Jedna od najvećih tragedija današnjice jest ta što je čovjek zaveden i omamljen, otuđen od svega i svih pa i od sebe samoga povjerovao u opravdanost samoubojstva. Tako je živeći u sjeni smrti, pritisnut teretom različitih životnih situacija i okolnosti u kojima se nalazi umrtvio osjet očiju duše zbog čega je izgubio iz vida smislenost patnje, koja se, premda je ovijena tamnom sjenom, nudi kao mogućnost postizanja herojske svetosti i izraz savršene uzajamne ljubavi čovjeka i Boga i njezinu neizrecivu vrijednost i zasluge u vječnosti. Moguće je da se koji put čovjek dade prevariti pa pomisli kako je u povjerenju koje je Gospodin iskazao čovjeku davši mu mogućnost upravljanja zadobio i neupitno gospodstvo nad sobom i svojim životom pa stoga, razumije se, može odlučiti i o trenutku kad će makar to bilo na silu, iz progonstva priječi u vječnost.
Pođe li se od pretpostavke da ni na koji način, ni u najmanjoj mjeri, nismo pridonijeli početku našeg života u trenutku začeća jasno je da gospodstvo i čast koju u svetosti života čovjek kao stvorenje iskazuje svome Stvoritelju, Spasitelju i Branitelju pripada Bogu koji je uvijek i u svemu ponajprije Otac a tek potom svemogući Bog i Gospodin pa zato svako drugo stajalište ostaje bez bilo kojeg opravdanja. Život je dakle dragocjen dar čovjeku kao prilika za Ljubav, kao izraz Božje ljubavi, brige i čežnje prema čovjeku. Osobno, u dobroj vjeri, želeći da svaki čovjek kao pojedinac velikodušno u svakom trenutku odgovori zovu ljubavi svoga Stvoritelja i Oca, odbacujem svaku mogućnost u kojoj bi život kao dar bio prekinut iz bilo kojeg razloga pa i onda kad je prekinut zbog tjeskobe i teškog straha kojima se često kao zamkom služi neprijatelj Božji i protivnik našeg spasenja kako bi sve zastrašio, obeshrabrio i bacio u očaj u koji upadaju toliki mnogi.
Treba na kraju uvidjeti kako je iskustvo svetaca u prošlosti i u sadašnjem trenutku potvrdilo neminovnost patnje i Križa u našem životu. Možemo dakle uzeti Križ i na njemu umrijeti miješajući svoju Krv i suze s Kristovim, imajući sućuti prema patnjama svoga Oca. Možemo ostati slijepi i gluhi na molitve koje pored nas na Križu izvikuje trpeći Krist poput razbojnika koji mu je predbacio zato što velikodušno podnosi patnju darovan nama ili možemo, konačno umrijeti kao onaj drugi koji je potresen svjedočanstvom ljubavi Isusove molio da ga pred Ocem spomene te je tako u neizrecivim patnjama već na Križu započeo vječno blaženstvo. Život je komad vremena otrgnut od vječnosti a smrt je samo trenutak u kojem se žanje posijano sjeme.
Zlatko M.
