Ponedjeljak, 25. 12. 2017.
ROĐENJE GOSPODINOVO
Svetkovina
ČITANJA:
Zornica: Iz 62,11-12; Ps 97,1.6.11-12; Tit 3,4-7; Lk 2,15-20
Prvo čitanje: Iz 62,11-12
Čitanje Knjige proroka Izaije
Evo, Jahve oglasuje do nakraj zemlje: “Recite kćeri sionskoj: Evo, dolazi tvoj spasitelj. Evo, s njim naplata njegova i njegova nagrada ispred njega! Oni će se zvati `Sveti narod`, `Otkupljenici Jahvini`. A tebe će zvati `Traženi` – `Grad neostavljeni`.
Otpjevni psalam: Ps 97,1.6.11-12
Pripjev:
Jahve kraljuje: neka kliče zemlja, nek` se vesele otoci mnogi!
Nebesa navješćuju pravednost njegovu, svi narodi gledaju mu slavu.
Svjetlost sviće pravedniku i radost čestitima u srcu.
Radujte se, pravednici, u Jahvi, slavite sveto ime njegovo!
Drugo čitanje: Tit 3,4-7
Čitanje Poslanice Titu
Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 2,15-20
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Čim anđeli otiđoše od njih na nebo, pastiri stanu poticati jedni druge: “Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin. I pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovijediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.
Riječ Gospodnja.
Uvod
Jesmo li se ikada pitali zašto je neko mjesto sveto. Danas smo se skupili ovdje u crkvi i smatramo da smo na svetom mjestu. To je istina. Ova crkva je posvećena od nas za službu Bogu. Posvećen bi značilo odvojen za nešto. Stoga crkve, katedrale, hramovi, kapelice, sve su to sveta mjesta jer smo ih mi posvetili Bogu.
Ipak postoji jedna druga posvećenost koja je viša od one koju mi činimo. To je posvećenost koja nastaje Božjom prisutnošću. Upravo je to ona najvažnija svetost koju možemo osjetiti. Ovo mjesto u crkvi dodatno je sveto, jer je Bog prisutan svojim Duhom na njemu.
Pokušajmo si postaviti pitanje koja mjesta mogu biti sveta. To ne mora u pravilu biti crkva, ili neko posebno svetište, već nešto obično što nam u drugim okolnostima nije toliko značajno. Npr. Mjesto kod jednog običnog grma koje je gorilo, a nije sagorijevalo, postalo je sveto mjesto za Mojsija. Sam Bog mu je rekao da je to sveto mjesto. Također cijela gora Sinaj gdje su primali Božji Zakon bilo je sveto mjesto, jer je sam Bog tako odredio, i Njegova nazočnost je to mjesto činila svetim.
Danas želimo razmatrati također o jednom neobičnom svetom mjestu. Prije dvije tisuće godina, bila je to jedna spilja izvan zidina grada Betlehema koja je služila za zaklon stoci. To mjesto postalo je sveto jer se u njoj rodio Božji Sin. S druge strane najveću čast doživjeli su pastiri koji su čuvali stada, Bili su svjedoci tog slavnog događaja koji je obilježio povijest ove planete. Obična štala postala je sveto mjesto zahvaljujući Božjoj prisutnosti. Obični pastiri postali su blagovjesnici najslavnijeg događaja, Kristovog rođenja.
Homilija
Putovanje iz Nazareta u Betlehem, za Mariju koja je bila u visokoj trudnoći, bilo je doista strašno naporno.
