Dragutin Matak
Svoj život je otpočeo kao jedan od otuđenih, i obespravljenih. Bio je slab i sklon bolestima. Otac mu je umro od srčanog udara još prije njegova rođenja, a majka, kojoj je bio ovo treći brak, preuzela je sve odgovornosti u domu. Bila je to energična i gruba žena u čijem se ponašanju teško nazirala majčinska toplina. Duge sate je provodila na poslu kako bi mogla podmirivati potrebe doma, pa i zato svom djetetu nije poklanjala dovoljno pažnje. Svojom strogošću je htjela što prije osamostaliti svojega sina. Ostavljala bi ga samog u stanu, a kasnije mu je čak i zabranila i zvati je telefonom na posao. Druga djeca se nisu voljela družiti s njim, tako da je postajao sve usamljeniji. Bio je neugledan, siromašan i neobrazovan. Kada je postao adolescent djevojke su izbjegavale njegovo društvo. Znao se posvađati i potući s mladićima.
Napustio je školu i stupio u plaćeničku vojsku, pokušavajući tu pronaći sebe. Ali, i tu su mu se počeli rugati i zbijati šale na njegov račun. Njegovo burno reagiranje često je obuzdano vojničkim autoritetom. Ubrzo je napustio i vojsku. Tako je ovaj mladi čovjek, bez talenta i motiva, osjećaja vrijednosti, bez ljudskog dostojanstva, opet ostao sam. Nije imao čak ni vozačku dozvolu.
Međutim, želja za životom opet ga je ispunila optimizmom. Otputovao je u drugu zemlju i odlučio sve početi ispočetka. Tu je upoznao djevojku koja ga razumije i cijeni. Ubrzo zatim oženio se i zasnovao svoj dom. Uslijed financijskih potreba vratili su se natrag u njegovu zemlju. Imali su dvoje djece i sve je izgledalo kao da je život dobio svoj normalni oblik. Ali, nije bilo tako. Supruga je počela pokazivati znakove nezadovoljstva oživljavajući u njemu uspomene na one koji su ga ranije omalovažavali. Više nije mogao razabirati kada se njegova supruga šali, a kada ga vrijeđa – sve je izgledalo tako nepravedno i besmisleno. Počeo je gubiti autoritet kod svoje djece. Supruga je sve više i više isticala njegovu nesposobnost da se brine za njihov dom. Tjerala ga je i natjerala da ode. I otišao je.
Ponovo je postao strašno usamljen, bez prijatelja i podrške. Vratio se kući i gotovo na koljenima molio suprugu da ga primi natrag. Donio joj je sve što je imao – 78 dolara. Pustila ga je u kuću s napomenom da se s njegovim poklonom ne isplati poći u trgovinu. Pred prijateljima je pravila šale od ozbiljnih obiteljskih problema. Poslije jedne takve predstave više nije mogao izdržati. Nije bio spreman moliti, niti otpočeti novi život… Nikome nije bio potreban, niti se tko zanimao za njega. Bio je jedan od najprezrenijih ljudi u gradu.
U takvome stanju postao je lakim plijenom podzemlja. Oni su imali povjerenja u njega i sve su isplanirali što treba učiniti. I došao je taj dan. Nakon kratkog i nemirnog sna ustao je, uzeo specijalnu pušku koja je bila pažljivo skrivana, otišao na dogovoreno mjesto i s dva metka pogodio u glavu Johna Kennedya. Bilo je to 22. studenog 1963. godine. Lee Oswald ubio je čovjeka koji je posjedovao upravo ono što je njemu nedostajalo – uspjeh, dostojanstvo, samopouzdanje.
Dr. James Dobson sačinio je vrlo iscrpan životopis atentatora na predsjednika SAD Johna Kennedyja. Spomenuli smo samo glavne misli toga opisa. Cilj ovog uvida u život i psihičko stanje Lee Oswalda ni u kom slučaju ne opravdava strašni čin oduzimanja čovjekova života, ali nam može pomoći u boljem razumijevanju čimbenika koji djeluju pri nastajanju osjećaja manje vrijednosti i otuđenosti što postaju sve češće pojave u suvremenom svijetu. Naša osobna iskustva možda nisu tako teška, ali nas svakako čine nesigurnima i nepredvidivima.
