25.07.2020.

Upravo danas završava radni staž gosp. Branka Uvodića (65 godina). Taj divni serijal „Lijepom našom“ odražavao je njegov duh, njegovu bit – ljubav prema Bogu i Hrvatskom narodu, osobito prema „malenima“; žiteljima gradova i sela naše prelijepe domovine. Kroz prikaz tradicije Hrvatskog korpusa (pjesma, igra, običaji, druženja, susreti, optimizam i zanos duha) toliko potreban našim ljudima suočenim stotinama tendencija zatiranja duha i biti Hrvatskog naroda, zatiranjem Hrvatskog ponosa i čistoće, lažima i objedama i preziranjem kroz dnevnu politiku i konstruiranu povijesnu laž osobito u zadnje 102 godine (od 1918. do danas 2020. godine).

Gledajući i diveći se o svemu sam razmišljao; o gosp. Branku, o našem patničkom narodu na stotine načina, narodu koji još uvijek stoji kao granitna stijena, narodu čiji je odgovor pjesma i igra, nikako zaborav, veselo, sjetno, ponosno, elegijski tužno, povijesno duboko i široko, eshatološki ponizno. Upravo su to odlike Hrvatskog gena.

Ne želim pisati sladunjavu priču o Hrvatskom genu, nego stvarnu, istinitu i povijesno utemeljenu. Svi, ama baš svi okupatori u povijesti Hrvatskog naroda su branili, zatomljivali i lagali o Hrvatima bojeći se da ne bi izgubili plijen. I nisu im dozvoljavali da sami napišu svoju povijest. To se događalo sve do danas. Mi još nismo napisali svoju povijest – istinitu, argumentiranu, cjelovitu i ponosnu. Ja nisam povjesnik, ali upravo radi toga sam tražio knjige  i tekstove koji govore suprotno od „istina“ koje su nametnule različite protuhrvatske snage koje se predstavljaju kao „znanstvene“ (režimske). U tome mi je pomogao predmet na teologiji, „Povijest crkve u Hrvata“, što je u komunizmu bio zakamuflirani naslov, a ustvari to je bila nacionalna povijest. Ali ni to nije bilo kompletno radi straha od zatvorskih kazni ili kazne smrću. Zato posežem za drugim knjigama za koje režimski kritičari govore da su neznanstvene i da su povijesni šund, npr.:

1. „Otvoreni pečat“, Mikulić
2. „Crvena Hrvatska“ i „Hrvati i Srbi dva stara različita naroda“, dr. Dominik Mandić, hercegovački fratar
3. „Bijela Hrvatska“, dr. prof. Aleksandar Majorov, ruski povjesnik, Petrograd
4. „Hrvatska pravoslavna crkva – bila je, jest i bit će“, hrvatski arhiepiskop + Aleksandar (Radoev Ivanov).
5. „Vlasi naših područja“, dr. Zef Mirdita

Logično pitanje je: „Ili je ovo šund ili je šund službena povijest?!“ Neka presudi činjenica da u novoj Hrvatskoj jedva u udžbenicima spominju Domovinski rat na kojem počiva suvremena Hrvatska država. Pametnome dosta.

Ali tema je Hrvatski gen i ima povijesni kontinuitet oko 4.000 godina. Preci su stari Huriti (Hrvati) koji su bili ratnički narod i bili su na području Mezopotamije i Egipta. Tada je sve to bila Perzija. Bili su napredni narod. Izumili su dvokolicu s konjem, izumili „Pitagorin“ poučak, vladali Egiptom 160 godina, bili faraoni. Otuda Hrvatski grb u piramidama. Ta ratna dvokolica je onda značila kao danas borbeni zrakoplov F-16. Od njih je preuzimaju Egipćani, pa Grci, pa Rimljani. Razbijaju ih Skiti iz današnje Turske. Jedan dio ostaje, a drugi ide u Afganistan. Kasnije se ujedinjuju i sele prema Azurnom moru (Baku), današnji Azerbajdžan.

