Otkad su se rimski carevi preobratili i stavili snagu države u snagu crkve ljudi su počeli primati kršćanstvo površno te se tada služba svećenstva sabrala u monaškom pokretu. Pravoslavlje zna samo za jedan „monaški red“ i za jedno „monaško društvo“ koje je po definiciji isključivo kontemplativno. Iako je pravoslavno monaštvo doživjelo duboko opadanje od druge polovice 19. stoljeća, danas vidimo kako se ocrtava odgovor pravoslavlja suvremenom svijetu. U ruskoj crkvi starci ponovno igraju veliku ulogu, posebno u intelektualnim krugovima. U Grčkoj se događa preporod velike monaške tradicije, posebno u brojnim samostanima (manastirima) Atosa.

Jedan od važnijih događaja u suvremenom pravoslavlju je obnova svetogorskog monaštva. Ova obnova se dogodila prvi put na Svetoj Gori sredinom 20. stoljeća, uglavnom zahvaljujući radu starca Josifa Isihaste i njegove duhovne djece, a zatim nedavno u Sjevernoj Americi zalaganjem starca Jefrema Arizonskog i Filotejskog. Obnova svetogorskog monaštva, kojeg karakteriziraju poslušnost starcu i isihazam je direktan nastavak stoljećima starog predanja. Starac je duhovni rukovoditelj, odabran od strane monaha i mirjana.

U ovom seminarskom radu biti će opisan život i djelovanje starca Georgija kroz odgovore na pitanja koja je dao u razgovoru s ocem Pantelejmonom. S obzirom na djelovanje starca Georgija i njegovih priča i pouka, kroz rad se predstavlja filozofija koja nalaže dobrovoljno i svjesno odricanje od materijalnih, tjelesnih i drugih potreba u svrhu viših duhovnih vrijednosti. Ta filozofija, odnosno način života naziva se podvižništvo ili asketizam. Asketizam je način života koji odbacuje izopačene ljudske osobnosti, bezobzirno iskorištavanje prirode i nadilazi sebičnu težnju da se troši na sebe a ne za zajednicu.

U nastavku će biti opisan život starca Georgija, te njegovi stavovi, mišljenja i upute kroz koje se može iščitati i kojih se pravila pridržavao, te kako je provodio svoje vrijeme u samostanu.

Starac Juraj Grk

Ukratko o životu starca Juraja

Grigorije daskal je rođen 1799. godine u obitelji imućnih trgovaca. Rodom je Grk iz Kapadokije. Bio je poznati pokajnik, isposnik koji je svojevoljnim gladovanjem i mučenjem tijela nastojao ubiti strasti i prohtjeve. Hranio se dva puta tjedno, a za vrijeme posta jednom tjedno. U sedamnaestoj godini je otišao iz roditeljskog doma te je u osamnaestoj godini stigao na Svetu Goru. Iduće tri godine je proveo u patrijarhijskoj ćeliji prepodobnog Antonija (danas Andrejevski skit) kod starca, odnosno duhovnika u poslušnosti. Nakon tog razdoblja je proveo godinu dana u ćeliji kod prepodobnog Jeftimija u Rusiku kod oca Maksima. U to vrijeme je započeo grčki ustanak te je Gregorije otišao u Moreju (Peloponez) i tamo je stupio u bogosloviju. U Ateni je studirao filozofiju, bogosloviju i druge znanosti. Nakon što je ustanak završen, krenuo je na Svetu Goru, no kako su tamo još uvijek bili Turci, odlučio je ostati u Solunu. U akademiji koja je bila tada tamo otvorena je proveo iduće dvije godine. Na Svetu Goru se vratio četrnaest godina poslije, točnije 1835. godine.

U Rusiku je potom primio monaške činove (rizonosac i postrig). Tamo se zadržao tri godine a potom je prešao u skit Male Ane u kolibu gdje je proveo iduće četiri godine. Zatim se seli na Kapsalu gdje je bio sedam godina. Tamo je primio postrig u shimu u Hilandarskoj ćeliji Paterica, kod starca Neofita iz pećine prepodobnog Atanasija. Do svoje smrti je Georgije živio u ćeliji na Vigli, gdje je otišao kako bi bio bliže svom starcu. Ćelija u kojoj je ostao do kraja života je bila sirotinjska, prosta. Iznutra je izgledala kao štala i odavala je dojam sirotinje kao i odjeća koju je nosio starac.

Djelovanje starca Juraja

Otac Pantelejmon je starca posjetio oko 1870. godine. Iz starčevih odgovora koji će u nastavku biti opisani, možemo zaključiti da je otac Pantelejmon pitao starca o životu u ćeliji izvan samostana.

