?
Već u novozavjetnim tekstovima možemo prepoznati određene ugroze pred kojima se nalazi mlada kršćanska zajednica. U Poslanici Efežanima čitamo o duhovnom boju koji kršćani moraju voditi. U tome smislu ne bih rekao da su ugroze danas veće. Reako bih samo da su se promijenile okolnosti. Informacije teku mnogo brže, sredstva po kojima različita mišljenja i pogledi na svijet dopiru do ljudi sofisticiranija su, no istovremeno ta sredstva mogu biti i izvrsna za širenje evanđeoske poruke. Na izazove današnjega društva najprije je potrebno odgovoriti svetošću osobnoga života, upravo u smislu duhovnoga boja o kojem govori Poslanica Efežanima. O tome progovara i papa Franjo u svojoj posljednjoj apostolskoj pobudnici “Radujte se i kličite”. Doista, kako se mogu zauzimati za kršćanske vrijednosti u svome društvu, ako ih ne nastojim živjeti u osobnome životu, a to počinje od moga duhovnoga života koji se potom očituje u načinu kako se odnosim prema drugima. Kršćanin se bori protiv zla u svijetu tako da on sâm postane sol zemlje i svjetlo svijeta. Svaka ugroza pred kojom se Crkva nalazi poziv je na obraćenje, pojedincima i Crkvi kao cjelini.
I za kraj, kao bibličar, kažite nam što znači da je za nas Isus Krist “Put i Istina i Život”. Dešifrirajte nam značenje tih riječi!
To su riječi iz Ivanova evanđelja u kojem Isus sam za sebe kaže: “Ja sam Put i Istina i Život”. Neposredno prije svoje muke i smrti, Isus kaže učenicima: “Neka se ne uznemiruje srce važe!” (Iv 14,1). Time se nadovezuje na prethodne događaje u kojima je prokazan njegov izdajica (13,18-30), ali je naviješteno i Petrovo zatajenje (13,36-38). Isus sada apostole želi učvrstiti u vjeri. Zato i počinje riječima: “Vjerujte u Boga i u mene vjerujte” (14,1). Istinska vjera odagnava svaku uznemirenost i svaki strah. Činjenica da Isus treba otići k Ocu i pripraviti mjesto svojima (14,2) treba im pomoći da prihvate njegov kratkotrajni odlazak. On će, naime, ponovno doći i uzeti ih k sebi da i oni budu gdje je on (14,3). Ovo je obećanje u temelju svega iščekivanja Crkve. Stoga kršćani moraju ostati združeni s Kristom, moraju ostati u njemu da budu puni pouzdanja kad se pojavi i da se ne postide pred njim o njegovu dolasku (1Iv 2,28). Tomino pitanje: “Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?” (14,5), omogućuje Isusu da dade još jednu veliku pouku: »Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni« (Iv 14,6). Tako, i kad Isusa više ne bude među njima vidljivo prisutnoga, kršćani će znati kojim putem moraju ići da bi stigli do Oca. To je put nasljedovanja Krista. On je Put jer Objavljuje Oca (usp. 12,45; 14,9) i jer vjernicima pokazuje put k Ocu. On je zapravo jedini pristup Ocu, jer “Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani” (1,18), jer od Oca dolazi i k njemu ide (usp. 7,29.33; 13,3; 16,28). Isus je Istina po svojoj riječi koja oslobađa sve koji je slušaju (8,32). On je Život, jer vjerom u njega ljudi dobivaju život vječni (3,15).
IZ BIOGRAFIJE (izvor: VERBUM.hr):
Fra Darko Tepert rođen je u Sisku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Kao dijete nije bio kršten pa je postepeno otkrivao vjeru. Još od osnovne škole zanimale su ga različite drevne religije, dok pred odlazak u vojsku nije počeo istraživati i kršćanstvo.
Tada je počeo čitati Sveto pismo, a za to vrijeme Bog ga je k sebi pozvao.
Upravo je druženje s Božjom riječju promjenilo njegov život, ali i život članova njegove obitelji. Kad je imao dvadeset godina zatražio je krštenje, a već s dvadeset jednom godinom krenuo je putem franjevačkog i svećeničkog poziva.
Svoju ljubav prema Svetom pismu mogao je na osobit način produbiti kad je 1996. godine, odlukom svojih poglavara, poslan na nastavak studija teologije u Jeruzalem. Nakon završene teologije, ondje je upisao i poslijediplomski studij Biblijskih znanosti i arheologije, te je 2008. godine i doktorirao s temom ‘Mojsijev zakon u Lukinu Evanđelju i Djelima apostolskim’.
Neposredno nakon povratka u domovinu počeo je predavati na Katedri Svetog pisma Starog zavjeta, Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Dosad je objavio više znanstvenih radova s područja biblijskih znanosti, te sudjelovao na više znanstvenih simpozija.
A sada pogledajte emisiju NOVO SRCE (LAUDATO TV) u kojoj Fra Darko priča o svom životu:
UOČI 809. OBLJETNICE POSTOJANJA FRANJEVAČKOG REDA (FRANJEVAČKA PRAVILA)!
