DOKAZI NADNARAVNOGA (4) Živjeli od hostije, i to desetljećima!

202

Za razliku od priča o životu bez uzimanja hrane i pića iz 13. ili 15. stoljeća, taj se fenomen u 20. stoljeću i znanstveno provjeravao. Tako je Alexandrina Marija da Costa imala 39 godina kad su je 10. lipnja 1943. doveli u bolnicu kako bi utvrdili što stoji iza tvrdnji da ta siromašna Portugalka mjesecima ništa ne jede

Možete li zamisliti da su na svijetu postojale osobe koje su živjele bez jela i pića, samo od hostije spasonosne? Takve su u 20. stoljeću bile tri žene i sve tri su bile podvrgnute detaljnim medicinskim pregledima. To su Portugalka Alexandrina Marija da Costa, Therese Neumann iz Njemačke i Marthe Robin iz Francuske.
O njima, među ostalima, pišu dvojica Poljaka, Grzegorz Gorny i Janusz Rosikon, koji su istražujući vjerska čuda i fenomene proputovali svijet i napisali knjigu “Dokazi nadnaravnoga”, / http://verbum.hr/knjige/dokazi-nadnaravnoga-6770/  koju je na hrvatsko tržište donijela izdavačka kuća Verbum iz Splita.

Alexandrina Marija da Costa imala je 39 godina kad su je 10. lipnja 1943. godine doveli u bolnicu kako bi provjerili tvrdnje svećenika i vjernika laika da je ta siromašna žena iz portugalske seljačke obitelji – mističarka koja živi bez jela i pića. Bila je primljena na specijalistički pregled na zahtjev nadbiskupa Brage.

Dr. Enrico Gomes di Araujo, član Kraljevske liječničke akademije u Madridu i stručnjak za psihičke bolesti, bio je uvjeren da će se taj slučaj brzo riješiti. Zadatak je smatrao laganim i zato što je Alexandrina već godinama bila paralizirana i stoga nije bio problem neprestano je nadzirati. U bolnici su je zatvorili u izoliranu sobu i nisu je puštali s oka ni trenutka. Liječnici i medicinske sestre bili su uvjereni da će na koncu, izmučena glađu i žeđu, morati zamoliti za komadić kruha ili gutljaj vode. Ali to se nije dogodilo.

Jedini njezin obrok tijekom toga razdoblja bila je hostija koju je primila nekoliko puta. Često je ponavljala bolničkomu osoblju da je taj mali komadić kruha jedini izvor njezina života. Dr. Araujo sate je provodio uz bolnički krevet paralizirane žene uvjeravajući je da nije u pravu. Međutim, on je bio taj koji je svakim danom bio sve manje siguran. Zaprepašteni je liječnik sve to ispričao svojim kolegama, koji su ga optužili da s njom sudjeluje u prijevari. Ponovili su pretrage i na kraju samo potvrdili ono što je već ranije zaključio dr. Araujo koji je taj fenomen nazvao “znanstveno neobjašnjivim”.

Spasonosna hostija

Liječnici su jedino utvrdili da pati od upale i pritiska na leđnu moždinu, što je uzrok njezine paralize. A paralizirana je ostala kad je, bježeći od svoga silovatelja, skočila kroz prozor i ostala nepokretna. Njezina tjelesna težina, temperatura tijela, disanje, puls, krvna slika i njezine mentalne funkcije ostali su potpuno normalni, nepromijenjeni i neporemećeni.

Alexandrina je inače rođena 1904., u selu Balazaru nedaleko od Porta. Bila je veoma pobožna. Čvrsto je vjerovala da će je Bog ozdraviti i trpljenje je produbilo njezinu vjeru. Godine 1931. počela je primati Isusova ukazanja. Dvije godine poslije pomirila se sa svojom bolešću i prihvatila je prikazavši svoja trpljenja za obraćenje grešnika. Dana 3. listopada 1938. u prisutnosti nekoliko osoba prvi je put u svojemu tijelu proživjela Isusovu muku.