Za život izvan samostana kaže da je veoma dobar, no treba se držati umno-srdačnih molitvi ostavljajući pritom pravila u knjigama, osim u slučaju potrebe da se um odmori.

Starac kaže da um treba olakšati kad se iscrpi naprezanjem u molitvenom stanju na način da se pročita jedna katizma ili nešto drugo što bi oživilo duh i doprinjelo odmoru. Nakon što se um odmori, treba prionuti molitvi. Smatra i da puno čitanja odvlači um, a molitva ga skuplja. Naglašava da se plod rađa u molitvi, a da od samih pravila čovjek ne može postići smirenje, umiljenje, ljubav te da ostaje besplodan. U molitvi treba očuvati smirenje, ljubav prema braći i umne i djelatne podvige, te je u tome ključ uspjeha. Starac naglašava da ukoliko bi se čovjek podizao molitvom i trudio se biti na usluzi drugima, dok istovremeno nema smirenje i ljubav, uzalud su njegovi napori. U ovom kontekstu, podizanje se odnosi na proces koji netko prihvati da bi postupajući po određenim pravilima sebe uzdigao na jednu višu razinu stanja duhovnog života. Taj proces se još naziva i podvižništvo odnosno podvižnički život. Starac zaključuje da živeći u ćeliji se treba naprezati radi unutrašnje i vanjske sreće.

Starac za one koji su mu dolazili kaže da ukoliko dolaze zbog pouke duši ili kako bi čuli riječ Božju, da ih uvijek treba primiti jer vrijeme koje se žrtvuje na razgovor s njima će Gospod nadoknaditi. No, ako dolaze samo kako bi razmotrili poslove u samostanu/manastiru, treba ih odbiti.

Starac iskazuje svoje mišljenje i o hrani i kaže da treba jesti onoliko da kad se ustaneš, možeš moliti. Kaže da se od suvišne hrane pomračuje um, čovjek postaje lijen i ne može se predati molitvi. U slučaju tjelesne nemoći odrasli mogu popiti dvije ili tri čaše vina dnevno. Na putu ili kad se radi težak posao se može jesti do sitosti, inače se treba suzdržavati.

Naglašava se važnost podvižničkog života, no starac kaže da je i šezdeset godina najstrožeg podvižničkog života ništa u usporedbi s blaženstvom, te da je ovaj svijet jedan mig, a budućem nema kraja. Apostol Pavao kaže da Gospod spašava po blagodati a ne po djelima, ali smo dužni ispunjavati zapovijedi jer je vjera bez djela mrtva a dobra djela je oživljavaju. Zapovijedi su nam dane da bismo se odmakli od grijeha.

Navodi se da je djevičanstvo velikavrlina, a bludnost grijeh, te da ukoliko se ne budemo uzdizali i molili se, grijeh će nas pobijediti i upasti ćemo u blud. Također, treba voljeti svu braću i one koji nas vrijeđaju i one koji nam dosađuju i ne ljutiti se na njih. Starac objašnjava kako učitelji monaha, sveti oci savjetuju jedan sat se moliti umom, pa zatim jedan sat čitati knjige otaca i druge knjige koje govore o trezvenosti uma, prisebnosti odnosno staloženosti uma. Knjige otaca su Dobrotoljublje, Evergetinos, sveti Jovan Lestvičnik, sveti Isak Sirjanin. Potom se treba baviti molitvom i prebivati u njoj što je duže moguće.

Otac Pantelejmon je 1871. godine posjetio starca Grigorija s jednim poznanikom koji je starcu postavio neka pitanja, a na temelju odgovora možemo zaključiti da su se pitanja odnosila na to zašto neki ljudi oboljevaju. Starac je na to odgovorio da bolest ponekad dolazi zbog grijeha, a ponekad prema milosti Božjoj, da bi kroz nju stekli vječno blaženstvo. Zatim ih upozorava da paze da ne bi primili neki vražji prilog jer se vrag trudi da u um ubaci pomisli o nekom nezakonitom djelu i za primjer uzima poglede na ženinu ljepotu i naglašava da Gospod osuđuje i samu želju jer je svatko tko je sa željom pogledao na ženu već učinio preljub. Starac govori i da čovjek koji ima stav kako je mlad pa će ispuniti svoje želje, a kasnije se kajati na taj način zgriješio i da takvom čovjeku Gospod neće omogućiti pokajanje. Savjetuje im i da se čuvaju očaja te ukoliko im se dogodi da zaglibe u nekom grijehu da se odmah pokaju i ispovijede s nadom u Božju milost. Starac zaključuje da takvom čovjeku, Gospod prima pokajanje. Zatim se još jednom osvrće na važnost vrlina i smirenja. Ukoliko čovjek ima sve vrline, ali nema smirenja, izgubit će i vrline, a ukoliko se hvali svojim vrlinama, izgubit će nagradu za svoje vrline.