Konačno, dolaskom u Betlehem, Josip je smatrao da je riješio problem. Mislio je da će u Betlehemu vrlo lako pronaći smještaj za Mariju. Ta on je rođen u Betlehemu i nekoć je tamo živio. U Betlehemu ima i rođake. Dosta prijatelja još tamo živi. Međutim, baš u tom Betlehemu doživio je najveće razočarenje. Ni rođaci ni prijatelji nisu bili spremni prihvatiti Josipa ni Mariju na kojoj su se jasno vidjeli tragovi iscrpljenosti od dugog i neugodnog putovanja, a s druge strane se vidjelo da će se Marija vrlo brzo poroditi. Nakon obilaska rodbine i prijatelja, Josip je potražio smještaj u gostionici s namjerom da plati sobu. Na žalost svuda je bio odbijen. Razloge zašto ga ne mogu primiti, ljudi su navodili pokušavajući opravdati svoju odluku. Ipak, stvarni razlog je bio jedinstven. Nisu željeli kvariti svoj komoditet sa gostima gdje žena svakog trenutka treba roditi. Zbog svojih sebičnih razloga, ljudi u Betlehemu su odbili najveću čast koju im je svemir mogao ponuditi, da daju mjesto gdje će se roditi njihov Stvoritelj, Spasitelj i Bog. Nisu bili svjesni da bi gostoprimstvom Josipu i Mariji ukazali gostoprimstvo samom Bogu. Bila bi to čast svemirskih razmjera.
U mojoj mašti prenesem se u bezgrješni svemir. Zamišljam anđele koji nisu od čuda mogli doći k sebi. Zar je moguće da za njihovog dragog vođu, Stvoritelja svijeta, na ovoj planeti nitko nije zainteresiran. Zar je moguće da je grijeh toliko razorio i ono minimalno ljudsko suosjećanje pa da nitko nema baš ni najmanje samilosti da pomogne jednoj mladoj ženi koja treba roditi. S druge strane, u ovom slučaju sam stvoritelj postaje čovjekom, dio ljudske rase samo zato da bi pokazao koliko je Bog ljubav. On postaje čovjekom samo da bi tim istim ljudima čiji je komoditet bio važniji od pomoći ženi koja treba roditi, omogućio spasenje i vječni život. Kada razmišljam o tim trenucima, čini mi se da je cijela atmosfera oko Betlehema bila doslovno nabijena ljubavlju koju Bog pokazuje palom čovječanstvu.
Jedino su Josip i Marija znali da se treba roditi sam Sin Božji, dok su ostali mislili da se radi o nekoj pukoj bijedi gdje nema računa prljati kuću da ti uopće zalazi u nju. Da su znali koliku čast gube odbijajući prihvatiti Josipa i Mariju, siguran sam da bi sami ustupili svoj ležaj kako bi oslobodili mjesto za Mariju da baš u njihovoj kući, u njihovom krevetu rodi Sina Božjeg.
Moje misli tada prelaze na nas. Pitam se, kada bi se to danas dogodilo i da danas Josip i Marija traže smještaj, dali bi im ustupili kuću, stan ili bilo što kako bi im pružili gostoprimstvo. Budući da znamo povijest Isusovog rođenja, gotovo sam siguran da bi pozitivno odgovorili. Međutim, jesmo li mi danas gostoprimljivi da bi to isto uradili. Isus je ostavio takvu mogućnost da možemo baš njega ugostiti. Jednom prigodom pričao je svojim učenicima o završnim događajima. “Tada će kralj reći onima sebi zdesna: `Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.`Matej 25,34-36.
Zamislimo si sada spašene koji stoje kraj Krista nakon što ponovno dođe na zemlju da vjerne uzme sa sobom. Skupi ih i priča im kako su upravo ti koje On uzima sa sobom bili tako gostoprimljivi i pomagali su samom Isusu u nekim teškim okolnostima, bilo da je bio gladan, žedan, bez odjeće, bolestan, u zatvoru i drugim neugodnim okolnostima. Spašeni su malo zbunjeni tom Isusovom izjavom jer se ne sjećaju kada su oni bilo što pomogli Isusu. Pitaju ga kada je to bilo, a Isus im odgovara. A kralj će im odgovoriti: `Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!` Matej 25,34-36.
