U životu dok nam sve dobro ide, lako razumijemo Boga i druge. Kad se ne tiče nas osobno ili naše kože. Međutim kad nas snađe ili iznenadi bolest ili kakva nevolja, prigovaramo da nas je Bog zaboravio. I tada Bog nas ne ostavlja i ne zaboravlja već nas nosi kao dijete. Da bismo se u Nj do kraja pouzdali, ponekad nam oduzme sve što imamo i jesmo. Baci nas u provaliju i prilijepi uza zemlju. Kad iskusimo svoju slabost i Božju veličinu, ponovno nas podigne i vrati, sve što nam je privremeno uzeo. To čini da se ne oholimo i ne uznosimo u svojoj sposobnosti i važnosti. Tek u takvim trenutcima spoznamo, kako smo slabi i ovisni o Božjoj pomoći. Doživimo svoje poniženje i Božju uzvišenost, upravo kada nam je najpotrebnije. U trenutcima nemoći i opće slabosti, nemoguće je moliti, bilo kakve krunice ili pobožnosti. Tada uglavnom ne možemo niti čitati, a i nije nam ni do čega. Bogu prinositi i prikazivati patnje i trpljenje, najbolja je molitva. Tada osjetiš važnost kršćanske konteplacije.
Iz iskustva bolesti, fra Mate Tadić, Posušje, 17. ožujka 2004.