Starac je propovijedao i o važnosti pomaganja i Božjoj blagonaklonosti prema onima koji pomažu drugima. Objasnio je to kroz primjer govoreći da ako neki monah koji živi u pustinji i svoje vrijeme provodi u podvižničkom životu, a istovremeno ima velike materijalne potrebe i nađe se osoba koja bi mu pomogla da zbog materijalnog stanja ne odustane od podvižničkog života, Gospod će biti blagonaklon prema darivatelju. Starac zaključuje da onaj tko dijeli milostinju dijeli Božje darove te da će više biti dano njemu nego onima kojima on daje.

U drugim razgovorima sa starcem je i dalje naglašavana važnost smirenja. Smirenje je neopohodno kao i vapno kad se gradi kuća. Samo kamenje će se raspasti, dok vapno sve učvršćuje. Kamen je vrlina, vapno je smirenje, a krov je ljubav.

Pri molitvenom tihovanju, može se malo baviti ručnim radom jer ručni rad sabire um početnika. Većina Svetih otaca ne odobrava upotrebu radionica i smatra boljim i uzvišenijim prebivanje bez ručnog rada i bez razmišljanja o brigama. Starac pripovijeda kako je jedan starac rekao da mu nije jasno kako se ljudi koji pristupe molitvenom tihovanju mogu danonoćno baviti ručnim radom u radionicama jer njemu se kad izađe iz ćelije kako bi donio vode um već rastroji te kad se vrati natrag ne može stati pred Boga s istom mišlju s kojom se do tada molio. Prepodobni David solunski je govorio da onaj tko živi u pustinji mora imati dvije vrline, a to su smirenje i suzdržanje. Suzdržanje se odnosi na to da se ne jede do sitosti, jer se inače može pomračiti um, pa se neće moći čitati ni moliti se ni steći duhovno razumijevanje. Stoga je bolje, prema Davidu solunskom, ono što bi pojeli odjednom podijeliti na dva obroka.

Starcu su postavili pitanje kako s čistom molitvom stajati pred Bogom, na što je starac uzvratio pitanjem „Koliko ti imaš ljudi?“. Kad je saznao da se radi o četvero ljudi, odgovorio im je da je to nemoguće kad ima mnogo ljudi. Teško je i kad čovjek živi sam i podvižničkim životom, no tad je moguće, ali su isto potrebne godine. Može se živjeti s učenicima i izlaziti samo jednom ili dva dana u tjednu zbog razgovora, a ostalo vrijeme biti u tihovanju i ne izlaziti ni zbog trpeze. Na taj način se može uspjeti. Usput im je prepričao kako je starac (Ava) Isak Sirin imao duhovnog brata kod kojeg je odlazio. On je uvijek držao zatvorena vrata i primao je samo one koji dolaze svaka dva mjeseca ili rjeđe, ali dolaze da bi naučili nešto. Ukoliko bi netko došao samo da skrati vrijeme, njega ne bi pustio jer čovjek s vrlinama nikad nema prazno vrijeme, nego čita, moli se, bavi se ručnim radom ili se odmara.

Starac govori o tome kako se treba nositi s iskušenjima i zastrašivanjima, te kako se preselio u pustinju da bi izbjegao iskušenja koja dolaze od ljudi. No, i pustinja krije iskušenja, te da bi se živjelo u njoj treba biti suzdržan i postići smirenje. Napominje i da Gospod neće dopustiti iskušenja veća od naših snaga i zaključuje da što god vrag činio, ne treba obraćati pažnju.

O onima koji nam nanose bol, starac je govorio ih treba voljeti i trpjeti sve. Treba voljeti i neprijatelje jer zapovijed glasi: „voli bližnjega“. Pri tom je starac ispričao jedan primjer o tome kako mu je jednom došao gnjevni laik u nadi da će obuzdati svoju narav i služiti Gospodu monaštvom. Proveo je s njim dva mjeseca, ali se on ni jedan dan nije uspio suzdržati od gnjeva. Unatoč svom uvjeravanju od strane starca, laik se nije popravljao te je svaki dan vrijeđao i grdio starca.

