Eskimi u Rusiji sve su do sredine 90-ih godina 20. stoljeća bili u potpunosti izolirani od Božje riječi. Tada je kanadski evanđelist Bill Prankard poveo nekoliko inuitskih obraćenika s područja Kanade da svjedoče svojim prijateljima Eskimima u Rusiji. Putujući helikopterom od sela do sela, mnoge su doveli Kristu.
Izniman Božji pokret dogodio se među Inuitima u arktičkom krugu. Krajem prošlog tisućljeća, Kanadska je vlada Inuitima odnosno Eskimima službeno dodijelila teritorij sjeverno od Hudsonova zaljeva pod nazivom Nunavut. Spomenuti teritorij, veličine zapadne Europe, nastanjuje tek oko 30 000 stanovnika i to uglavnom zbog prometne izoliranosti te okovanosti ledom tijekom većeg dijela godine. Od devetnaestero ljudi koji su izabrani da upravljaju Nunavutom, većina su kršćani. Istovremeno, kršćanske crkve u Nunavutu rastu, revno šireći evanđelje među tamošnjim stanovništvom. Uzevši u obzir da su kulturom Inuita oduvijek dominirali vračevi s okultnim moćima, tzv. šamani, kako se dogodio ovaj Božji proboj?
Od 1950-ih, bijeli misionari su dolazili do Inuita. Morali su prevladati velike prepreke da to uspiju. Nekoliko ih je poginulo u avionskim nesrećama na ledu. Također se je morao prevladati veliki otpor iz razloga što su Eskimi u prošlosti gledali kako njihovu zemlju zauzimaju bijelci pohlepni za naftom i zlatom, donosivši sa sobom i svoju potrošačku kulturu.
Tamo je bilo važnih faktora koji su potakli prihvaćanje Evanđelja. Inuiti su iznimno društveni; sebični individualizam je nepoznanica za njihovu kulturu. Ako odlučuju, to rade surađujući i svatko drži do toga. Oni su svjesni duhovnog svijeta. Znaju sve o ‘anagkoku’, šamanskoj moći, koja čini ljude bolesnima i uzrokuje da se zli duhovi pojavljuju u vidljivom obliku. Zbog toga su misionari naišli na spreman odgovor dok su pričali o Kraljevstvu Božjem, o duhovnom ratovanju i o Crkvi kao Kristovom tijelu. Na nekim sastancima moć Duha Svetog uzrokovala je da se ljudi smiju, plaču ili tresu.
Usprkos problemima sa putovanjem, Inuiti dolaze na brojne kršćanske konvencije. Na jednoj 1994. se je obratilo 1,700 ljudi (6% cijele populacije). Ovo uključuje i Cree Indijance koji su se vozili preko 2,000 milja da bi bili prisutni; od tada su osnovali novu crkvu kod kuće.
Početni posao su većinom obavile hrabre žene poput Kayy Gordon i Lynn Patterson koje su istrenirale nove generacije Božjih ljudi među Inuitima. James Arreak i Billy Arnaquq su obišli mnoge Inuitske crkve i tvrde da su na nekim područjima polovina populacije predani kršćani. Arrekove propovijedi sa vrijednostima radi.kalnog Novog Zavjeta lako ‘sjedaju’ u Inuitski tradicionalni stil. On je nekoliko šamana doveo Kristu.
Drugi Inuiti žive u arktičkom krugu Rusije. Sve do 1994. oni su bili u potpunosti izolirani od Evanđelja. Kanadski evanđelista Bill Prankard, je poveo nekoliko Inuitskih obraćenika da svjedoče svojim prijateljima Eskimima. Putovali su helikopterom od sela do sela, dovodeći mnoge Kristu. Molili su se za njih da ih napuni Duh Sveti, davali bi im Biblije i otišli. Devet mjeseci kasnije tim se vratio, znatiželjni, što će tamo naći.
Našli su kršćane u vatri! U selu, samo 100 od 1,200, je bilo nespašenih. Ruski Inuiti nemaju kršćansku povijest, tako da su Novi Zavjet uzeli doslovno i prepustili se Duhu Svetom da ih vodi. Oni nisu čuli o ‘Torontskom blagoslovu’ (oni nisu nikad čuli za Kanadu!), ali su primili isti sadržaj očitovanja. Tresenje, klicanje, plakanje i padanje pod silom Duha Svetoga su bili normalni dijelovi crkve tamo!
“Oni ne kopiraju” tvrdi Prankard. “Ovo je svjež Božji pokret. Oni su me izazvali svojim predanjem Bogu.” Kao u Djelima apostolskim, ovi Inuitski vjernici se sastaju svaki dan, krste obraćenike i primaju snagu Duha vjerom. Oni redovito doživljavaju čudesna ozdravljenja i čuda. I, kao što je Isus najavio, poznaju progonstvo. Odbili su zapovijed vlasti da prestanu evangelizirati; oni i dalje idu od sela do sela sa Radosnom vijesti o Isusu. Mnogi su bili uhićeni i pretučeni. Ali kao što je jedan Inuitski kršćanin rekao Prankardu, “Mogu nam prijetiti, mogu nas tući, mogu nas čak i ubiti, ali nikad nećemo prestati voljeti Isusa”.
(sion.hr)
