Za vrijeme vojno redarstvene akcije „Bljesak“ 1995 godine, jedan čovjek, zvao se Marko (to nije njegovo pravo ime), iz jednog sela u zapadnoj Slavoniji, bježao je ispred vojske, misleći kako će spas naći u Bosni. Bijeg mu je bio uspješan, sve dotle dok nije stigao do rijeke Save, koja je granica između Hrvatske i Bosne. Tada se je sjetio jednog problema. On ne zna plivati. U blizini nije bilo nikakvog mosta, nije vidio nikakav čamac, a voda je bila duboka da bi se mogla pregaziti. Jadan čovjek nije znao što uraditi. Samo stotinjak metara dijelilo ga je od opasnosti od koje je bježao, a s druge strane, tih stotinjak metara, prepriječila se za njega nepremostiva prepreka, rijeka Sava. Počeo je razmišljati. Ako skoči u Savu utopit će se. Nema nikakve šanse da preživi. Jedino što mu je preostalo, bilo je da se vrati i da se preda Hrvatskoj vojsci. Nadao se je da će mu se, bude li se predao možda smilovati i ostaviti ga u životu. To je i učinio i ostao je u životu Prilikom izlaska iz zatvora koji je bio privremeno preuređen od sportske dvorane u Varaždinu, policajac koji mu je davao dokumente, rekao mu je „Marko, nauči se plivati.“

Na koji način ljudi savladavaju prepreke prelaska preko rijeka ili nekih jezera. Kako bi prešli neku rijeku kada bi vas put doveo do nje. Ima nekoliko načina:

 

  • Most- najjednostavniji način. Ima puno vrsta mostova koji premošćuju tu vodenu prepreku:
  1. Brvno – najjednostavniji most
  2. Viseći most- od vrlo složenih konstrukcija do najjednostavnije konstrukcije, gdje se između dvije obale nategne dva užeta na koju se povezuju daske i tako se prelazi preko na drugu obalu.
  3. Vojska koristi tkzv. pontonske mostove koji se sastoje od splavova, koji plutaju na vodi.
  4. Normalni konstrukcijski mostovi koji su vrlo sigurni i pouzdani. Kad se vozimo autoputom koji prelazi rijeku, najčešće ni ne znamo da smo je prešli.
  5. Postoje čak i žičare preko rijeka. U Pakistanu sam vidio vrlo jednostavnu žičaru. Sajla je zategnuta s jedne do druge obale, i na jednoj koloturi koja je na toj sajli, obješena je košara, te kada bi čovjek trebao prijeći rijeku, sjeo bi u tu košaru, i povlačio bi uže, te tako košaru približio drugoj obali.
  • Nekim plovilom kao npr. splav, čamac, skela, brod

 

Ako je rijeka plitka, možemo ju pregaziti, ako nije preširoka, možemo ju preplivati, potok koji nije jako širok možemo preskočiti (naravno da tu vrijedi samo disciplina skok u dalj, da ne bi slučajno to netko pokušao u troskoku), a ako je šira od rekordnog skoka u dalj, vidio sam da neki koriste motku s kojom se prebaci preko, naravno u dobrom zaletu.

Istina, postoje još neki vrlo efikasni načini, ali nisam čuo da ih u posljednje vrijeme netko koristi. Jedan takav prijelaz preko vode zapisan je u Izlazak 14, 15-22 “Zašto zapomažete prema meni?” – reče Jahve Mojsiju. “Reci Izraelcima da krenu na put. A ti podigni svoj štap, ispruži svoju ruku nad morem i razdijeli ga nadvoje da Izraelci mogu proći posred mora po suhu… Mojsije je držao ruku ispruženu nad morem dok je Jahve svu noć na stranu valjao vode jakim istočnim vjetrom i more posušio. Kad su se vode razdvojile, Izraelci siđoše u more na osušeno dno, a vode stajahu kao bedem njima nadesno i nalijevo.

