Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju.

764

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

XIV. tjedan kroz godinu

Nedjelja, 8. 7. 2018.

 

ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA: Ez 2,2-5; Ps 123,1-4; 2Kor 12,7-10; Mk 6,1-6

 

Prvo čitanje: Ez 2, 2-5

Rod su odmetnički, ali neka znaju da je prorok među njima.

Čitanje Knjige proroka Ezekiela

 

U one dane: Uđe u me duh te me podiže na noge i ja čuh glas onoga koji mi govoraše. I reče mi: »Sine čovječji, šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkom što se odvrže od mene. Oni i oci njihovi bunili su se protiv mene sve do dana današnjega. Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Reci im: ’Ovo govori Gospodin Bog!’ I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima.«

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: 123, 1-4

Pripjev:

Oči su naše uprte u Gospodina dok nam se ne smiluje.

 

Oči svoje uzdižem k tebi
koji u nebesima prebivaš.

Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara
i oči sluškinje u ruke gospodarice,
tako su oči naše uprte u Gospodina, Boga našega,
dok nam se ne smiluje.

Smiluj nam se, Gospodine, smiluj se nama
jer se do grla nasitismo prezira.
Presita nam je duša
podsmijeha obijesnih, poruga oholih.

 

Drugo čitanje: 2Kor 12, 7-10

Hvalit ću se svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

 

Braćo: Da se zbog uzvišenosti objavâ ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina da odstupi od mene. A on mi reče: »Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.« Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Mk 6,1-6

Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

 

U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.

A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.

Riječ Gospodnja.

 

Uvod

 

Ponekad mi se nameće pitanje: „Nije li to što znam o Bogu, ili mislim da znam o Njemu ponekad više prepreka nego što nam je od pomoći?“ To pitanje može biti aktualno i u drugim životnim situacijama. Ponekad mislimo kako nešto znamo, ali te informacije su vrlo površne, te umjesto da nam one pomažu, ustvari one su nam prepreka za jedan kvalitetan i ispravan odnos spram određenim ljudima ili situacijama. Najčešće više cijenimo nešto tuđe dok ono što je naše ponekad podcjenjujemo.

U Starom Zavjetu ima jedan zanimljiv događaj koji to vrlo lijepo ilustrira. Za vrijeme gradnje Salamunovog hrama, Salamun je molio Tirskog kralja Hirama, iz susjednog kraljevstva da mu pošalje umjetnike za rad u Hramu. Hiram mu je poslao jednog čovjeka Hurama Abija čija je majka bila izraelka iz Danova plemena a otac je bio Tirac. Ustvari Hiram je posredno poručio Salamunu da ne podcjenjuje svoj narod. Na indirektan mu je način rekao da malo bolje pogleda u svojoj zemlji i u svom narodu i da će naći možda i bolje umjetnike. Samim time što Hiram šalje čovjeka čija je majka bila izraelka, on mu poručuje da sve što je dobro dolazi iz Izraela.

Isus je imao slično iskustvo. I on je doživio neugodno iskustvo upravo od građana iz svog grada, jer su oni imali prema njemu predrasudu.

 

Homilija

 

Jedne subote Isus je došao u Sinagogu u Nazaretu. Tu su bili Njegovi susjedi koji su čuli što Isus radi u drugim mjestima u Galileji. Htjeli su od Isusa vidjeti čuda koja je u stanju učiniti. Isus im je pročitao iz svitka proroka Izaije dio koji govori o njegovom mesijanstvu. Objasnio im je da se to odnosi na Njega. Ta izjava umjesto da izazove radost i oduševljenje kod ovih ljudi, izazvala je gnjev da su ga htjeli doslovno ubiti.

Postavljam si pitanje, zbog čega Isusa nisu prihvatili kao Mesiju u Nazaretu. Ako je itko mogao znati Isusovu povijest, to su mogli znati građani Nazareta. Oni su dobro poznavali Josipa i Mariju. Znali su da je Isus rođen u Betlehemu. Oni su čuli o anđeoskoj najavi prilikom Kristovog rođenja. Oni su znali o čudnom posjetu kraljeva s istoka koje je vodila zvijezda. Bili su upoznati s pokoljem male djece zbog Isusa od strane Heroda. Znali su za njihov bijeg u Egipat na nekoliko godina. Ustvari, oni su sve znali što ih je moglo dovesti na zaključak da je Isus obećani Mesija. Zbog čega oni sve to odbijaju?