Tamo ostaju oko 300 godina. Sele se na zapad prema Srednjoj Europi i utemeljuju Bijelu Hrvatsku koja obuhvaća Ukrajinu, dio Rusije, veliki dio Poljske, južnu Njemačku, Češku, Slovačku, Mađarsku, dio Rumunjske. Početkom sedmog stoljeća Avari napadaju Konstantinopol. Car Porfirogenet poziva u pomoć Hrvate i onu potuku Avare. Car im u zahvalu daruje današnja područja od Mirne do Bojane. Sele se, ali veliki dio Hrvata ostaje u Bijeloj Hrvatskoj. Postajemo Slaveni, jer narod se miješa. Ali ostaje Huritski, Hrvatski gen kod mnogih slavenskih naroda sve do danas. Dolaskom ovdje miješamo se s Ilirima i asimiliramo se. Hrvati bijahu dominantniji – imali su pismo, a Iliri ne. Ali i Iliri bijahu ratnički narod i Rim ih nije nikada do kraja porobio. Miješa se ratnički gen Hrvata i Ilira i to je i danas vidljivo.

Nastupa pokrštavanje (prihvaćanje kršćanstva). Godine 1054. dogodi se raskol istočne i zapadne Crkve. Ali jurisdikcija Bizanta ponekad bijaše do Venecije tako da mnogi Hrvati od samih početaka bijahu pravoslavni kršćani. Tada je to bilo svejedno. U vrijeme Austrougarske patrijarh Hrvatske pravoslavne crkve stolovaše u Srijemskim Karlovcima. Postankom Jugoslavije 1918. godine (Kraljevina SHS) budi se hegemonija Srba i projekt Velike Srbije i negativna uloga srpske pravoslavne crkve s težnjom da su svi pravoslavni u Jugoslaviji Srbi i nastupa posrbljivanje pravoslavnih Hrvata u Hrvatskoj oko 250.000, u BiH i ne zna se koliko (kralj Aleksandar Karađorđević). Isto su radili s Crnogorcima i Makedoncima.

Uspostavom NDH 1941. ponovno se oživljava Hrvatska pravoslavna crkva sa ruskim patrijarhom Germogenom koji je po nacionalnosti bio Kozak. Godine 1945. komunisti ga ubijaju zajedno sa svim svećenicima. Grob im se ne zna. Izgleda da su svi spaljeni i prah je razasut. To su kršćanski mučenici. Pojam pravoslavni hrvat postade tabu tema i među Hrvatima izloženim nesmiljenoj komunističko-četničkoj propagandi u vrijeme Jugoslavije. Prema zadnjem popisu stanovništva Hrvata pravoslavaca je bilo oko 16.500. Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu postavlja arhiepiskopa Aleksandra. Proces priznavanja još traje na upravnom sudu. Tu crkvu tretiraju kao ustašku i ne prihvaćaju činjenicu da je stoljećima postojala prije pojave NDH. Ali narod kaže: „Ima Boga i istina će pobijediti kad-tad!“

Okupaciju turskog otomanskog carstva veliki dio Hrvatskog bosanskog kraljevstva, Kraljevstva sjevera i juga, stara Duklja i Sandžak potpade pod tursku vlast (oko 500 godina). Nastala je islamizacija Hrvata katolika i pravoslavaca. Oni su danas muslimani. Ali mi poštujemo bošnjačku naciju. Oni isto imaju pravo na svoj vjerski  i narodni identitet. Uostalom nacije, jezik i tradicija su dinamički sociološki fenomeni (nastaju, nestaju i opet nastaju).

Znači Hrvatski gen ima 3 vjerska obilježja; katolički, pravoslavni i islamski i mi smo jedan narod po tome. Primjer je isto prezime kod katolika, pravoslavnih i muslimana –  ishodište je 100% hrvatsko. 

Tradicija (rječnik Anić – Goldstein)

1. Prenošenje znanja, spoznaja, vjerovanja, legendi, običaja, kulturnih vrijednosti itd. s generacije na generaciju, bilo usmenom ili pismenom predajom, odgojem i dr.
2. Dugotrajno uspostavljen način mišljenja, ustaljeni običaji preuzeti iz ranijih razdoblja.
3. Dokument o prijenosu nekog prava, vlasništva i sl.

