Dragi prijatelji!

Željela bih vam na primjeru svoga života pokazati kako je Bog uistinu milosrdni otac. Jer, iako su me roditelji od malena učili kršćanstvu i svaku večer sa mnom i sekom molili u sobi, kada sam ušla u razdoblje odrastanja, izgubila sam sve ono što kršćanstvo ište od čovjeka – postala sam štura suprotnost kršćaninu. Početak moga lutalačkoga života povezujem sa dva odvratna događaja koja su mi se dogodila u dvanaestoj godini – prvi je bio teško seksualno zlostavljanje od strane nepoznatoga čovjeka, a drugi premlaćivanje koje sam doživjela od oca kada me pod  utjecajem alkohola i opterećen PTSP-om gotovo ubio. Prvi sam događaj potisnula duboko u sebi, ali je kasnije donio ružne posljedice, a drugog događaja se i sada sjećam kao najužasnijega u životu – u tom događaju prvi put sam imala neposredno iskustvo Zloga, tada sam shvatila što znači Pakao i tko je Đavao – a što je najgore, vidjela sam ga kroz lik svoga oca kojega sam ljubila preko svake mjere. Od tada je moj duh počeo tražiti „druge putove“ prema Bogu. Mučno mi je uopće prisjetiti se kamo su me ti „duhovni putevi“ koje je tako zdušno nudio new age i religijski narcisoizam doveli – najprije su to bili pokušaji  izvantjelesnih putovanja, zatim komuniciranje s „iniciranima“, a završilo je u okultizmu. Kada sam došla u fazu okultnoga, moj se život okrenuo protiv samoga sebe – teško sam se razboljela od epilepsije koju liječnici nisu mogli razumjeti i koju nisu mogli pratiti. Zbog te bolesti sam u tjedan dana dva puta umirala. Slijedili su svakodnevni nagoni na samoubojstvo, neuspjeli pokušaji samoubojstva. Početak raskalašenoga seksualnoga života.

New age me uvjerio da sam ja svoj vlastiti bog, da sam posjednik božanskih atributa koje samo moram probuditi – različitim meditacijama i vježbama. No jedino što se dogodilo bilo je: gubitak same sebe i gubitak Boga u životu. Postala sam sve ono što niječe Boga kojega nam je navijestio Krist: feministkinja, biseksualka, okultistica, kvazihumanistkinja. Zastupala sam pravo žene na abortus, pravo na promiskuitetno ponašanje. Ne zato što sam bila zla – bila sam u neznanju. Crkva mi se gadila preko svake mjere, jer sam gledala ono ljudsko,a ne Božje u njoj. Grijesi koje čine pojedinci u Crkvi bili su mi izlika kojom sam opravdavala svoje bezboštvo i bezakonje.

Kako sam završila na Bogoslovnome fakultetu? Čudesno. Jer, htjela sam studirati psihologiju i raditi usput kao plesačica u klubovima. Ali zadnji dan kada je valjalo složiti prioritetnu listu fakulteta, psihologiju sam stavila na drugo mjesto, a na prvo mjesto sam stavila filozofsko – teološki studij. Jer, za vrijeme moga lutanja događale su se takve čudesne stvari: da bih nakon mjeseci mučenja same sebe krivom duhovnošću, uzela krunicu u ruke, ili pak razgovarala s Isusom o stvarima koje me muče. Vjera koju su mi roditelji i djedovi i bake u djetinjstvu usadili, u rijetkim je trenucima bila jača od sve pogibelji duhovnosti koje sam bila dio. Tako je i bilo s izborom fakulteta – nisam ga izabrala po vlastitom promišljanju, nego po nekom duhovnom nagonu koji je uvijek bio pun boli, ali i nade i vjere u Onoga o kojemu su mi u djetinjstvu govorili da me ljubi.