Jedna od najvećih prepreka u prihvaćanju Isusa kao Mesiju je bio njihov PONOS. Njihov ponos im doslovno nije dozvolio da vjeruju u Isusa kao obećanog Mesiju. Bez obzira što su sve znali o Isusu, odbili su to vjerovati, jer bi ga tada trebali obožavati kao Mesiju. To bi za njih bilo ponižavajuće, jer oni su poznavali skromnu Josipovu i Marijinu obitelj. Poznavali su Josipa kao skromnog i poštenog stolara, a također i Isusa koji je od svoje dvanaeste godine radio u stolarskoj radionici  zajedno s Josipom do njegove smrti. Nisu si dozvolili da baš taj običan stolar, koji im je nekada pravio koje kakve stvari od drveta može biti njihov Spasitelj. Radije su umjesto toga Isusa ponižavali dajući objašnjenja koja su aludirala na nešto nemoralno.  Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.

Izraelci bi uvijek naglašavali oca. Međutim, ovdje se oni pitaju, nije li Isus Marijin sin. Zašto ne kažu, nije li on sin Josipov. Cilj ove izjave bio je poniziti Isusa. Željeli su nametnuti sumnju kako je Isus rođen iz bluda. Jednom su prigodom to i izjavili. Oni ovim iskazuju sumnju da je Isus sin Josipov, već Marijin, a tko je otac, za njih je to nepoznanica. Sa svojim komentarima su samo željeli dokazati kako je njihovo porijeklo i društveni status veći od Isusovog.

Drugi problem koji su imali bile su PREDRASUDE. Predrasude se uvijek javljaju kada imamo nedovoljno informacija o nekoj osobi. Da bi nekako popunili sliku o nekoj osobi koju dovoljno ne poznamo, mi tada koristimo raznorazne hipoteze i pretpostavke te na osnovi njih stvaramo sliku o nekoj osobi. Dovoljno je jednu takvu stvar ponoviti nekoliko puta i počet ćemo sami vjerovati kako je to istina.

Jednom sam prigodom razgovarao s jednim pripadnikom druge vjerske zajednice. On me je počeo uvjeravati u pogrešnost moje vjere tvrdeći mi nešto što nije uopće istina. Upozoravao sam ga da to što priča je samo rezultat njegovih predrasuda prema meni i da to nije realnost. Umjesto da prihvati činjenice, on me je uvjeravao kako je u pravu i da u najmanju ruku ne razumijem u što vjerujem i da on to bolje zna od mene. To je rezultat predrasuda.

Koliko li samo predrasuda može nanijeti štetu. Jednom sam prigodom telefonom nazvao jednog čovjeka koji je dok je govorio zaplitao jezikom kao da je pijan. Naime, bio je to jedan građevinski poduzetnik koji je za mene trebao obaviti neke građevinske radove. Dogovorio sam s njime telefonom sastanak radi dogovora o poslu.

Kada sam se vozio do njega, bio sam ljut sam na sebe što gubim vrijeme u razgovorima s nekim pijanicom. Ako je u devet sati ovaj čovjek mogao biti pijan, mislio sam u sebi, što će se dogoditi do mraka. Kako da povjeriš posao gradnje kuće jednom takvom alkoholičaru. Ipak, budući da sam dogovorio sastanak, otišao sam do njega. Kada sam došao iznenadio sam se. Čovjek nije bio pijan. Objasnio mi je kako je prije nekoliko mjeseci doživio tešku prometnu nesreću i da je u toj nesreći zadobio tešku povredu glave. Nakon toga ima poremećaj u govoru. Kada sam to čuo bilo me je sramota. Donio sam sud o čovjeku prije nego sam sve definirao i sakupio sve informacije. Ugovorio sam taj posao s njime i on je to stvarno vrlo kvalitetno izveo. Razmišljao sam kasnije, što bi se dogodilo da nisam čuo sve informacije. Što bi se dogodilo da nisam otišao na taj sastanak. Mogao sam ostati pri svome da je čovjek pijanica. To sam mogao čak i drugima pričati i na taj način nanijeti čovjeku neprocjenjivu štetu.

Upravo se to Isusu dogodilo. Najveći problem kod predrasuda je što ljudi često ne žele mijenjati svoj stav po pitanju nečega, jer ih to tada dovodi u podložni položaj. Isusovi suvremenici iz Nazareta odbili su priznati i povjerovati u Isusa jer su bili površni u proučavanju proročanstava. Kao narod kojem je Bog dao veličanstvene objave, smatrali su da oni razumiju sve po pitanju dolaska Mesije. Zaboravili su da je vjera osnova njihovog odnosa s Bogom. Umjesto toga, oni su sve dali na spoznaju. Međutim, sukladno njihovoj spoznaji, Isus se nije uklapao u njihovu sliku Mesije. Nije ni čudo da su blagoslove Kristovog boravka na zemlji imali više oni koji nisu bili Židovi. Isus to i napominje. Spominje ženu iz Sarfate Sidonske koja je hranila proroka Iliju i nije umrla od gladi kao i njen sin za cijelo vrijeme suše. Spominje Namana Sirskog vojvodu koji se izliječio od gube. Bili su to ljudi koji nisu imali neku veliku spoznaju, ali koji su imali veliku vjeru.