Po svemu tome tradicija je sveta kategorija. Ona je izraz gena koji daje smisao identitetu osobe, naroda i svim narodima cijeloga svijeta i svih vremena. Serijal „Lijepom našom“ s Brankom Uvodićem je prikaz tradicije hrvatskog naroda i hrvatskog gena. Kad to gledamo osjećamo se doma jer sudjelujemo u tome dušom i tijelom.

Moto sv. Majke Terezije je bio: „Isus je moje sve u svemu!“ Mala djevojčica Gondža Bojadžiju je imala albanski-ilirski gen – duh nepobjedivosti. Bili su kao Iliri suočeni najezdom drugih naroda i bili su totalno tradicijski ugroženi što traje sve do danas. Iz samoobrane vlastitog identiteta bila je prisiljena na taj vapaj koji ju je pratio cijeli život postavši joj moto. Svoju egzistenciju posvećuje svima ugroženima dajući svoj život za hindu i muslimane. Po tome je dotakla nebo i živjela je nebo i Bog je uvodi u tamu duha koju imaše neki sveci i svetice.

To je stanje u kojem ne osjećaš prisustvo Boga i to je imala 26 godina. Bez ikakve utjehe, čak ni smisla nastavila je svoje djelo. To je opisala sv. Edit Stein, Židovka, karmelićanka i doktor filozofije u djelu „Znanost križa“ o sv. Ivanu od križa koji je isto imao to stanje. Sv. Edit Stein sa još jednom sestrom Židovkom umire u nacističkom koncentracijskom logoru. Imala je slavni židovski gen koji karakterizira dosljednost. A sveta majka Terezija umire u Kalkuti sahranjena uz najveće državne i vojne počasti Indije. Bila je Nobelovka za mir i osoba dvadesetog stoljeća. Budući da sam na neki način njen suradnik i moj moto je: „Isus je moje sve u svemu!“

Preksinoć sam gledao film o Peleu u 20h navečer. Upravo tada je bio prolom oblaka nad Zagrebom. Bujice vode se slivaju niz ulice, mnogo potopljenih objekata. Uporno sam gledao film, Amerikanci znaju napraviti najbolje filmove. Pele je bio dijete favele – skoro beskućnici, siromašni, bosi i poderani. Imao je mlađu sestru. Kao dijete igrao je nogomet na ulici s vršnjacima – brazilska džinga (port. ginga). Bila je to igra odbjeglih portugalskih  robova u prašumu, vrlo opasna, igra žongliranja tijelom, duhom i razumom. Bojali su se kazni pa su metodu džinge prenijeli na nogomet, koji je više od igre – najvažnija sporedna stvar na svijetu. Pele je bio izuzetno nadaren. Otac mu je također bio nogometaš. Dugo i uporno je s njim vježbao džingu sa avokadom umjesto loptom, jer je nisu mogli kupiti. Pele doživljava nagli uspon i sa 16 godina nastupa na svjetskom prvenstvu u Švedskoj. 1958. godine Brazilci su imali kompleks od europskog načina igranja i neki su htjeli pa i njegov otac tako igrati. Tada bi doživljavali poraze i neuspjeh. Zato mu je otac crnac rekao da uvijek igra džingu jer je to duša crnaca i svih Brazilaca. Bilo je finale. Šveđani su bili uvjereni u pobjedu i cijeli stadion ih je ismijavao, osobito malog Pelea. Švedska je  povela 1:0. Izbornik je bio brazilski bijelac i stalno ih je sputavao da ne igraju džingu. Tada je poludio i izvan sebe je rekao da igraju džingu i da ih rasture. I Pele dade 3 gola zaredom, pobijediše i postaše prvi puta prvaci svijeta. Bio je to na djelu afričko-brazilski gen – gen spontane prirodnosti i ugrožavan diskriminacijom mnogih bijelaca, gen otpora i protesta nad nepravdom. Brazil je puknuo od oduševljenja, erupcija veselja, zajedništva i bar na trenutak zaborava nad neljudskim životom. Bog je izabrao jednog siromašnog dječaka da postidi jake i obrani dostojanstvo svog naroda, kao David Izraela. Pele postade legenda dvadesetog stoljeća i najbolji svih vremena.