Možda možemo bolje proniknuti u slučaj maloga Ivice. Svako jutro, prilično rano, Ivica ustaje bunovan i mrzovoljan, sporo se oblači, a tata ga redovito požuruje, jer mora na posao, a prije toga mora ostaviti Ivicu u vrtiću. Tata požuruje i mamu kojoj se ne žuri jer joj posao počinje pola sata kasnije. Često se požurivanja završe prepirkom i grubim riječima, što u takvim prilikama predstavlja pozdrav prije rastanka.
U vrtiću su stariji već prigrabili sve igračke, a Ivica se cijeloga dana mogao igrati samo u pijesku. Jedva je čekao da mama dođe po njega. Uskoro je došla mama pa su nakon širokog osmjeha i nježnog poljupca, krenuli kući. Išli su pješice, jer se tata morao zadržati duže na poslu. Mami se je žurilo tako da je Ivica cijelim putem morao trčati. Dok su tako žurili mama nije mogla puno pričati, već je razmišljala kako će obaviti posao koji je očekuje u kući. Najprije mora podgrijati ručak koji je jučer skuhala, brzo nešto pojesti, oprati suđe, skuhati za sutra i nešto spremiti za goste koji su se najavili doći večeras. A stan? Bar prašinu mora obrisati i kupaonicu dotjerati u nužni red.
Međutim, Ivica bi se družio, i to sa mamom. Ali mama ne pristaje i strpljivo objašnjava Ivici što sve treba uraditi. Ivica se pokušava igrati sam – u isto je vrijeme i prometnik i nedisciplinirani vozač. Primijetio je visoko na ormaru vatrogasni autić koji je nedavno dobio. Zove mamu da mu ga dohvati, a mama, odaziva se, ali ne dolazi. Ivica još glasnije zove, ali mame nema. Uz Ivičine proteste igra se nastavlja. Izgleda da se Ivica potpuno zabavio svojim igračkama, uopće se ne čuje. Mama dobro napreduje u obavljanju poslova. Dolazi u njegovu sobu, noseći usisavač i tu doživljava šok. Postalo joj je jasno u istom trenutku zašto je Ivica tako tih. Stao je na tubu s ljepilom koje se razlilo po tepihu. Uslijedio je obračun s Ivicom, grube riječi, plač i gorki osjećaj bespomoćnosti. Ivica u suzama mora na spavanje prije nego stignu gosti, a mamu uslijed silnog napora i napetosti počinje mučiti glavobolja. Hoće li imati dovoljno snage odigrati ulogu srdačne domaćice kada gosti stignu?
Ivica nije mogao nazrijeti dalekosežne posljedica „opravdanih“ roditeljskih postupaka. A jesu li ih i roditelji bili svjesni? Ubrzo će Ivica shvatiti da su televizijski programi daleko pouzdaniji i bolji partneri od nervoznih i prezaposlenih roditelja. Razni komercijalizirani junaci TV serija postajat će njegov uzor koji će zauzeti mjesto njegova oca kojeg ionako rijetko viđa. Ivica je sve više prepušten sam sebi. Svoju nesigurnost izazvanu nedostatkom roditeljske podrške pokušat će nadomjestiti na neki drugi način. Možda će imati sreće oteti se toj nesigurnosti, a možda mu netko otkrije tajnu samopouzdanja koje izaziva neki od kemijskih opijata…
Epidemija osjećaja manje vrijednosti, nedostatak samopoštovanja, otuđenost kao i burno reagiranje na životne poteškoće, po svemu sudeći, proistječu iz duboko narušenih međuljudskih odnosa koji su prikazani u navedenim primjerima. Ovo je vrlo složen problem suvremenog čovjeka pa sukladno tome valja mu pristupiti trezveno i temeljito. Pokušajmo izdvojiti bar neke od uzročnika ovih pojava.