Možda bi to mogli nazvati apsurdom. Upravo veća spoznaja trebala bi producirati veću vjeru. Ipak Isus napominje da bi što se vjere tiče trebali biti kao mala djeca. Ona jednostavno vjeruju svojim roditeljima bez da sve razumiju što oni rade.

Čitao sam o jednom misionaru koji je radio s nekim primitivnim plemenima u prašumama Perua. Bio je vrlo uspješan i uspio je cijelo pleme osvjedočiti da je Bog za njih zainteresiran. Cijelo pleme je prihvatilo kršćanstvo. Dogodilo se jednom da je poglavica pao s drveta i teško povrijedio kičmu. Znajući što znači povrijediti kičmu, misionar je vrlo pažljivo napravio nosila, položili su poglavicu na nosila i odnijeli ga u grad u bolnicu. Rendgenski snimak je pokazivao prijelom kičme. Poglavica je morao ostati u bolnici da bi nad njim bila obavljena operacija. Misionar je cijelo vrijeme bio s njim jer poglavica nije govorio španjolski. Najednom se poglavica sjetio da je misionar nekada čitao iz Biblije: Boluje li tko među vama? Neka dozove svećenike crkve, i neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje! I molitva vjere spasit će bolesnika, i podignut će ga Gospodin; i ako je učinio grijehe, oprostit će mu se. Jak. 5,14.15. Tada mu je rekao. „Učini to kako piše u Bibliji.“

Misionar je zamolio u kuhinji bolnice da mu u jednoj maloj posudici daju malo ulja. Došao je do poglavice, položio je na njega ruke, molio nad njim i pomazao ga uljem. Poglavica je još uvijek nepokretan ležao u kreveti. Misionar je morao otići u grad i bio je odsutan dva dana. Nakon što se vratio vidio je poglavicu kako šeće hodnikom. Sestre koje su tu radile pristupile su misionaru i molile ga da objasni poglavici kako mora ležati. Prijelom kičme je ozbiljna povreda i ne smije hodati dok sve ne sraste. Ubrzo je došao i doktor sa istim zahtjevom. I sam misionar znao je koliko je ozbiljna povreda prelom kičme. To te može prikovati da za uvijek ostaneš nepokretan.

„Zašto nisi u krevetu?“ pitao je misionar poglavicu. „Povreda koju si zadobio je vrlo opasna i stanje ti se može pogoršati.“

„Ali mene više ništa ne boli,“ odgovori poglavica i nastavi. „Nakon tvoje molitve i pomazanja ja više nisam osjetio nikakvu bol. Zar ti misliš da ono što je Bog obećao ne funkcionira. Zašto misliš da bi nas Bog za kojeg ti kažeš da nas ljubi nas iznevjerio i da me ne izliječi.“

Misionar je dobro znao što poglavica govori. Okrenuo se je doktoru i zamolio ga. „Doktore, dali bi bili ljubazni da ponovite snimku kičme.“

„Pa to smo radili prije dva dana.“ Odgovori doktor i uze rendgenski snimak da još jednom pogleda. „Pogledaj te koliko je opasna ova povreda,“ reče doktor pokazujući prstom na snimak koji pokazuje povredu.

„Da znam da je to slika od prije dva dana,“ reče misionar. „Molim vas učinite to ponovno. Uvjeravam vas da nećete požaliti.

Teškom mukom doktor je pristao da ponovno snima. Nakon što je dobio snimak nije mogao doći k sebi. Od povrede nije bilo ni traga.

Koliko često se dogodi da ljudi stradaju i dobiju teške povrede koje ih prate čitav život. Istina ne mora se uvijek dogoditi da će Bog uvijek izliječiti. Međutim kao i ovaj poglavica, kao Naman Sirac prije skoro tri tisuće godina, nisu znali što je povreda kičme ili guba, ali su znali da je Bog svemoguć. Nisu mogli objasniti svoju bolest, ali su imali vjeru.

Isusovi suvremenici su od Isusa tražili da učini čudo. Oni nisu vjerovali u Isusa kao Sina Božjeg, već su Isusa smatrali čudotvorcem ili što bi mi danas rekli mađioničarom. Upravo zbog toga ostali su bez blagoslova liječenja.