Isto i mi Hrvati doživjesmo u Moskvi, samo nama oteše prvo mjesto. Hrvati ne smjedoše biti prvaci. Bez obzira što smo službeno srebrni mi i cijeli svijet je vidio da smo zlatni. Erupcija, dani ponosa na dočeku. Bio je to Hrvatski gen – ratnički, pobjedonosni i iznad svega pošteni. Hrvati su sportska nacija i nacija izumitelja svih vrsta (Ruđer Bošković, Nikola Tesla i drugi).

Gen svakog naroda je pozitivan, različit. To je Božja lepeza od različitog cvijeća. Ali pojedinci i grupe skoro svih naroda izdaju Božja i društvena načela i tvore izdajnički svudrom koji se manifestira  u činjenu zla i velikih razmjera. Najčešće to manifestiraju u politici. Ako pogledamo povijest svijeta vidimo da je puna zla i svakakvih perverzija i duhovnih i materijalnih. Očito da je to djelo sotone i njegovih anđela.

Tako i Hrvati imaju vrlo jak izdajnički sindrom sa izvitoperenim i zlim genom (dobra trećina) na stotine načina. Nakon Domovinskog rata ustoličuju se ekipe komunističke ideologije od kojih su mnogi bivši suradnici Ureda državne bezbednosti Jugoslavije i zajedno

sa ognjištarskim lopovima cijelog hrvatskog korpusa tvore oligarhiju prodavajući nam kvazi demokraciju – kontroliranu i dirigiranu koja i nije demokracija nego neka ljigava i odurna politička tvorevina koja kod ljudi izaziva odiozu i krajnje nezadovoljstvo. Zato ljudi više od polovice ne glasuju.

Posebna priča je pojava Milorada Pupovca. Nametnuo se u ime srpske manjine stvorivši SDS. Iz njegovog stava proizlazi neprihvaćanje Hrvatske države, ponižavanje i vrijeđanje Hrvatskog naroda u ime Srba i srpstva. Ali pitanje je koliko ga Srba u Hrvatskoj slijedi i prihvaća? Vjerujem manjina! Za mene je gori od njega tko ga prihvaća u vladu. On mi odaje jednu neurotičnu osobu sa nedefiniranim identitetom. Nije li on možda osoba sa Hrvatskim genom, ali izvitoperenim, Hrvat pravoslavne vjere, koju mogućnost a priori odbija? Jedan pravi srbin bi rekao: „Odite bre svi u ku…ac, idem ja odavde, a vi se je….te na svoj račun!“

Osim toga, kako je da je, postoji mandat u međunarodnom pravu o oduzimanju državljanstva osobama koje to rade, pogotovo ako ima dvojno državljanstvo.

Bez obzira na sve pravi srpski gen je inteligentan, gostoprimiv, drugarski i nesebičan. Ali i oni imaju isto svoje izdajnike što se artikulira u negativnim politikama prema svom narodu i prema drugima. Ista pjesma kao i kod nas i svuda u svijetu.

Volio sam čitati Hermana Hese. U knjizi „Igra staklenih perli“ je mnogo futuristički rečeno. Nije mi bilo jasno što je to staklena perla? Jedan znalac mi reče da su perle izučavanje tradicijskih, znanstvenih i društvenih datosti. U zajednicama sličnim samostanima redovnika i redovnica gdje svatko izučava što hoće, cijeli život. To će biti u budućnosti. To je već počelo fenomenom turizma. Ljudi se odlučuju da posjete druge civilizacije i time gledaju i proučavaju tradicije i kulturu drugih. Usput se odmaraju, druže i uživaju umorni od posla i briga nametnutih neoliberalnom kapitalizmom i terorom i nasiljem različitih društvenih sustava, čiji je cilj samo novac – profit i moć i vlast. U budućnosti će biti promjena sustava vrijednosti. Prioritet bi trebao biti mir i pravednost te kreativnost sukladna talentima. Bože daj da to bude što prije i da se oslobodimo ove sulude trke! Bit će novo poimanje činjenice dolaska malog djeteta Isusa u Betlehemu, Sina Božjeg, Kralja neba i zemlje i svega stvorenog.