Nerealni sustav vrednovanja ljudskih kvaliteta je sigurno pri vrhu uzročnika osjećaja manje vrijednosti i otuđenosti. Često možemo čuti razdragane roditelja kako hvale svoje dijete: „Naše je dijete izuzetno nadareno – sigurno će postati netko i nešto. Uostalom, sve ćemo mu pružiti da to ostvari. Zato i gradimo još jedan kat kuće.“ Poslije toga slijedi blaženi osmjeh, koji iako je iskren, ne mora biti primijeren. Vrijeme koje nezadrživo prolazi otkriva stvarne mogućnosti maloga genijalca, a natjecateljska utrka u savladavanju školskog gradiva i ostalih pomodarskih očekivanja vrši prirodnu selekciju u kojoj samo neki idu dalje. Ulazeći u vrtlog nerazboritog isticanja ljudskih vrijednosti roditelji gotovo nesvjesno postavljaju pred svoje dijete nedostižne ciljeve, često one koje ni sami nisu uspjeli ostvariti. Pritom nisu vodili računa o najvažnijim ljudskim vrijednostima i o stvarnim mogućnostima svojega djeteta.
Slično je prošao i mali Marko. On je bio lijepa napredna beba. Na redovitim pregledima uvijek je bio napredan – čak iznad prosjeka. Brzo je prohodao i počeo sricati prve riječi. U trećoj godini već je pisao sva slova. Bio je najbolji od svih poznatih, a onda i nepoznatih dječaka – jednostavno, bio je najbolji. Vrijem je prolazilo. Stigli su prvi školski dani. Marko je dobro učio, ali i drugi su kući donosili petice. Vremenom, nekako se i promijenio. Prirodno valovitu plavu kosicu zamijenila je neočešljana, često puna pijeska kosa nestašnoga Marka. Pa i nekoliko prednjih zuba mu je nedostajalo. Međutim, nešto drugo je zabrinjavalo njegove roditelje. Marko se nezgrapno ponaša u društvu. Postavlja smiješna pitanja, dok je dječak iz njihova susjedstva daleko „mudriji“. Mama, odmah pred svima ispravlja Marka i daje mu do znanja da je ispao prilično naivan. Promjene su nastupila i u školi. Gradivo viših razreda Marko ne uspijeva savladati tako lako i brzo. Izgleda da je on jedan od onih koji sporije uči. Učiteljici je najlakše da o tome obavijesti roditelje, a mama i tata ne žele da njihovo dijete ne uspije u životu pa odmah stupaju u akciju – drvo se savija dok je mlado. Budući da je tata izrazitiji autoritet u domu on želi razjasniti situaciju: „Dobro, Marko, zašto si takav? Možeš li malo brže čitati – vučeš se kao trakavica. Pogledaj drugu djecu! Zar se mi ne brinemo dovoljno za tebe? Vidi kako Željko napreduje, a nema svoju sobu i sve ono što smo mi tebi kupili.“
Čini se da nitko ne shvaća u čemu je problem. Ni učiteljica, ni roditelji, a najmanje Marko, jer on želi učiti i dati sve od sebe, ali ne uspijeva odgovoriti na sva očekivanja. Počinje zaključivati da je drugačiji od ostalih, možda glup – kao što mu je tata neku večer rekao. I tako pogrešnom primjenom mjerila izvrsnosti i sve većih zahtjeva, od maloga genija, postepeno nastaje otuđeno dijete, narušenog samopoštovanja i Marko počinje razvijati osjećaj manje vrijednosti.
Sve ove tragične životne priče nastaju pogrešnom odabirom istinskih ljudskih vrijednosti i nepedagoškim mjerama kojima se nastoji pomoći djetetu. Najveća je nepravda u tome što „propusti“ i „promašaji“ onih koji su proglašeni nesposobnima, često su izvan njihovih mogućnosti popravljanja, naročito kada se ne prilagodimo njihovoj brzini i načinu savlađivanja novih sadržaja. Može li se Ivici zamjeriti što je dijete i što osjeća potrebu za toplinom roditeljskog krila? Je li on traži previše kada želi malo nepodijeljene pažnje i vremena svojih roditelja? Da li je Marko kriv što malo sporije uči i što nije tako snalažljiv i prodoran u društvu svojih vršnjaka?
