Pitanje:
Poštovani fra Mate,
pojedini svećenici umjesto Evanđelja propovijedaju filozofiju a umjesto Isusa Krista pozivaju se na Platona ili na neke antičke filozofe. Ljudi ne dolaze na sv. Misu slušati predavanja iz filozofije nego žele čuti Božju riječ i ono što im Krist poručuje preko svojih svećenika. Radi li se tu možda o intelektualnoj oholosti? Hvala na odgovoru. Hvaljeni Isus i Marija!
Odgovor:
Poštovani! Hvale vrijedno je vaše zapažanje i sugestija da je na euharistijskim slavljima prvenstveno potrebno naviještati i tumačiti Božju riječ i Kristovu radosnu vijest o Kraljevstvu Božjemu. I to ne onom koje nas očekuje u dalekoj budućnosti na onom svijetu, nego u današnjem svijetu, sada i među ljudima. Ipak, naznaku iščekivanja boljega svijeta i čovjeka u nekim segmentima mogu se prepoznati i kod filozofa. U hrvatskom obliku ljudi mudroljubaca, koji su željeli preko ljudske misli upoznati sebe i svijet.
Konkretno se obrušavate na grčkog filozofa Platona, koji govori o svijetu ideja koje se u nama rađaju i duši koja je utamničena u tijelu kojega se želi osloboditi. Dobro je znati kako veliki sv. Aurelije Augustin svoju teologiju temelji upravo na Platonovoj filozofiji, dok sv. Toma Akvinski svoju teologiju utemeljuje na Aristotelovoj filozofiji.
Zašto je to tako? Prvenstveno jer se svakodnevnim jezikom kojega koristimo u komunikaciji ne može izraziti sva dubina, otajstvo i sveobuhvatnost vjerskih istina i teoloških pojmova. O filozofiji se kaže da je službenica teologije, dok ove dvije znanstvene discipline idu pod ruku jedna s drugom.
Isto tako svima nam je znano da Svetu misu skupa proslavljaju svi uzrasti vjernika. Među njima imamo ljudi s različitim školskim i stručnim spremama, intelektualnim naobrazbama i mogućnošću shvaćanja. Uz prosječne vjernike i pobožne bakice, nalazimo i vrhunske intelektualce. Uz naobrazbu možemo govoriti o različitim stupnjevima shvaćanja vjere, njenog prakticiranja i ispovijedanja. Znajući sve to propovjednik se ne može ograničiti i usredotočiti samo na jednu vrstu i uzrast vjernika, nego mora uzeti u obzir i druge prisutne. Svatko bi za sebe u homiliji trebao pronaći nešto poticajno i za osobni duhovni rast. Vjera pobožne bakice i djece traži možda poticajni primjer, dok intelektualac očekuje nešto i za razumsko opravdanje vlastite vjere.
Ni u kom slučaju misna homilija ne treba se svesti na filozofsko predavanje, ali držim kako spomenuti Platona i njegovu filozofiju koja ima dodirnih točaka i s Kristovom radosnom viješću može prisutne poučiti i djelovati poticajno. Ali ne samo poučiti nego i usmjeriti kako ljudi svih vremena i u svim kulturama po svojoj prirodi traže istinu, te da od nas samih i u današnjem vremenu ne počinju svijet niti ljudska misao.
Stoga, imajući sve ovo u vidu i gledajući u širem pogledu na ljudsku misao, traženje istine i odgovore na životna pitanja koja je na osobit način prisutna i kod antičkih filozofa, ne vidim ništa sporno da se spomenu takvi ljudi sa svojom mudrošću koja je baština čovječanstva uz Kristovu radosnu vijest.
S poštovanjem, fra Mate Tadić