Za vrijeme ekstaze muke njezina je paraliza potpuno nestala. Alexandrina je tada ponovila sve geste i kretnje koje je Krist činio za vrijeme svoje muke: klečanje u Getsemanskomu vrtu, predavanje straži, podnošenje kazne bičevanja, nošenje križa i padanje pod njim te na koncu raspeće. Otada je svakoga petka proživljavala Kristovu muku i svaki put bi njezina paraliza za to vrijeme nestajala da bi se nakon ekstaze ponovno vratila.

U njezinim viđenjima Isusa ponavljala se ista poruka kao i u Fatimi – papa treba posvetiti svijet Prečistomu Srcu Marijinu. Kada je papa Pio XII. to učinio 31. listopada 1942. (i to na portugalskomu jeziku), Alexandrinine su ekstaze poprimile drukčiji oblik. Otada ih je mističarka proživljavala iznutra, bez ijednoga pokreta i potpuno paralizirana. Upravo su o tome liječnici pisali u svojemu izvješću, priznajući da taj fenomen nadilazi njihove kompetencije.

Bili su bespomoćni i pred Alexandrininim stanjem koje je nastupilo od Isusova ukazanja na Veliki petak 1942.. Isus joj je tada rekao: “Više nećeš jesti na zemlji. Tvoja hrana bit će moje tijelo, tvoje piće bit će moja božanska krv, tvoj život bit će moj život. Primit ćeš to od mene kada svoje Srce sjedinim s tvojim. Ne boj se.” Od toga trenutka probavne funkcije u Alexandrininu su tijelu u potpunosti prestale.

Njezina jedina hrana bila je hostija. Alexandrina nije imala nikakvih problema s težinom, temperaturom, disanjem ili krvnim tlakom, nego je bila i potpuno prisebna, vodila je intenzivan intelektualni život i održavala duboke odnose s ljudima oko sebe. Dr. Marques je ustvrdio da to nije moguće objasniti samo uz pomoć prirodnih zakona ili znanosti.
Umrla je 1955., kada je imala 51 godinu. Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 2004. godine. Mističarka iz Balazara nije bila jedina osoba u povijesti kršćanstva koja je živjela samo od euharistije.

Francuska seljanka bl. Alpaida iz Cudota, koja je umrla 1211. godine, najstariji je takav slučaj koji su zabilježile crkvene kronike. Drugi poznati primjer je život mističarke iz XIV. stoljeća, sv. Katarine Sijenske. U XV. stoljeću bio je poznat primjer švicarskoga pustinjaka sv. Nikole iz Flüea, za kojega se tvrdi da nije ništa jeo ni pio zadnjih 20 godina života. Osim toga, brojne hagiografije donose slučajeve svetaca koji su živjeli samo od hostije. Među njima su i sv. Lidvina iz Schiedama, sv. Josip Kupertinski, bl. Anđela Folinjska i bl. Kolumba iz Rietija. Svi su oni živjeli prije mnogo stoljeća. Situacija je potpuno drukčija sada kada se pojava inedije – što je stručni naziv za trajno uzdržavanje od hrane – zabilježi u suvremeno doba te je mogu detaljno ispitati liječnici, kao i oni koji nisu vjernici.

Neobjašnjivi slučajevi

Kao prvi takav slučaj može se navesti Marija Fürtner iz Bavarske koja je živjela u XIX. stoljeću i koja nije ništa jela 40 godina! Najbolje je dokumentiran slučaj belgijske stigmatičarke Louise Lateau koju je u drugoj polovini XIX. stoljeća pregledao niz liječnika iz raznih krajeva svijeta. Ona je primila stigme u svibnju 1868., a tri godine kasnije, 30. svibnja 1871., potpuno je prestala jesti. Jedina hrana koju je njezin organizam prihvaćao bila je hostija. Punih 12 godina nije ništa ni jela ni pila.

Therese Neumann je bila stigmatičarka, a liječnici su bili jednako zapanjeni i zbog njezine apstinencije od jela i pića, zapisavši: “Poštujem znanost i njezine metode, ali ovdje je riječ o nečemu što izmiče racionalnom tumačenju. Držim da je posve očito da kod ovoga slučaja moramo napustiti čvrste temelje naše znanosti i zaći na područje parapsihologije, misterija i magije…”

Čuvši za stigme i inediju Therese Neumann, 1927. godine u Konnersreuth je došao poznati njemački novinar Fritz Gerlich, urednik novina “Münchner Neueste Nachrichten”, želeći razotkriti bavarsku seljanku kao prevaranticu, a kad ju je upoznao, obratio se i s kalvinizma prešao na katoličanstvo. Neumann je umrla je 1962., u dobi od 64 godine. Bez jela je živjela 36 godina.