Dakako, odgovori na postavljena pitanja se podrazumijevaju. Ali što dalje? Kako pristupiti ovim slojevitim obiteljskim i društvenim izazovima? Kako bi izgledala „terapija“ kojom se može uspješno sprječavati i liječiti epidemija osjećaja manje vrijednosti? Kako se ne opterećivati prolaznim i pomodarskim dosezima i ciljevima koji su neprestano pred roditeljima i djecom i izdvojiti one ideale ljudskoga života koji potiču i ohrabruju skladan razvoj čovjekovih raznovrsnih potencijala?
Budući da je ovdje riječ o primjeni stavova i pogleda na svijet, kao i o društvenim vrijednostima, nezaobilazno je govoriti o duhovnim idealima čovjeka kao bića koje je Bog stvorio. A Bog nije samo mehanički načinio čovjeka tako da se može kretati, već se itekako pobrinuo za njegovo duševno zdravlje. Tako bismo mogli Bibliju nazvati terapijskim priručnikom u kojem nalazimo ideale čovjeka kao fizičkog, misaonog i emocionalnog bića. Naravno, svi su ti ideali duhovni jer im je autor Bog.
Prva i osnovna uputa u božanskome Udžbeniku jest da je Bog ljubav i da sve što On čini nastaje iz te pobude. Kako ona izgleda u praktičnom životu i kako djelatno liječi naše nesigurnosti prikazano je primjerom Isusa za kojega Biblija kaže da došao „ potražiti i spasiti izgubljeno!“ (Luka 19,10) Isus se je neprestano družio s prezrenima, odbačenima, žalosnima, obespravljenima i vračao im nadu u život – volio ih je bezuvjetno. I tu je najvažniji trenutak u razumijevanju kršćanstva. Biti kršćanin znači oponašati Krista. I to je to. Kada čitamo: „Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge.“ (1. Ivanova 4,11)
Sustav Božjeg vrednovanja čovjeka postaje kristalno jasan i počinje donositi rezultate kada ostvarujemo takva iskustva bez obzira kako ona bila mala i neznatna. Bitno je zapaziti da su Božji ideali za čovjeka često suprotni očekivanjima društvene zajednice u kojoj živimo. Ivica je dar Božji svojim roditeljima i zato je važniji od gostiju, pa i od lijepe zarade koju ostvaruju mama i tata. Važnije bi bilo imati manje materijalnih stvari, a razviti prisniji odnos sa svojim djetetom. Marko je loše prošao jer su njegovi roditelji robovali suvremenim potrošačkim standardima i obzirima prestiža u svojoj životnoj sredini. Kršćanski ideali upućuju ne na ono što imamo, već na ono što jesmo. Karakter je važniji od materijalnih i statusnih simbola koji nam često ruše sve što je najbolje i najljepše u životu.
Dakle, očekivanja Onoga koji nas je stvorio drugačija su od naših. Uspjeh u borbi protiv osjećaja manje vrijednosti se ostvaruje razmjerno našoj spremnosti da usvajamo Božja mjerila. Na mnogim mjestima u Bibliji i u mnogim slučajevima kršćanski ideali odnosa među ljudima se potvrđuju kao najprogresivniji:
Kada se uspio oduprijeti vjersko-političkim predrasudama i uči u kuću rimljanina Kornelija, Petar je stekao pozitivno iskustvo i uskliknuo: „Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.“ (Djela 10,34-35) Uspio se je oteti nezdravim ljudskim obzirima koji su bili opće prihvaćeni u Izraelskom narodu. Pozvali su Petra na red što se usudio takvo što učiniti, ali on nije popustio pod pritiscima svoje okoline. (Vidi Djela 11,1-18)
Savjetujući proroka Samuela prilikom izbora novoga kralja u Izraelu Bog mu iznosi svoja očekivanja i svoje standarde kako izgleda idealan kralj: „Ali Jahve reče Samuelu: ‘Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu.’“ (1. Samuelova 16,7)
U razgovoru s umišljenim vjeroučiteljima svojega vremena Isus ističe isti ideal unutarnje, duhovne ljepote: “On im reče: ‘Vi se pravite pravedni pred ljudima, ali zna Bog srca vaša. Jer što je ljudima uzvišeno, odvratnost je pred Bogom.’“ (Luka 16,15)
Osobni primjer Isusa Krista predstavlja najdjelotvorniji lijek koji može ohrabriti sve prezrene, potištene i odbačene. Sam Isus bio je odbačen od svoje rodbine, od svojih sumještana i od religijske elite koja je uživala u duhovnoj isključivosti koju su pomno gradili stoljećima. Isus je bio žrtvom pogrešnih vrijednosti svojega vremena – umjesto da čeznu za duhovnom slobodom od zla , Izraelcima je bilo najviše stalo do ostvarenja političke samostalnosti, jer tada bi si mogli čestitati kako su napredan narod. Zato i nisu mogli prepoznati dobro koje im je Isus donosio. I sami su Isusovi učenici bolovali od bolesti duhovne sljepoće i cijeli su se život borili protiv toga.