Moje preobraćenje se nije dogodilo preko noći – ono traje i sada. Na početku svoga studija još sam bila sva zaokupljena new ageom, ali me proučavanje, poniranje  u kršćansku teologiju, a onda i svi ti mladi ljudi koji su bili tako puni ljubavi prema Kristu, poticalo na ljubav prema kršćanstvu.

Kada sam imala 21 godinu, dogodio mi se još jedan užasan događaj koji će značiti moju konačnu odluku za Isusa Krista, za Boga. Ubijen je čovjek u kojega sam bila zaljubljena godinama i kojega sam voljela više od ikoga. Tih godinu dana, pošto sam se konačno odlučila okrenuti lice od  Zloga kojemu sam godinama nesvjesno služila, Đavao me mučio na sve moguće načine. Što sam proživljavala ne da se u riječi staviti – Đavao me mučio na sve moguće načine i to kroz san. Čim sa više Krista tražila, tim je Zli više cviljio, ridao, urlao. Osjećala sam duhovne boli s kakvima se niti jedna tjelesna ili emocionalna bol ne daju usporediti. Zbog toga o njima ništa ne mogu napisati, jer, s ničime se ne daju usporediti. To me konačno potaknulo da počnem razmišljati o sakramentalnome životu.

U posljednjih godinu dana živim potpunim sakramentalnim životom. Na početku je bilo užasno teško, jer Zlome to nije bilo pravo – znao je da je sakramentalni život udarac koji će ga zauvijek izbaciti iz moga života. Bog mi je u život poslao prekrasnoga svećenika, voljnoga raditi i posvetiti se drugome.

Moja borba nije završila. U životu se dogode užasne stvari, ali new age i okultizam daleko jače od svih obilježe duh – oni otvore čovjeka za spoznaje koje ga, ukoliko čvrsto ne stoji u Bogu, beziznimno vode u Pakao. Tako je i sa mnom – imala sam iskustvo Pakla koje će me pratiti cijeli zemaljski hod. No, sada mogu mirno hoditi, jer križeve koje sam si sama natovarila leđa, sa mnom nosi moj Gospodin, Isus Krist, Bog.

Čitav sam život tražila Boga i izgubila ga. Nisam znala da je Bog tu, da me čuva, da bdije nada mnom, da ga bole moje boli i da se raduje mojim veseljima, da me pronalazi svakoga dana, gdje god da zalutam. Imala sam poznanike koji su se bavili praksama kojima i ja, ali oni nisu imali sreće. Neki od njih su se i ubili, neki još uvijek lutaju. Ničime nisam zaslužila Božju dobrotu i njegovu brigu – svojim sam ponašanjem vrijeđala Njegovu ljepotu, zatirala sam Njegovu svjetlost  i umjesto da budem slika i prilika Boga na zemlji i da Boga nosim drugome čovjeku, služila sam Božjem Neprijatelju. No, Bog mi se smilovao. Umjesto da padnem na dno vlastitoga sebeljublja, sebičnosti i tame, pala sam u Njegove otvorene ruke. Mislim da ne moram spomenuti da svaki put kad dođem u crkvu imam potrebu plakati.

Svoj život želim posvetiti svjedočenju milosnoga Boga. Moja tama je mogla biti samo jedna od mnogih tama koje završavaju propašću „zalutale ovce“, ali ju je Isus Krist obasjao svojom svjetlošću. Svu snagu za Boga mi daje misao da je u meni pobijedio Krist, a mogao je to biti Zli. I nikad ne ću dozvoliti da to sablažnjavajuće stvorenje, Đavao, u meni pobjedi. Svaki put kada me savlada slabost ili pak grijeh, samo se sjetim da su oni služba Zlome – to mi je dovoljno da čitavu svoju snagu volje usmjerim na borbu protiv grijeha i slabosti u sebi.

I za kraj, braćo i sestre u Kristu – čuvajmo se grijeha. Kada biste samo znali kako je užasno iskustvo Zloga, čitav biste život posvetili nastojanju da nitko ne završi u njegovim rukama.

 

L.Š.

PODIJELI