Ispočetka je starac sve to trpio, no nakon dva mjeseca mu je rekao daviše ne može živjeti s njim. Laik se naljutio, pokupio sve što je našao u kolibi i otišao. Starac je mogao dati da ga zatvore, no sjetio se evanđeoske riječi: „Ako netko hoće…košulju tvoju da uzme, podaj mu i haljinu“ i „Oprosti nam duge naše kao što i mi opraštamo dužnicima našim“, te mu je oprostio. Laik nije daleko stigao, pao je na putu i pomamio se, te ga je tri mjeseca mučio vrag, a u nekom samostanu su nad njim čitali Evanđelje i iscjelili ga. Vratio se starcu i molio ga za oproštaj te je donio deset leva, no starac mu je rekao da mu oprašta i bez tih novaca, te da se mora pravdati pred Bogom.

Otac Pantelejmon je započeo razgovor o lošem zdravstvenom stanju svog poznanika, na što je starac odgovorio da ako se ne može drukčije treba ići kod liječnika i poslušati ga, no smatra da je bolje predati se Bogu i služiti mu milostinjom i drugim dobrim djelima. Ako žena umre, ne treba se previše žalostiti jer je Bog za nju pripremio baš to vrijeme da se spasi. Starac objašnjava da Sveti oci pišu da je i smrt nekad korisna i zato se u svemu treba predati Božjoj volji i ne zbunjivati se.

Otac Grigorije je rođen u bogatoj obitelji. Njegov brat, nasljednik imovine bogatih roditelja je bio kažnjen od Gospoda zbog koristoljublja i grabežljivosti. Starac je pisao svom bratu da mu pomogne tako da mu ostavi bar dio imanja koje mu je pripadalo jer nema nikakvu radionicu i živio je u neimaštini. No, brat mu nije pomogao i stigla ga je kazna. Lopovi su mu provalili u radionicu i ukrali sve što su našli, a žena mu je ostala nepokretna. Napisao je bratu pismo u kojem mu prepričava što im se dogodilo, na što mu je starac odgovorio da ga je Gospod pokušao cijelo vrijeme urazumiti i ukoliko ne ostavi grijeh grabežljivosti može i njegov život skratiti.

Starac Grigorije je živio sam, bez iskušenika, te kad je obolio nije o tom nikoga obavijestio. Slučajno je do njega svratio pustinjak otac Kalist i saznavši da je starac bolestan je češće navraćao. Starac je gubio snagu dok jednog dana u samoći nije predao svoju dušu Gospodu. Pokopali su ga u blizini njegove kolibe 1873. godine.

Starac Georgije je dosta vremena proveo na Svetoj Gori i u tekstu često se spominju samostani (manastiri) na Svetoj Gori. Atos ili Sveta Gora je poluotok i istoimena planina na obalama Egejskog mora i jedan je od centara pravoslavnog svijeta. Sveta Gora kao manastirska zajednica formalno je osnovana 963. godine, kada je monah Atanazije osnovao Manastir Velika Lavra, i danas najveći i najznačajniji od 20 manastira.

U manastiru Hilandar je starac Georgije primio monaške činove. U tom je manastiru 2001. godine živjelo 92 monaha. Starac Georgije naglašava važnost podvižničkog života.

Monaški život provodi se u svetogorskim monaškim ustanovama. Svaki pravoslavni kršćanin stariji od osamnaest godina može se posvetiti monaškom životu. Monaška 24 sata jednog dana dijele se na osam sati molitve, osam sati rada i osam sati odmora. Cijeli život svetogorskih otaca vezan je uz molitvu. Monasi gostoprimstvo prema hodočasnicima smatraju jednom od žrtvi koju često i rado podnose. Što se tiče hrane, hrana se unosi samo radi održanja tijela i njegovih funkcija, a meso je potpuno isključeno iz jelovnika. O hrani, starac Georgije govori da treba jesti onoliko da kad se ustaneš, možeš moliti. Smatra da se od suvišne hrane pomračuje um i čovjek postaje lijen i ne može se predati molitvi.

Starac je u razgovoru s ocem Pantelejmonom pričao i o važnosti pomaganja i o Božjoj naklonosti prema onima koji pomažu drugima. Za one koji su mu dolazili kaže da ih uvijek treba primiti ako su došli naučiti nešto ili čuti Božju riječ, te da će vrijeme utrošeno na to Gospod vratiti. Osvrće se i na nošenje s iskušenjima i zastrašivanjima i zaključuje da Gospod neće dopustiti iskušenja veća od naših snaga.

Monaški život je jedinstven po mnogo toga, uvjetovan je misijom, zajednicom i težnjom za sjedinjenjem s Bogom. Molitva i podvižnička zajednica s Bogom je snažna i nezamjenjiva utjeha za monahe.