Tada će se i oni koji neće biti među spašenima pobuniti žaleći se da to nisu ,mogli učiniti. Možda će reći Isusu. „Isuse, da smo mi bili u Betlehemu kada si se ti rodio, mi bi ti dali smještaj. Mi osuđujemo ljude u Betlehemu i njihov postupak što su Josipa i Mariju odbili. Mi smo bili voljni tebi pomoći i ukazati ti na gostoprimstvo, ali tebe nije više bilo i nismo imali tu prigodu. Isus ih tada podsjeća na nekoliko trenutaka kada su mogli pomoći a nisu pomogli. Međutim, ovi ljudi gotovo da imaju popis svih onih kojima su pomogli. Isus se identificira sa najmanjima, onima koji ti nikada neće moći vratiti. „Kada ste njima, tim najmanjima pomogli,“ kaže Isus, „meni ste pomogli.“
Ljudi koji pomažu Isusu to rade toliko uobičajeno da se ne mogu sjetiti kada su nekome pomogli. Za njih je pomaganje drugima njihov stil života. Oni ne razmišljaju o tome što će dobiti natrag. Ne razmišljaju ni da će im za to Bog platiti. Oni jednostavno vide potrebu i na nju reagiraju sukladno svojim mogućnostima. To je tako i Isus radio. Kada pomažu ljudima ničim ne kalkuliraju. Jednostavno ljudima daju ono što su po Božjoj milosti dobili od Boga. To je način kako već danas pomažemo Isusu.
Očito je sveti Josip u duhu molio da mu Bog da mudrost kako da riješi problem. Nakon svih neuspjelih pokušaja sjetio se je da na kraju grada postoji neka pećina koju su ljudi koristili kao zaklon stoci. Uputio se je prema toj pećini da stvori koliko toliko dostojne uvjete gdje će se roditi Spasitelj svijeta.
Danas u mnogim gradovima se čak organiziraju izložbe betlehemskih štalica i gotovo uvijek je tu prikaz onoga kako mi zamišljamo taj slavni događaj. Tada zamišljamo štalicu u kojoj je mirisno sijeno, jaslice, ovčice, kravice koje se raduju rođenju svog Stvoritelja, i pokušavamo nekako stvoriti neku romantičnu idilu. Međutim, to je bilo sve drugo osim romantike. U tom prostoru je više od mirisa sjena dominirao miris stajskog gnoja. Taj prostor im je jedino osigurao zaklon od vanjskih znatiželjnih pogleda. Kao takav nije osiguravao ni minimalne higijenske uvjete. Jedino je Božjom intervencijom novorođeni Isus ostao zdrav, jer je takvo mjesto idealno za dobivanje tetanusa ili nekih drugih opasnih bolesti.
U takvom se okruženju i prostoru rodio Božji Sin i postao čovjekom. Čak i svojim rođenjem izjednačio se sa onima najmanjima i najsiromašnijima. Mnoga djeca rađala su se u uvjetima koja nisu pružala ni minimalne higijenske uvjete. Bila su to djeca roditelja čiji je društveni status bio najniži. Upravo s njima se Isus izjednačio.
Možda sveti Josip nije sve razumio i vjerojatno se pitao kako to da Bog dozvoljava toliko poniženje za Svog Sina. S druge pak strane, znao je da sve što Bog radi, izvodi na dobro. Očito za sve postoji neki razlog. Za njega je bila važna Božja prisutnost. Po njegovom razumijevanju, sveto mjesto je bilo mjesto Božje prisutnosti. Stoga nije mu bilo važno okruženje u kojem se nalazi. Neugledna špilja koja je služila za zaklon stoci, zbog Božje prisutnosti je postala sveto mjesto.
Jedini svjedoci Kristovog rođenja tog trenutka su bili pastiri. Zamišljam ih kako sjede oko vatre i čuvaju te noći svoja stada na betlehemskim proplancima. Možda su gledajući vedro zvjezdano nebo razgovarali o obećanju dolaska Mesije. Bili su to obični priprosti ljudi i nisu bili cijenjeni u društvu. Njihova odjeća mirisala je na stoku i ljudi su se nerado s njima družili.