Najdulji zabilježeni slučaj inedije bio je fenomen Francuskinje Marthe Robin koja je bez hrane i pića živjela gotovo 52 godine. Rodila se kao šesto i najmlađe dijete u obitelji sitna poljoprivrednika u selu Châteauneuf-de-Galaure. Još kao dijete počela je pobolijevati, njene je noge, potom i ruke zahvatila paraliza, a potom je izgubila i vid. U međuvremenu su se pojavili i drugi, vrlo neobični simptomi: 1928. prestala je jesti i spavati. Liječnici su svakoga trena očekivali da će umrijeti jer organizam ne može dugo živjeti bez hrane i sna. No, na sveopće čuđenje, Marthe je i dalje živjela.

Ubrzo je potpuno prestala piti. Izgubila je refleks gutanja koji kontrolira živčani sustav, a prestale su i sve probavne funkcije u njezinu organizmu. Od toga trenutka Marthe, prikovana za krevet, ništa nije jela ni pila niti je spavala. Tako je živjela više od pola stoljeća! Jedina njezina hrana bila je hostija. U listopadu 1930. nakon jednoga viđenja na Martheinu su se tijelu pojavile stigme. U njezinu viđenju raspeti ju je Isus upitao: “Marthe, želiš li biti kao ja?” Kada mu je odgovorila potvrdno, dobila je rane na dlanovima, stopalima, srcu i glavi. Otada je svakoga tjedna u svojemu tijelu proživljavala Isusovu muku.

Skeptični teolozi

Sva je svoja trpljenja Marthe sjedinjavala s Isusovim patnjama na križu i prikazivala ih kao molitvu za druge. Govorila je da to čini iz ljubavi. Iako je svakoga dana osjećala silnu bol, često je govorila da ne bi mijenjala svoj život ni za čiji drugi. Bila je sretna.

Tijekom mnogih godina njezine bolesti Marthe je pregledalo više liječnika. Svi su potvrdili da pacijentica nikada ne jede i da na tijelu ima neobične rane. Specijalisti su potvrdili autentičnost krvavih stigma i isključili svaku mogućnost simulacije ili neke druge vrste prijevare, ocijenivši da je riječ o “natprirodnoj pojavi”. Liječnici su potvrdili i kako je djevojka psihički zdrava te isključili mogućnost mentalnih i emocionalnih poremećaja ili poremećaja ličnosti.

Ta je bolesna djevojka bila lišena praktički svih zadovoljstava koje čovjek može imati. A ipak, ona ne samo da je bila sretna, već je i tješila, budila nadu i ukazivala na smisao života svima koji su je posjećivali u Châteauneuf-de-Galaureu. Procjenjuje se da je ležeći u krevetu primila i razgovarala s više od 100.000 ljudi. Dolazili su k njoj iz cijeloga svijeta moleći je da im pomogne izići iz beznađa, tražeći savjet u životnim odlukama ili u teškim životnim situacijama. Imala je darove spoznaje, proroštva, dobra savjeta i čitanja ljudskih srdaca. Poznavala je najintimnije tajne ljudi koje je vidjela prvi put u životu.

Susret s Martheom mnogima je promijenio živote. Svojim poznavanjem nadnaravne stvarnosti postidjela je mnoge velike teološke umove svojega vremena. Poznati teolog o. Garrigou-Lagrange pred smrt je priznao da ta skromna francuska seljanka zna o Bogu više od njega. Kardinal Daniélou izjavio je da je ona najvažnija osoba suvremenoga doba, više i od Ivana XXIII. ili generala De Gaullea.

Beatifikacijski proces za Marthe Robin okončan je na lokalnoj razini i svi su dokumenti poslani Kongregaciji u Vatikan.
Kada bi je upitali kako je moguće da živi bez ikakve hrane, odgovarala je: “Nije istina da živim ni od čega. Živim od Isusa.”

PIŠE SNJEŽANA ŠETKA

FOTO ROSIKON PRESS

 

Izvor: Slobodna Dalmacija

PODIJELI