Također bi naveo još jednu karakteristiku Isusovih suvremenika iz nazareta. Bila je to ZAVIST I LJUBOMORA. Zavist je vrlo negativna emocija koja je ustvari ništa drugo nego kompliment pokazan na pogrešan način. Kada vidimo ljude koji su u nečemu uspjeli, mi im se divimo, ali budući da isto to mi nismo mogli postići, tada ponižavamo njih i ono što su oni učinili. To su upravo radili Isusu.

Prirodno je da želimo biti najbolji u nečemu. To je dobra motivacija koju je sam Bog u nas usadio ali samo s razlogom da trudom i zalaganjem dostignemo ono što želimo. Divimo se ponekad uspješnim sportašima, glazbenicima ili nekim drugim umjetnicima ali najčešće ne vidimo da iza tog njihovog uspjeha stoje sati i dani upornog treniranja i vježbanja. Kao ljudi smo inertni i nismo se u stanju disciplinirati kako bi postigli takav cilj. Kada se sretnemo s ljudima koji su taj cilj postigli, mi smo im zavidni i ljubomorni, jer mi želimo stršati iznad svih bez muke bez treniranja i vježbanja. Budući da se ne možemo izdići iznad nivoa onog tko nas je pretekao. Sve što možemo je da ponižavamo čovjeka kome zavidimo ne bi li nekako još uvijek ostali u vrhu i centru pažnje. To je uistinu besmisleni postupak.

Jednom sam prigodom posjetio jednu kuću u nekom selu u Slavoniji. Bila je to kuća na kraju sela. Tu je živjela obitelj sa petero djece, tri djevojčice i dva dječaka koji su se doselili iz Hercegovine tražeći bolje mjesto za život gdje je rodnija zemlja. Bila je to obitelj skromnih materijalnih prihoda, ali vrlo vrijedni i pošteni. Stariji dječak je bio jako nadaren. Seoski učitelj je uspio nagovoriti oca da mu dopusti nastavak školovanja. Dječak je bio vrlo vrijedan i uspješan. Uspješno je završio gimnaziju, zatim fakultet, a nakon toga nastavio dalje sa školovanjem. Vrlo brzo, prije svoje tridesete, bio je doktor znanosti i uvaženi voditelj istraživačkog tima nekog svjetski poznatog instituta. U znanstvenim krugovima njegovo ime se izgovaralo sa poštovanjem.

Kada bi došao kući, to poštovanje nije dobio u selu u kojem je njegova obitelj. Doslovno su mu bili zavidni. Kako to da nitko ništa nije mogao uspjeti od domaćih, već to uspije neki dotepenac. Kada bi posjetio svoju obitelj, nisu ga čak ni pozvali da gostuje u školi u kojoj se nekada školovao. Koliko su s time samo izgubili njegovi susjedi i seljani. Svojim uspijehom koji je postigao u životu, cijelo je selo moglo biti poznato i slavno, a oni su mu bili zavidni.

Kada sam vidio tu situaciju, razumio sam Isusa i kako se osjećao u svom zavičaju. Kod ljudi iz Nazareta, ponos, predrasude, ljubomora i zavist istovremeno su bili umreženi u  o odnose s Isusom. Zbog takvog stanja izgubili su mnogo blagoslova. Ono što je gore izgubili su i vječni život jer su Isusa odbili prihvatiti kao Božjeg sina.

Možda nam se u životu dogodi da proživimo slično iskustvo kao Isus. Nemojmo se zbog toga previše brinuti. Krist nas razumije. On najbolje zna što znači ponos, što znači zavist i ljubomora, što znače predrasude. On je to sve preživio. Upravo nas zbog toga može razumjeti i razumije nas.

Ipak postoji nešto opasnije. Postoji opasnost da ja budem ponosit i to na način da druge ponižavam. Postoji opasnost da ja imam prema nekome određene predrasude. Postoji opasnost da ja budem prema nekome zavidan i ljubomoran na nečije uspjehe.

Mi najčešće ne možemo spriječiti druge da nas ponižavaju. Najčešće ne možemo spriječiti druge da imaju predrasude prema nama. Mi ne možemo spriječiti da nam ljudi zavide. Ono što možemo je da sve to mi odbacimo. Umjesto da se zbog ponosa ponižavamo, Isus nas poziva da si međusobno iskazujemo čast i tako se izgrađujemo.  Umjesto da prema nekome imamo predrasude, upoznajmo se s ljudima i otklonimo tu mogućnost. Umjesto da zavidimo zbog nečijeg uspjeha, radujmo se s njim jer ćemo tako oboje biti blagoslovljeni. Krist nas poziva da na tom putu slijedimo Njega

Neka vas dobri Bog blagoslovi.

Zvonko Presečan

Kristijan Duver Mag. Theol.

 

 

 

PODIJELI