O čemu se ovdje radi. Izraelci su krenuli u obećanu zemlju. Hodali su pustinjom, sve dok nisu stigli do Crvenog mora. Mojsije ih je vodio. Nekako kad gledam tog Mojsija, očito nije bio neki vođa. Čudi me da ih vodi baš prema Crvenom moru, kada zna za najveću prepreku na koju će naići. Na vodu. Istina voda na tom mjestu nije tako jako široka. Možda nekih 800-1000 metara. Nije ni tako duboka negdje između 4-15 metara. Ali što to vrijedi. To je nepremostiva prepreka. Da pređu nekim plovilom, to nije bilo moguće. Tehnološke mogućnost današnjeg vremena takav prijevoz toliko ljudi i stoke omogućio bi za nekoliko dana. Njihove tehnološke mogućnost bile su još manje. Druga mogućnost bila je jedina normalna mogućnost, koja je bila samoubilačka kao i zaći u uzburkano more, mogli su produžiti nekih 100 km i obići taj zaljev, jer tada još nije bio iskopan Sueski kanal. Svako normalan, od tri zla izabrao bi najmanje. Predati se Egipćanima, i vratiti se u Egipat, nešto slično što je učinio i Marko za vrijeme vojno-redarstvene akcije „Bljesak“. Međutim Bog ih ukorava zbog nevjere. 15 stih. „Zašto zapomažete prema meni? – reče Jahve Mojsiju.- Reci Izraelcima da krenu na put.

Nevjerojatan zahtjev. Gdje da krenu. Da skaču u more. Zar to ne bi bilo samoubojstvo. Ostanimo malo još na istočnoj obali Crvenog mora. Scenarij je mogao biti i drukčiji. Mogao je biti onakav kakav je doživio Marko iz početnog primjera. Izraelci bi se predali, Egipćani bi ih vratili natrag, vođe bi vjerojatno pobili, i to bi očito bio kraj jedne vrlo neugodne avanture. I kada bi ih pitali, zašto se niste oslobodili, zašto ste stali, odgovor bi bio: „znaš okolnosti su se tako poklopile, i mi to nismo mogli izvesti. Da je Mojsije mislio, tada bi vjerojatno predvidio prepreku Crvenog mora, i ne bi nas tamo vodio. Ovako zbog greške jednoga, svi patimo. Mojsije je kriv, ili okolnosti su krive za to.

Ne zvuči li vam ta priča poznato. Nedavno sam razgovarao s jednom ženom koja mi vodi knjigovodstvo. Pričali smo o djeci i njihovom školovanju. Tada mi je ona rekla kako se ona nije mogla školovati jer si to njeni roditelji nisu mogli priuštiti. Pitao sam je, da nije to možda izgovor za njen neuspjeh, jer se prepustila liniji lakšeg otpora. Prepustila se struji, umjesto da se bori protiv struje. „Ako mene pitate“, rekao sam joj, „ja također nisam završio fakultet, jer dok sam bio mlad, nisu me na to usmjeravali. Znate ja sam bio sposoban inteligentan i pametan. Prošao sam sve s odličnim. Imao sam prilike da čak dva razreda završim u jednom. Imao sam priliku da dok moja generacija završava srednju školu, ja završim višu. Ali nije bilo nikoga da me tako usmjeri. Za sve njih veliki uspjeh, bio je zanat. Govorili su „zanat je zlato, što ti vrijedi škola ako ne znaš ništa raditi“, i ne znam više što mi nisu govorili. Fantastična stvar. Okolnosti u kojima sam odrastao nisu mi bile naklonjene.

Pitajte moju mamu, zašto me nisu dali školovati. Ona ima spreman odgovor. „S čime. Bilo nam je teško. Baš smo gradili kuću, nismo imali novaca, i niko nam nije htio pomoći.“ Okolnosti su krive. Drugi su krivi za moje neuspjehe.

Kao kršćani koji proučavamo Sveto pismo, i koji u njemu pronalazimo mnoga Božja obećanja, pronalazimo nešto što ove naše izgovore definira kao nevjeru. Ima jedno obećanje koje je zapisao Sveti apostol Pavao u Filipljanima 4. 13. Sve mogu u onome koji mi daje snagu.