Sve što sam napisao vjerujem da zna gosp. Branko Uvodić. Ali u emisijama „Lijepom našom“ nije smio reći, jer bi dobio otkaz sa HRT-a, ne od kolega nego bi to bio politički nalog moćnika, jer Hrvati po njima trebaju što manje znati. Našao je kompromis i odobravam mu to. Inače bi njegov talent propao, a i obitelj bi bila izložena egzistencijalnim problemima. Želim mu svaki uspjeh, zdravlje i sreću i da još dugo vodi serijal „Lijepom našom“, jer po zakonu kao umirovljenik može raditi 4 sata, dosta za emisiju.

Srdačan pozdrav!

Krešo Čepo

(rođ. 1950., Tihaljina, Hercegovina)

www.put-istina-život.com

O AUTORU

Krešo Čepo rođen je u Tihaljini,Hercegovina,1950 godine,gdje je završio osnovnu školu.Srednju ekonomsku završio je u Vinkovcima.Studirao je teologiju i komparativnu književnost u Zagrebu,što redovno,što uz rad.Kao hrvatski domoljub bio je dvadeset godina proganjan od UDBE.1984.godine bježi iz Hrvatske i četrnaest godina boravi u četiri zemlje;Austriji ,Njemačkoj,Australiji i Švicarskoj.1998.godine vraća se u Hrvatsku.Oženjen je i ima troje djece.

Za sebe kaže da je pjesnik,viši savjetnik za opću problematiku,ekumenist i kršćanski socijalist.Aktivist je za egzistencijalna,socijalna i politička prava preko trideset godina.U inozemstvu i tuzemstvu oduševljavaju ga čiste duše,iskrenost,jednostavnost i skromnost.

Objavio je kod Ćirilometodske knjižare dvije knjige:

1.) Plamena Hercegovina,književni radovi;pripovijesti,eseji,komentari,tužba za lustraciju Europskoj komisiji,Zagreb 2018.

2.)Plamena Hercegovina:pjesme,Zagreb 2018.

Želimo naglasiti da je Krešo Čepo član Rimokatoličkog uredništva portala PUT,ISTINA I ŽIVOT u kategoriji  Vjera – politika – društvo.

Poštovani pratitelji portala,urednici drugih katoličkih,kršćanskih ili domoljubnih portala.Obavještavamo vas da sve članke,molitve,tekstove ispod kojih piše da je izvor portal PUT,ISTINA I ŽIVOT ( www.put-istina-zivot.com ) imate pravo preuzimati bez pitanja u količini koju sami odaberete uz napomenu da se tekstovi ne smiju dorađivati ili mijenjati kao ni citirati i pozivati na pojedine izreke autora teksta.Dakle,autorski tekstovi koji se preuzmu obavezno navesti izvor PUT,ISTINA I ŽIVOT s poveznicom www.put-istina-zivot.com.Također  dozvoljeno je preuzimanje fotografija ispod koje piše (FOTO:PUT,ISTINA I ŽIVOT/www.put-istina-zivot.com također bez dopuštenja dorade ili rezanja) i svjedočanstva koja su potpisana imenom autora a ispod piše izvor (PUT,ISTINA I ŽIVOT ili poveznica portala www.put-istina i zivot.com ) ili ispod teksta piše ( Podaci o osobi poznati uredništvu  ) Hvala vam i neka sve što radimo bude na slavu Bogu i neka vas prati Božji blagoslov!

Uredništvo portala PUT,ISTINA I ŽIVOT

www.put-istina-zivot.com