Mesija u Starom zavjetu nije opisan kao neki atraktivni, nepobjedivi, politički superman, već kao Sluga koji strada i mukotrpno se bori da vječne vrijednosti zavladaju svijetom i svemirom. Prorok Izaija uvjerljivo opisuje takvoga Mesiju: „Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zaglédali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo…” (Izaija 53,2-4) Odbacujući sva uskogrudna ljudska shvaćanja, Isus je neustrašivo pomagao siromašnima i odbačenima (Vidi Matej 11, 25-30). Tako je utvrđivao novi sustav vrijednosti koji jedini može donijeti pravdu, mir i istinsko zadovoljstvo.
Isus nije pohvalio nadmetanje bogatih koji su zlatom darivali crkvu (iako je od njih crkva imala najviše materijalne koristi), već siromašnu udovicu koja je darivala svoja dva posljednja novčića (Marko 12,42). Djelovao je protivno očekivanju i običajima isključivih Hebreja, koji su nečistima smatrali sve okolne narode kada je: prišao ženi iz Samarije; pohvalio vjeru i pomogao majci iz krajeva Tira i Sidona; te kada je uslišio molbu rimskoga kapetana (Ivan 4,3-42; Marko 7,24-30; Matej 8,5-13) Ženu uhvaćenu u preljubu Isus ne prezire, već joj pomaže da pronađe smisao života i ostavi se grijeha (Ivan 8,3-11). Zakeja i Mateja, ozloglašene i nepravedne ubirače poreza Isus privlači svojom dobrotom i mijenja njihove uske i sebične nazore, pretvarajući ih u požrtvovne darivatelje siromašnih i obespravljenih (Luka 19,1-10; Matej 9,9). Protivno tvrdnji hebrejskih vođa da je bolest neposredna kazna Božja i prokletstvo, Isus je svesrdno liječio mnoge bolesne i nije zaboravio ni onog najmanjeg (Matej 25,31-46; Ivan 9, 1-41; Matej 9,1-38; 14,34-36; Marko 6,54-56).
Božja ljubav rješava sve ljudske probleme osamljenosti i otuđenosti, ta nas usmjerava ka istinskim vrijednostima koja su najprimjereniji našim životnim potrebama. Kada te vrijednosti primjenjujemo u odgoju naše djece, kao i u ostalim međusobnim odnosima postižemo najbolje i najtrajnije rezultate. Oponašanjem Kristova uzora mnogo toga se mijenja na bolje: Način našega razmišljanja – najvažniji su nam ljudi a ne stvari; život nam postaje u tom ljepši što je jednostavniji i neposredniji; međusobno uvažavanje i svesrdno pomaganje prva su misao kada vidimo koga kako se slama pod pritiscima života; takav čovjek ne postavlja uvjete da bi volio, već ljubavlju stvara i uzdiže ljubav. Sigurnost i sklad obiteljskog života dakako da su važniji od zavidnog materijalnog stanja i nesigurnog prestiža. Bez oklijevanja, takav se čovjek opredjeljuje za roditeljsku pažnju, razumijevanje i podršku i ne da se uvući u suludu utrku na putu ka „uspjehu“. Takav čovjek uči od Krista voljeti sve ljude i nastoji baš kao i On “ potražiti i spasiti izgubljeno!“ (Luka 19,10)
Budimo takvi ljudi i osjećaj manje vrijednosti bit’ će nam strana pojava.