Kada Sveti Pavao kaže sve. To je onda sve. On ne kaže, Ukoliko mi okolnosti dopuste, i ukoliko maknemo ili riješimo prepreke tada možemo sve ostvariti. Ovdje kaže Sve mogu u onome koji mi daje snagu. Razlog zašto nisam završio fakultet, nisu okolnosti u kojima sam odrastao, već neka vrsta nevjere, kako moje osobne tako i mojih roditelja i ostalih koji su tada na mene imali utjecaja. Jedan duhovni pisac je pisao, ja ću ga parafrazirati, „Postavimo visoko svoj cilj, i onda s Bogom nastojmo ga ostvariti.“

Ako radimo s Bogom, možda će se ponekad dogoditi da Bog otkloni prepreke prije nego što do njih dođemo. Slušao sam jednu priču o jednom pastoru koji je putovao automobilom u jedan grad gdje je trebao imati propovijed. Sa sobom je poveo svog sina koji je prvi puta išao u taj grad. Put je gotovo cijelom dužinom prolazio kroz ravnicu, dok se najednom nije pred njima pojavila ogromna planina. Sin je tada znatiželjno upitao oca: „Tata, gdje je taj grad u koji idemo?“

„Nije još daleko. On je odmah iza ove planine.“ Odgovorio je tata.

„ali Tata, ti imaš još svega vremena nekih pola sata do početka, a ako moraš prijeći preko ove planine, tu ti treba najmanje dva sata vožnje.“

„Nemoj brinuti!“ odgovorio je tata. Prvo moramo doći do planine, a onda ćeš vidjeti rješenje.

Dječak je bio strašno znatiželjan. Kakvo to tata ima rješenje. Konačno došli su do same planine. Jedan kraći dio ceste vodio je u podnožju planine, dok nije odjednom skrenuo prema njoj. Na dječakovo iznenađenje, kroz planinu je bio iskopan tunel, kroz kojeg su prošli za svega 5 minuta. Za drugih pet minuta bili su u gradu.

Nešto slično su Izraelci imali na Crvenom moru. Oni su trebali krenuti, i Bog je otklonio prepreku, te su oni prelazili suhim. Međutim, ne mora uvijek biti tako. Pogledajmo drugi slučaj.

Izraelci su preko 40 godina lutali pustinjom. Konačno došlo je vrijeme prelaska preko rijeke Jordana. Čitamo to u Jošua 3,14-17. Kad je narod krenuo iz svojih šatora da prijeđe preko Jordana, ponesu svećenici Kovčeg saveza pred njim. A kad su nosači Kovčega stigli do Jordana i kada su svećenici koji su nosili Kovčeg zagazili u vodu na obali – a bilo je vrijeme žetve kad se Jordan prelijeva preko svojih obala – voda što je tekla odozgo daleko se, poput nasipa, ustavila kod grada Adame, koji se nalazi kraj Sartana; a voda što je otjecala dolje u Arabsko ili Slano more sasvim je otekla i narod je prelazio prema Jerihonu. Svećenici koji su nosili Kovčeg saveza Jahvina stajahu na suhu usred Jordana i prelažaše Izrael po suhu sve dok sav narod ne prijeđe preko rijeke.

Možete li samo zamisliti uzbuđenje koje je vladalo među Izraelcima. Obećanu zemlju vide. Ona je s druge strane nabujale rijeke. Pretpostavljam da je te noći prije prelaska bilo onih koji su kalkulirali kako „isforsirati“ Jordan. To nije bio običan prelazak. Preko ih nisu čekali prijatelji. Neprijateljska vojska neprestano je dežurala, i čekala odluku Izraelskih vođa, kako prijeći rijeku. Da su to pokušali bilo kakvim splavima, bio bi to strašno težak posao. Kao prvo, tko bi napravio tolike splavi da u kratkom roku prijeđu rijeku. Sve te splavi razjedinili bi ih i znatno oslabili vojnu stabilnost. Bilo kakvo „forsiranje“ rijeke, stvorilo bi ih lakim plijenom neprijateljske vojske.

