„Treniranje strogoće“ kako se mobing „popularno“ naziva nije uopće bezazlenaniti jednostavna stvarnost koja je u današnje vrijeme sve više prisutna, posebnona radnom mjestu.To se psihološko zlostavljanje odražava kroz 5 poznatih stupnjeva:
- Neriješen sukob, dovodi do poremećaja u međuljudskim odnosima i komunikacija prestaje biti prijateljska
2.Potisnuta agresija prerasta u psiho teror, osoba se počinje osjećati manje vrijednom, gubi ugled, pravo glasa..
3.Zlostavljana osoba postaje „ dežurni krivac“ za sve propuste u kolektivu i na radnom mjestu
4.Očajnička „borba za opstanak“ žrtve: javlja se kronični umor od izgaranja na radnom mjestu
5.Osoba ne vidi izlaz iz problema, napušta posao te često obolijeva od kroničnih bolesti i dolazi do psihosomatskih poremećaja
Ovo je najrealnija i na žalost sveprisutnija stvarnost sustavnog gaženja čovjekovog dostojanstva.Čovjek je ponižen, uvrijeđen, potišten, nesiguran, nepovjerljiv, preplašen. To su rane na njegovoj duhovnoj duši koje mu oduzimaju svu snagu, gubi središte svoga bića, javlja se očaj, besmisao, ovisnost, osjećaj krivnje, odbačenost.
Hagioterapija je istinska komunikacija koja čovjeka vraća njegovim korijenima, njegovom Stvoritelju, komunikaciji s Njim, s drugim ljudima i sa samim sobom. Ona diže čovjeka na duhovnu razinu i tada čovjek postaje sposoban ozdravljati svoju ranjenu dušu. Ona ga usmjerava na dobro, na bitak, koji je apsolutno dobro, ljubav, ljepota i istina. Samo ako je zagledan u te stvarnosti, čovjek je sposoban biti čovjek sa svim onim što mu je Stvoritelj namijenio kao dioniku božanske ljubavi.
Zato , kad čovjek odluči biti moralan, pošten, čovjekoljubiv to regenerira stanice njegova mozga, razorene predjele njegove duhovne duše i tijela i tek tada, kada je njegova duhovna duša zdrava, ona je sposobna razoriti zlo i uspostaviti dobro
Tu spoznaju i taj put sam i sama prije puno, puno godina prošla i bilo je jako teško, dok nisam shvatila da svojim snagama ništa ne mogu učiniti, makar se sve u meni bunilo, posebno iz razloga što nisam bila kriva.
Pitanje: „Zašto mi to čini?—bilo je prisutno danima kao i osjećaj nemoći?
Bila sam školski primjer iz točke 4. doslovno sam se ubijala od posla da dokažem kako sam sposobna, kvalitetna ali…uzalud. Problem uopće nije bio u tome. Što sam više tražila razloge , sve više sam tonula i postajala sve nemoćnija i izgubljenija. I kad svi moji pokušaji nisu donijeli ništa, i kada su svi moji napori i dokazivanja i pitanja izgubili smisao i ostali bez odgovora, tada sam uz ljutnju, prigovaranje i potpuno predanje u Spasiteljeve ruke, odlučila prihvatiti tu osobu sa žaljenjem, shvatiti da je slaba i da jedino ako se odlučim na opraštanje toj osobi, mogu izaći iz zla u čije sam ozračje bila uvučena i ući u slobodu.
Taj cijeli hod , trajao je godinu dan. Rasla sam i padala, ali nisam odustajala. Polako je iz mene nestajalo gorčine, ljutnje i javljala se sućut, sažaljenje dok na kraju nisam počela tu osobu ljubiti i prihvaćati je takvu kakva jest.
Kad sam to shvatila, spoznala snagu Onoga koji je u meni i po meni djelovao jer sam se otvorila za dobro, za ljubav, ljepotu i istinu. Postala sam snažna, ohrabrena i duhovno zdrava .
Shvatila sam da imam samo sebe i zato sam samoj sebi bila jedina šansa . Povratila sam pogaženo dostojanstvo, počela sebe ljubiti , usprkos svemu i svakomu i prihvatiti sebe i svoj život iz ruku svoga Spasitelja.
Ne daj se čovječe! Stvoren si tako čudesno!
Branka Patafta,prof