Zamišljam ih kako gledaju sjajne zvijezde koje su te noći bile očito sjajnije nego inače. Najednom je oko njih zasjalo veličanstveno svjetlo. Bila je to nazočnost nebeskih anđela koji su im došli reći radosnu vijest. Od siline svjetlosti kojom su bili obasjani silno su se prestrašili. Anđeo im je tada rekao: “Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama. Lk. 2, 10-12.
Očito su pastiri bili zbunjeni. Možda im je ta zbunjenost izvirala iz njihove poniznosti. Tko smo mi da se nama javlja ovakva važna vijest!“ možda su se pitali. Nije li tu bilo svećenika, učitelja Zakona i drugih uvaženih ljudi koji su tu vijest trebali znati prije nego oni. Ipak tu su vijest dobili pastiri, oni najmanji. Vjerojatno su oni te noći bili i najzainteresiraniji za dolazak Mesije. Tada su bili počašćeni najljepšim koncertom koji je ikada na zemlji održan. U najsavršenijem skladu glasova, nebeski anđeli su samo za pastire pjevali najljepšu pjesmu ikada pred ljudima otpjevanu: “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim! Lk. 12,14.
Nakon toga anđeli su se povukli. Pastiri su još bili u šoku od onoga što im se dogodilo. Osjećali su takvu radost, kao da se cijelo nebo spustilo na zemlju. Tada su počeli razgovarati puni ushićenja. „Idemo da vidimo!“ govorili su. Hajde da vidimo što se to dogodilo u njihovoj špilji koja je služila za zaklon stoci. Brzo su došli do štalice ušli unutra i osvjedočili se u istinitost anđelovih riječi. Pogledali su u jasle i vidjeli dijete kako leži na slami pokriveno nekim plahticama. Sasvim spontano spustili su se na koljena u znak obožavanja. Oni imaju čast da se klanjaju njihovom Stvoritelju koji je postao čovjekom radi njihovog spasenja. Prljava i smrdljiva štala nije im bila prepreka da obožavaju svog Stvoritelja i da mu se poklone. Prljava i smrdljiva štala ovog trenutka bilo je najsvetije mjesto na ovoj planeti jer je u njoj bio nazočan sam Božji Sin.
Josip i Marija su bili malo zbunjeni ponašanjem pastira. Nije im bilo jasno otkuda oni znaju da je Isus Božji Sin. Tada su pastiri s velikim uzbuđenjem pričali što im se dogodilo. Marija je to sve pohranjivala u svom srcu, radujući se neizmjernoj Božjoj milosti.
Nijednu riječ pastiri nisu zaboravili što im je rekao anđeo. Sjetili su se da je to bila blagovijest za sav narod. Jedva su dočekali da svane i da se sretnu s ljudima u Betlehemu. Nije valjda bilo ni jednog čovjeka a da nije znao što se te noći dogodilo. Ipak reakcije su bile različite. Evanđelisti nisu zapisali da se je itko išao pokloniti novorođenom pomazaniku i kralju. Priča pastira izazvala je određenu ljubomoru kod učitelja Zakona i Rabina. Priča je došla i do Jeruzalema. Svećenici se nisu mogli pomiriti s time da je Bog zaobišao njih, učene ljude, vođe u narodu i objavio je tu vijest onima najmanjima, najprezrenijima. „Ne to sigurno nije rođen Mesija,“ govorili bi među sobom. „Ne bi nas Bog mimoišao i to objavio ovakvim najprezrenijim ljudima.“ Umjesto radosti, svećenici i učitelji zakona raspirivali su nevjerstvo. Na žalost, većina naroda slijedila je svoje vođe, a posljedice takvog stanja su bile katastrofalne. Osim ovih pastira nitko više nije bio zainteresiran za Isusovo rođenje
Očito, po kulturološkom razumijevanju onog vremena, roditi se u štalici je bila sramota. Ljudi iz Betlehema su znali da se u štalici porađa jedna žena, ali su smatrali da ih očito stiže Božja kazna zbog, kako su oni mislili, grijeha koji su počinili začevši dijete prije vjenčanja. Moglo se dogoditi da te noći kada se Isus rodio se također neka žena porađala u nekoj kući. Ako se tako nešto dogodilo, takva žena bi se tada zahvaljivala Bogu s molitvom „hvala ti Bože što mogu roditi u svojoj kući a ne u štali kao ona tamo b… Očito si pravedno postupio jer su prekršili tvoj Zakon.“ Istina, ovo je samo nagađanje, ali upravo to je bio način razmišljanja „pravednih“ farizeja i učitelja Zakona. To je i Isus potvrdio u svojoj poznatoj propovijedi na Gori blagoslova kada je rekao: “Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Matej 5, 20.