Prije nekoliko desečljeća, dok još nije bilo mosta, prelazio sam skelom preko Dunava iz Bezdana iz Vojvodine, u Batinu Skelu, u Baranji. Kada smo prelazili, jedan nam je čovjek pričao kako su na tom mjestu 1945 godine Rusi forsirali Dunav. Ogromna Ruska vojska došla je do Dunava. Tada su vojnici sjeli u gumene čamce i veslanjem počeli prelaziti rijeku. Nijemci, koji su bili na desnoj obali, (a na tom mjestu desna obala puna je brjegova koji se strmo obrušavaju na obale Dunava) imali su ih kao na dlanu. Svaki čamac bio je meta kao na tanjuru. Dobro zaštićena njemačka mitraljeska gnijezda, koja su bila na bregovima uz samu obalu, sijala su smrt tisućama jadnih ljudi koji su dobili zadatak da prijeđu rijeku. Za vrlo kratko vrijeme, od samo nekoliko sati borbe, poginulo je više od 2 000 ruskih vojnika. Rusi su u toj bici pobijedili zahvaljujući samo svojoj brojnoj nadmoćnosti, i forsiranjem do iscrpljenosti. Nijemcima je na kraju jednostavno nestalo streljiva.

Malo bi ovdje zastao. Dali se ponekad nađemo u sličnoj situaciji. Došli smo pred neki problem, kao izraelci pred Jordanom, ili Rusi pred Dunavom 1945. Kako premostiti tu prepreku. Kako riješiti problem. Dali ćemo ga rješavati kao Rusi, žrtvujući svoju braću, jer u pitanju su tkzv. „viši ciljevi“, ili kao Izraelci pred Jordanom, gdje ćemo sav problem prepustiti Bogu.

Jošui, koji je vodio Božji narod, nije ni jednog trenutka palo na pamet da bi pravili bilo kakva plovila koja će ih prevesti preko. Jošua kao i sav ostali narod uzdao se jedino u Božje rješenje. Možete samo zamisliti uzbuđenje koje su doživljavali Izraelci. Jordan je bio nabujao, i bio je jako širok. Bog je dao upute kako krenuti. Prvo je trebao krenuti Kovčeg saveza, kojeg su nosili leviti.

Čudna neka formacija. Kada bih ja trebao organizirati prijelaz, prvo bi organizirao vojsku. Vojska bi trebala osigurati sigurnost svetišta i ostalog puka. Znači vojska bi bila prva i posljednja, te bi bila s obje strane kolone.

Međutim ovdje je organizirano potpuno drukčije. Prvo idu svećenici sa svetištem, a onda ostali. Bog je trebao biti na prvom mjestu. Leviti koji su nosili kovčeg saveza, podigli su kovčeg na ramena, i krenuli prema nabujaloj rijeci. Zagazili su u plitku vodu. Ništa se nije dogodilo. Napravili su drugi korak. Na drugom koraku voda je bila nešto dublja. Na trećem još dublja, ali ništa se nije dogodilo. Mogu samo zamisliti uzbuđenje. Dokle će leviti gaziti vode Jordana. Do koje dubine. Voda je možda bila do koljena, a tada se dogodilo čudo. Najednom vodostaj je naglo počeo opadati dok se dno rijeke nije potpuno osušilo. Ali ono što je bilo najčudnije, bilo je to što je u neposrednoj blizini, s njihove desne strane, stajao vodeni zid, kao da je netko izgradio staklenu branu. Možete samo zamisliti taj ushit oduševljenja. Izraelci preko Jordana prelaze suhim. Mogu samo zamisliti strah izviđačkih jedinica neprijateljske vojske koji su bili svjedoci natprirodnih čuda i događanja.

To je način kako Bog radi. Za Boga su rijeke Jordana suho područje ukoliko mu to treba. Bog je u stanju otkloniti svaku prepreku kako bi Njegovu djecu mogao dovesti na željeni cilj. Bog je dokazao i pokazao da za njega nije prepreka ni more ni rijeka. Božja najveća prepreka je samo njegov narod, bolje reći ljudi koji za sebe tvrde da su Božji narod, a imaju problema vjerovati u Božja obećanja.

Zašto onda doživljavamo neuspjehe. Zašto često, padamo pod teretom briga i problema, kada imamo takvog velikog i moćnog Boga. Naš problem je što smatramo da probleme treba rješavati na klasičan ili kako bi to vojni stratezi rekli, na konvencionalan način. Ponekad nam Bog i dopusti da tako rješavamo neke probleme, ali kada je u pitanju naše spasenje, kada je u pitanju spasenje moje obitelji, kada je u pitanju spasenje mojih prijatelja, tada konvencionalne metode ne vrijede, već su kontra produktivne.

