Vjerovatno jedna od najnejasnih stavki u nauku Katoličke Crkve, ‘najkontroverznijih’ a paradoksalno i najneophodnijih za i zrno mira i radosti na ovoj Zemlji, ovakvoj kakva je..I sama sam, nakon Krizme ‘ignorirala’ ispovijed, nekih 15-ak god. što me i dovelo do one jadne točke života s koje me Isus podigao i spasio.
Oni koji me poznaju iz ‘stvarnog života’ znaju o čemu govorim. A za vas druge, ma i nije bitna sama ‘narav’ događaja toliko, koliko poniženje, pogreška i gubitak-koji su nam svima zajednički.
Moj razlog za neodlazak bio je apsolutno nevjerovanje u postojanje grijeha kao takvog, i slika Boga kao nekog apstraktnog bića čija su Pisma, brate arhaična malo i nemoguća za živjeti (znate onu o beskonačnosti dvije stvari na Zemlji
. Sada, u razgovorima često vidim da je i kod onih koji znaju dosta o vjeri velika prepreka’ personalizacija’ svećenika i sama ideja da mi ‘nekom tamo-ma gorem od sebe
govorimo šta smo skrivili.
Brate, sestro-nema taj svećenik čiji moral tako pomno seciramo, gotovo nikakve veze sa pomirenjem Isusa i tebe . U ispovijedaonici ste samo Isus i ti! Svećenik moze biti najgori. On će SAM, kao i svi mi -za svoje grijehe polagati račun Bogu Ocu. ALI,njegove su ruke pomazane i ovlaštene od samog Isusa! Tu,u ‘običnoj’ ispovjedaonici dogadjaju se čuda! Ne trazi ih negdje daleko, negdje senzacionalno, bučno..tu su! Tu te pere sama Isusova presveta Krv ! Ja sam tu doživjela nevjerovatno oslobođenje, ozdravljenja, čišćenja od ovisnosti za koje sam bila sigurna da ih samo smrt moze odnijeti ! Tu me Isus uci voljeti zdravo sebe i druge.
I tebe čeka! Otiđi i vidi koliko je silan, koliko te voli i koliko vrijediš
Marijana Perković