Razmišljam o današnjem vremenu. Možda mislimo da smo nedostojni te Božje milosti i da budemo kanali te radosne vijesti o Isusu kao Spasitelju. Danas za Božić, radujmo se zbog milosti koju smo dobili. Radujmo se što se je Krist utjelovio i postao čovjekom i na taj način nam pokazao ogromnu Božju ljubav. Nema većeg događaja koji se dogodio na našoj planeti od Kristovog rođenja, Njegove smrti i uskrsnuća. On se rodio da bi mogao umrijeti umjesto tebe i mene. On, Božji sin, Bog po svojoj prirodi, postao je čovjekom da bi ti i ja mogli razumjeti Božju ljubav.
Završio bi ovo razmišljanje jednim događajem koji nam može objasniti približno što se dogodilo te noći u Betlehemu.
Jednog hladnog zimskog dana kada je temperatura pala ispod minus dvadeset, jedan petogodišnji dječak je primijetio kako se jedno jato ptičica okupilo u njegovom dvorištu na drvetu. Dječaku je bilo žao ptica što moraju stajati vani na toj strašnoj hladnoći i k tome još gladne. Otvorio je prozor svoje sobe i na stol postavio zdjelicu sa zrnjem, nadajući se kako će ptičice uletjeti u njegovu sobu i kako će se malo ugrijati i nahraniti. Međutim ptičice su stajale i nisu uopće marile za otvoren prozor niti za zdjelicu sa sjemenjem. Dječak se obukao, uzeo neki štap i počeo je mahanjem da ih pokuša utjerati u sobu. Na to su se ptičice razletjele i pobjegle od njega. Sav uplakan došao je kod svog tate i pitao ga: „Zašto su ptičice pobjegle kada sam ih želio nahraniti i ugrijati ih?“ Tata je zagrlio svog dječaka, i tada mu je objasnio najljepšu priču o Isusovom rođenju.
Da bi utjerao ptice dječak bi trebao sam postati ptica i objasniti im da tu nema nikakve opasnosti za njih i da je sve što je učinjeno, učinjeno iz ljubavi. Da bi nama ljudima objasnio da nas ljubi, Isus je postao čovjekom, jednim od nas samo da nam na način kako mi možemo razumjeti objasni tu veličanstvenu Božju ljubav. Zahvaljujući Kristu, mi možemo razumjeti kakav je Bog. Mi možemo razumjeti tu ogromnu Božju ljubav. Možemo razumjeti tu neograničenu Božju milost s kojom nas natapa svednevice. Možemo li ostati ravnodušni na nju, samo zbog toga jer nam o njoj svjedoče upravo oni najmanji i najslabiji. Sveti Pavao je rekao jednu predivnu stvar: Nego što je ludo pred svijetom, izabra Bog, da posrami mudre, i što je slabo pred svijetom, otkupi Bog, da posrami jako; I što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Bog, i ono, što nije, da uništi ono, što jest, Da se ne hvali ni jedan čovjek pred Bogom. 1. Kor. 1,27-29.
Neka vam je blagoslovljen i sretan Božić.
Zvonko Presečan