Ipak, dali će Bog uvijek otkloniti probleme kada nas želi dovesti k sebi, tj kada nas želi dovesti u obećanu zemlju. Ako malo pažljivije čitamo posljednju poruku koju Bog upućuje svom narodu u knjizi Otkrivenja, primjećujemo da na tom putu Božjeg naroda u „obećanu“ zemlju, problemi neće nestajati. Neće Jordan presušiti, niti će se stvoriti put kroz Crveno more. Dali to znači da ćemo prepreke posljednjeg vremena na našem putu k Bogu morati svladati konvencionalnim načinom. Dali to znači da ćemo trebati graditi nekakva improvizirana plovila, ili mostove da prijeđemo te zapreke. To ne nikako. Naprotiv. Naš prelazak preko vode bit će još daleko sofisticiraniji nego što je bio prelazak Izraelskog naroda preko Jordana ili Crvenog mora. Za prelazak preko Jordana ili Crvenog mora, trebali ste biti samo dio tkzv Božjeg naroda, i mogli ste uživati u blagodatima velike Božje milosti. Međutim ovaj posljednji prelazak, neće vam baš puno pomoći pripadnost bilo kakvoj crkvi, klubu, organizaciji ili bilo čemu. Jedina pripadnost koja vrijedi je pripadnost Bogu. Ipak kako onda prijeći preko uzburkane vode ako je Bog ne zaustavi. Kako prijeći preko ako Bog ne otkloni taj problem.

Bog je ostavio još jednu mogućnost koju je Isus izvanredno demonstrirao na jednom događaju koji se dogodio dok je živio na zemlji prije dvije tisuće godina. To je najljepše opisao evanđelist Matej u 14, 22-31. I odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila ostisla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: “Utvara!” I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: “Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se! Petar prihvati i reče: “Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi! A on mu reče: “Dođi!” I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: “Gospodine, spasi me! Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: “Malovjerni, zašto si posumnjao?

Hodanje po vodi. Kako vam se čini ovakav način prelaženja rijeke. Petar je ovdje pokazao da svatko može koristiti tu mogućnost. Dali baš svatko? Za razliku od prva dva koja smo spominjali gdje je Bog uklanjao prepreke, ovaj puta to nije učinio. Prepreka je ostala. Voda je bila na svom mjestu, čak i valovi su udarali suprotno. Isus hodajući po vodi dao je fantastičnu poruku svojim učenicima i nama zajedno s njima. Hodati „po vodi“ može samo onaj koji ispuni nekoliko uvjeta. Pogledajmo kako je Petar riješio taj problem.

1. Da bi hodali po vodi, moramo prvo gledati u Isusa. Moramo vidjeti Isusa koji se izdigao iznad problema i prepreka koji nam priječe prelazak. On je prije nas prošao te probleme, izdigao se iznad tih prepreka i dao nam fantastičan primjer života vjere i potpunog predanja.

2. Da bi hodali po vodi, naše oči trebaju neprestano gledati na Isusa. Skretanje pogleda je vrlo opasno. Petar je skrenuo pogled i propao. Možete ga samo zamisliti kako Petar na Isusov poziv, izlazi iz čamca, i staje na tvrdo. Gleda Isusa i dolazi mu u susret. Odjednom nailazi veliki val, a Petar reflektivno djeluje. Gubi pogled i propada u vodu. Što to znači reflektivno reagirati. Ako nam neki strani predmet ide prema oku, tada reflektivno zatvaramo oko kako bi ga zaštitili. Međutim ovdje važe druga pravila. Imam prijatelja koji je trenira boks. Pokazao mi je jednom prilikom što znači reflektivno ponašanje. Kada nekom boksaču ruka protivnika ide u glavu, on nikako ne smije zatvoriti oči, iako reflektivno se to događa. Tada on ne vidi protivnika, i ne može predvidjeti njegove namjere kako bi se obranio. Da bi to uspio, mora dugo vježbati kako bi kontrolirao svoje ponašanje. Želimo li hodati po vodi, tada moramo izvježbati naša osjetila. Ne smijemo reflektivno reagirati, kako ne bi iz vida izgubili našeg Gospoda. Za Petra je to značilo propast. Ipak postoji i tu radosna vijest. Propadnemo li, Isus je blizu, i izuči će nas. Petra je izvukao iz vode, i on je nastavio s njim hodati do čamca.

3.Za hodanje po vodi nam baš i ne pomaže nešto pripadnost bilo kakvoj crkvenoj organizaciji, ili bilo kakvoj organizaciji. Takva pripadnost nam uglavnom koristi sada, dok još ne hodamo po vodi. Koristi da kao u školi, vježbamo tu disciplinu vjere. Zamislite kako bi izgledala škola hodanja po vodi. Kao prvo, hodanje po vodi je vrlo opasno. Svakog trenutka se može dogoditi da propadneš zbog svoje nevjere. Nije problem ako propadneš u plićaku. Nije problem ako propadneš blizu obale, ili blizu nekog plovila. Tada bi se već nekako snašli. Isplivali bi i spasili se. Problem je ako propadnemo na dubini. Međutim koja je razlika hodanja po vodi koja je duboka 1 m, 10 m, ili 10 km. Hodanje po vodi je hodanje po vodi. Mi svojom silom ne možemo hodati po vodi ni dubokoj 10 cm . Stoga moramo se vježbati toj disciplini. Jedino Bog omogućuje takvo što, te ukoliko hodamo po vodi, svejedno je dali će voda biti duboka 10 cm, ili 10 km.

Sada je vrijeme za vježbu. Sad je vrijeme za pripremu. Naš posljednji prelazak će biti hodajući po vodi. Naš posljednji hod do obećane zemlje bit će hodanje po vodi. Prepreke koje će nam priječiti prelazak, neće nestati. Morat ćemo se izdignuti iznad prepreka i problema, te gledajući u Krista hodati po vodi. Bit će to djelo Božje u mom i vašem životu. Samo moja i tvoja osobna vjera će omogućiti takvo veličanstveno Božje čudo. Nećemo se tada moći oslanjati na vjeru braće i sestara iz crkve, na pastorovu ili svećenikovu vjeru, ili bilo čiju vjeru. Na tom putu će biti mnoštvo onih koji će hodati po vodi, ali svaki će ovisiti samo o osobnom pogledu na Isusa. Iako će to biti veličanstveno vrijeme, uspjeh toga ovisi o današnjem vježbanju. Danas je vrijeme pripreme. Danas možemo vježbati u plićacima, kako bi u budućnosti mogli prijeći duboke rijeke.

Želio bi na kraju da iz ovih slika nađemo ohrabrenje za naš život. Posljednja biblijska knjiga Otkrivenje, govori o problemima posljednjeg vremena. Mnogi tu knjigu proučavaju samo tražeći probleme. Međutim to je knjiga ohrabrenja. To je knjiga koja pokazuje kako se izdignuti iznad nevolja i problema ovog svijeta i kako preko njih prijeći a da te ne unište. Ne trebamo se učiti kako zaobići te nevolje, već kako se izdignuti iznad njih, ili slikovito rečeno, kako hodati po vodi. Sve što trebamo učiniti je, stvoriti čvrsto povjerenje u Boga. Bog je taj koji nas vodi k sebi. Naše spasenje ni u čemu ne ovisi o bilo kakvim našim postupcima koje bi učinili u svojoj sili, već je to Božje djelo. Svojom silom Petar nije hodao po vodi. Svojom silom ni mudrošću, ni mi se nećemo izdići iznad nevolja i problema. Naša jedina mogućnost je gledanje na Krista kroz njegovu riječ. Jedino se na taj način pripremamo hodati po vodi, i to hodati s Bogom. Ako hodamo s Bogom, onda nam je svejedno kakva nam je podloga. Dali je to tvrdo tlo, asfaltirana cesta, more ili rijeka, jer naša je sigurnost tada u Bogu. Njegovo obećanje je zapisao prorok Izaija 43 1-3. „Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao; ti si moj! Kad preko vode prolaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Prođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće. Jer ja sam Jahve, Bog tvoj, Svetac tvoj, tvoj spasitelj.“ Zaista naš Bog je veličanstven i zbog toga mu pripada velika čast i hvala.

 

Zvonko Presečan

 

 

 

PODIJELI